U Siriji trenutno traje treća faza ofenzive na Raqqu, poznatije pod nazivom ‘operacija Bijes Eufrata‘ kojom se nastoji istovremeno s istočne, zapadne i sjeverne strane izolirati Raqqu od okolnih sela . Ofenziva je prema službenoj izjavi Sirijskih demokratskih snaga sa svojom prvom fazom započela još u studenom 2016. godine te je uključivala mnoge žestoke borbe u nastojanju da se ovaj, trenutno glavni grad Islamske države, preotme iz ruku džihadista.
Među sudionicima/cama navedene ofenzive našla se i YPJ-ovka Kimberly (Kimmie) Taylor koja je, pod pseudonimom Zîlan Dilber, zajedno s Kurdima i Kurdinjama stala na prvu crtu u borbi protiv džihadističkog terora. Priča ove mlade Britanke započela je još u Grčkoj, susretom s izbjeglicama pristiglim iz ratom razorene Sirije te mnogim tragičnim sudbinama i pričama ispunjenim strahom i gubitkom koje bez zadrške dočaravaju stvarnost rata. Ubrzo zatim, za vrijeme putovanja uz Sirijsku granicu imala je priliku osobno posvjedočiti istinskoj težini patnje uzrokovane ISIS-ovim režimom. Konstantan strah od islamskih ekstremista, ubojstava, silovanja, seksualnog ropstva i mučenja, pa čak i slučajevi očajnih majki koje u nadi, ispruženih ruku svoju djecu nude potpunoj strankinji ne bi li im osigurale siguran život na Zapadu, samo su neki od šokantnih prizora koje Taylor opisuje u kontekstu svog prvog osobnog iskustva s ratom u Siriji. No, u središtu tragičnih događanja rodio se i pokret koji teži ka ostvarenju novog, boljeg društva – revolucija u Rojavi. Revolucija u Rojavi nadasve je jedinstven pokret temeljen na direktnoj demokraciji, težnji za slobodom i predajom moći u ruke naroda. Ono što je možda i najvažnije jest to da ono što se događa u Rojavi nije samo pokret za slobodu već i istinska ženska revolucija, na što upućuje i sam njezin slogan ‘Jîn. Jîyan. Azadî.’ (Žena. Život. Sloboda.). Osim vojne obuke kroz koju prolaze svi/e borci/kinje, obavezno je i obrazovanje na području Jineologije, tako zvane znanosti o ženi, temeljenoj na učenjima Abdullaha Öcalana, kojom se nastoje razbiti opresivne tradicije i religijska shvaćanja koja sputavaju žene.
Strahote rata, kao i nastojanje za stvaranjem boljeg društva temeljenog na demokraciji i feminizmu potaknuli su Kimmie Taylor da na neki način doprinese borbi protiv ISIS-a zbog čega se ubrzo i sama odlučila pridružiti kurdskom YPJ-u, dok je isprva namjeravala tek kao promatračica sastaviti reportažu o ženskoj revoluciji. Iako trenutno aktivno sudjeluje u oružanoj borbi pod okriljem ofenzive na Raqqu, pronašla je vremena kako bi sa mnom popričala o vlastitom iskustvu YPJ-a i revolucije u Rojavi, kako se ona odražava na položaj žena u čitavom svijetu, načinu na koji kapitalističko shvaćanje društva onemogućava ostvarenje napretka i jednakosti i više.
Kako i zašto si odlučila prihvatiti rizik koji prati pridruživanje YPJ-u i stati na prvu crtu bojišnice, a ne podržati revoluciju na neki drugi način?
Došla sam ovdje vjerujući da već jesam revolucionarka i da ću izvještavanjem o ostvarenom napretku odmah moći doprinijeti društvu, ali bila sam u krivu. Potrebno je mnogo vremena i prave okolnosti da bi bilo moguće uistinu razumjeti ovaj pokret. Morate poznavati jezik, ljude, različite organizacije, uloge koje igraju i utjecaj koji ostavljaju na društvo. Tek kada razumijete sve to, počet ćete razumijevati ideologiju i ciljeve revolucije kao cjeline. To sam shvatila vrlo brzo po svom dolasku u Rojavu. Shvatila sam sve to i nakon svega što sam vidjela i naučila uvidjela sam da bih ovom pokretu učinila veliku nepravdu kada bih revoluciju koja može biti primjer čitavom svijetu svela na nekolicinu plitkih reportaža. Ubrzo sam uvidjela da je najbolji način da uistinu prodrem u srž revolucije upravo taj da se pridružim YPJ-u. Utjecaj koji YPJ-ovke vrše na društvo ovdje u Rojavi sličan je onome koji vrše i izvan nje. One su vođe revolucije. One nadahnjuju mlade djevojke ograničene tradicionalnim obiteljskim očekivanjima te ih potiču da se odupru okovima determinirane sudbine i postanu žene koje imaju odgovore, ne samo na pitanje rata u Siriji, već i na pitanje izgradnje novog društva podalje od političkog autoriteta i dominacije. I ja sam htjela biti dijelom toga. Htjela sam postati revolucionarka poput njih; ne samo u pogledu razumijevanja svjetskih problema, već i u pogledu rješavanja istih. Htjela sam naučiti što je bezuvjetni otpor kako bismo ovu revoluciju mogle donijeti ostatku svijeta i pokazati da zajedno možemo pobijediti sve probleme i izazove s kojima smo suočene. Sada već dobro poznajem ovu revoluciju i njezinu ideologiju. Poznajem njezine uspone i padove, ali i njezin potencijal. Iz tog sam razloga, kao i moje drugarice, spremna riskirati život kako bih inspirirala ljude, a pogotovo žene, širom svijeta i pokazala im da je revolucija moguća ukoliko joj se uistinu posvetimo kao što to čine YPJ-ovke ovdje u Rojavi.
Kakvi su te sve neočekivani izazovi dočekali nakon što si se pridružila YPJ-u?
Kao prvo, kada sam se tek pridružila smatrala sam da će najveći izazov biti rat po sebi, no u skoro godinu dana u Rojavi suočila sam se s mnogim drugim izazovima koji su me pripremili za rat i revoluciju u cjelini. Bila sam gurnuta do vlastitih granica, što me nagnalo da počnem primjećivati osobine vlastite ličnosti kojima nikada do sad nisam pridavala pozornost. Bezuvjetnu nadu i predanost, ali i nestrpljenje, obrambeni stav, frustracije…popis se samo nastavlja. Počela sam razumijevati te osobine. Počela sam razumijevati i da su one potaknute od strane kapitalističkog sistema i njegove religije liberalizma – posjedujemo ono što nazivamo ‘slobodama’ koje se temelje na individualizmu, a dane su nam od strane sistema koji se svijetom širi poput zaraze i baca milijune ljudi u ralje siromaštva, rata, samoće pa i suicidalnosti. Mi branimo te ‘slobode’ jer ne vidimo da su upravo one bolest od koje bolujemo. Nastojimo ublažiti simptome, ali konstantnim nastojanjem za obranom ‘sloboda’ koje posjedujemo samo potičemo daljnju zarazu. Učim kako se nositi s ovim svojim naučenim osobinama, kako postati bolja osoba, osoba slobodna od okova kapitalizma i svih sistema koji su mu prethodili temeljeni na tisućama godina dominacije i opresije. Za sve one koji dovode u pitanje postojanje patrijarhata – to je vrsta opresije i dominacije o kojoj govorim. On postoji unutar svih nas – sve emocije koje nas čine asocijalnima, individualistima, sebičnima su samo kontinuacija sistema koji postoji od početka civilizacije, gdje su muškarci proizvođači i potrošači, a obespravljene žene roba. Rat je ovdje stvarnost i obrana je nužna, ali kontinuirano učenje i djelovanje u skladu s pozitivnim vrijednostima je ključ ka postajanju nezaustavljivom revolucionarkom i prvi korak ka ostvarenju promjene u svijetu.
Slika YPJ-a prisutna u medijima obično ne zadire dublje u razloge koji stoje iza postojanja YPJ-a. Prema tvom iskustvu, kako senzacionalistički način na koji mediji fetišiziraju ljepotu i izvještavaju o ‘opasnim ljepoticama’ utječe na žene?
Takvi medijski izvještaji samo su taktika koja se koristi kako bi se umanjila važnost napora koje borkinje ovdje ulažu. Ista se taktika primjenjuje na ženama diljem svijeta. Sustavno nas se objektificira. Na one koje se pobune i odbiju biti objektificirane gleda se kao na manje ženstvene, dok se na one koje objektifikaciju prihvate gleda kao na slabe i priglupe. Ali tko određuje što žena treba biti? Tko određuje što je ljepota? Ovo su pitanja koja feministice postavljaju već godinama, ali možda je važnije umjesto ‘tko’ pitati ‘zašto’ ili se pak zapitati kako taj sveprisutan problem nadići. Odgovor na pitanje ‘zašto’ leži u ljudskoj povijesti – leži u tisućama godina opresivnih društvenih sistema o kojima sam ranije govorila. Sistem je poput stroja. Zupčanici koji ga pokreću nisi samo senzacionalistički mediji, već i prihvaćanje opresije, sudjelovanje u istoj, strah i tome slično. Odgovor na pitanje ‘kako’ također leži u povijesti – ako razumijemo kako se koncept opresije razvio u ono što danas poznajemo te smo u stanju zamisliti kakvo je društvo moglo biti prije postojanja istog, tek smo onda sposobni, na temelju stečenog uvida, stvoriti novo društvo. To je ono što radimo u Rojavi. Kao odgovor na pitanje, rekla bih također da se slika Kurdinja u medijima više odražava na žene u ostatku svijeta nego što pogađa same Kurdinje. Senzacionalistički medijski izvještaji ženama u ostalim dijelovima svijeta oduzimaju priliku da uče na primjeru YPJ-a, a nama oduzima šansu za ostvarivanje ikakve povezanosti s drugima. Medijski izvještaji o ‘opasnim ljepoticama’ samo su još jedan od dijelova sustavne indoktrinacije ženskog uma slikom ‘žene kakva bi trebala biti’.
Jednom si prilikom izjavila da se osjećaš dužnom podijeliti odgovornost s ljudima u Rojavi. Koliko je važno da i stranci uvide važnost kurdske borbe i na neki način podrže revoluciju?
Kada sam rekla da se osjećam dužnom podijeliti odgovornost s ljudima u Rojavi, rekla sam to jer se oni ne bore samo za sebe. Već i za cijelo čovječanstvo. Tako gledano, svi mi na neki način dijelimo odgovornost. Kurdi/nje već nude rješenja primjenjiva na mnoge probleme prisutne širom svijeta, ali ono što je potrebno jest da ljudi izvan Rojave osjete povezanost s nama. Jedni/e od drugih možemo mnogo naučiti što je i ključ širenja ženske revolucije izvan granica Kurdistana i Sirije. Važno je da se i strankinje solidariziraju s Kurdinjama stoga što smo u konačnici sve i dalje žene, a kao takve nas je povijest uvijek izostavljala. Žene trebaju biti predvodnice u stvaranju novog političkog, ekonomskog, pravnog i obrazovnog sistema lišenog patrijarhalne misli. Žene su najpotlačenija skupina u svakom društvu. Kada i žene uspiju pronaći svoj put do slobode, svi će ljudi biti slobodni.
Prema tvom dosadašnjem iskustvu, što bi Zapad mogao naučiti od revolucije u Rojavi?
Mislim da sam već djelomično odgovorila na to pitanje, no istaknula bih shvaćanje da je promjena moguća. Ljudi su na Zapadu izgubili nadu. Neprestano iznova svjedočimo pojavi gorljivih aktivista/kinja koji nakon nekog vremena samo iznova utonu u sjene gomile. Čak bih se usudila reći da čak i mnogim ‘hardcore’ aktivistima/kinjama nedostaje istinskog vjerovanja u ostvarivost određenog cilja. Mnogi/e kritiziraju Rojavu prije nego što imaju priliku upoznati se sa stvarnošću revolucije. Kao da ne žele vjerovati da je revolucija moguća. Ali moguća je. Revolucije je ovdje i manifestira se na izuzetno širokom planu. Kako ljudima na zapadu vratiti vjeru u mogućnost promjene? Jednostavno. Samo pogledajte Rojavu.
Revolucija u Rojavi donijela je težnju ka načinu života lišenog etničkih, jezičnih i religijskih barijera, kao i vrijednosti ukorijenjene u feminizmu i demokraciji. Mnogi ju stoga smatraju najvećim društvenim eksperimentom našega vremena. Što očekuješ u budućnosti Rojave?
Budući da imam priliku osobno posvjedočiti revoluciji i praktičnoj primjeni njezinih principa u društvu, od utjecaja koje oni vrše na institucije, pa sve do onog koji imaju na formiranje i najmlađih umova, rekla bih da ovo uistinu JEST najveći društveni eksperiment našega vremena. Ne samo eksperiment već i nova verzija stvarnosti za koju vjerujem da predstavlja početak globalne revolucije.
