Unatoč sedmom desetljeću, 78-godišnja američka feministkinja, politička aktivistkinja i novinarka Gloria Steinem i dalje aktivno brani ženska prava. Poznata je kao jedna od glavnih zagovarateljica feminističkog pokreta u 60-im i 70-im godinama prošlog stoljeća, kao kolumnistica časopisa New York i suosnivačica liberalnog feminističkog časopisa Ms.
Također, Steinem je suosnivačica američke ženske neprofitne organizacije Women’s Media Center zajedno s aktivistkinjama Jane Fondom i Robin Morgan. Jedan od projekata WMC-a jest i projekt Žene pod opsadom (eng. Women Under Siege) koji se bavi silovanjem kao sredstvom opresije u Siriji.
Steinem je razgovarala sa Stephenom Sackurom, voditeljem BBC-jeve emisije HARDtalk u polusatnoj jedan-na-jedan emisiji. Raspravljali su o ženskom pokretu – koji su mu današnji ciljevi, te kako se oni razlikuju od ciljeva aktivistkinja iz vremena kada je Steinem stupila na društvenu scenu?
Čini li Vam se da je povod feminizmu danas nužan i urgentan kao što je bio kada ste Vi stupili na međunarodnu scenu kasnih 60-ih i ranih 70-ih?
I više. Kada smo počele, pričale smo više o osobnim nepravdama, o nasilju u obitelji, o stvarima koje su bile unutar našeg dosega, a sada smo došle do razumijevanja dugotrajnim radom, a također i međunarodnim istraživanjima, da je najvažniji faktor u odlučivanju je li zemlja sama nasilna ili je sprema koristiti nasilje protiv drugih zemalja, nasilje protiv žena. To ne znači da ženski život vrijedi više od muškog života, nikako, ali je to odnos između objekta i subjekta, paradigma osvajača i osvojenog koja u različitim stupnjevima normira i druga područja. I to je sada dubinski dokazano. Dakle, na neki način smo sada otišli korak dalje i vidjeli koliko je to zapravo važno.
Dakle, smatrate da su se prioriteti ženskog pokreta, ako se on uopće može tako nazvati, iz temelja promijenili, te su sada daleko od priče o jednakoj plaći za rad jednake vrijednosti i kontrole vlastitog tijela, a bavi se nečim što je možda manje opipljivo?
Ne, ne, ne, ono što kažem jest da je korijenje demokracije izvan doma demokracija unutar doma, tako da je ona još važnija. Korijenje nasilja na drugim mjestima jest internalizacija normi povezanih s nasiljem iz intimnog područja domova.
Žao mi je što prekidam, ali kad to tako postavite, navodite me da se zapitam razmišlja li većina žena na današnjem Zapadu, u razvijenim društvima, na isti način kao i Vi. Jer, kada govorite o važnosti demokracije u kući, ne bi li većina žena u razvijenom svijetu danas smatralo da…
Ne, naravno, ne.
…da imaju demokraciju u kući.
Naravno da ne. Šalite se? Odgajaju li muškarci djecu jednako kao i žene? Ne.
Ali osjećaju li se žene danas jednako potlačeno kao što su se osjećale 60-ih i 70-ih?
Da, čak i više zato što, primjerice, kada smo počele s radom nismo imale riječ za ‘nasilje u obitelji’. To se nazivalo samo ‘život’. Ljudi su stalno govorili ‘zašto nije otišla’, ‘što je učinila”. Danas shvaćamo da je nasilje u obitelji zapravo ono izvorno nasilje.
I, primjerice, u mojoj zemlji, postoje, ako zbrojimo sve ljude koji su ubijeni 11. rujna zajedno s Amerikancima i Amerikankama koji/e su poginuli/e u Iraku i Afganistanu, i ako prebrojimo sve žene ubijene od strane svojih muževa ili dečkiju u istom tom razdoblju – više je žena ubijeno od strane svojih muževa i momaka od ubijenih u druga tri događaja. I sada shvaćamo kako to nije normalno ili prirodno, nego je fundamentalno i mora se promijeniti.
Neki ljudi koji gledaju/čitaju ovaj intervju stasali su tek u posljednjih 20 godina i oni neće znati toliko o pozadini “Glorije Steinem” i ulozi koju ste odigrali, posebno u 60-ima, 70-ima i 80-ima do danas. Zato želim da se vratite u svoje vlastito odrastanje. To je bilo vrlo teško odrastanje, s majkom koja se mentalno razboljela, rastavljenim roditeljima i Vama koji ste dobili ogromnu odgovornost veoma mladi. Koliko je to utjecalo na Vaše razmišljanje?
Znate, svi smo mi pomalo kao ruske lutkice, kao punjene ruske lutkice, te svi imamo svoju raniju verziju sebe unutar sebe. I zato što sam vidjela majku koja je, prije nego sam se ja rodila, morala odustati… Ona je bila iznimno talentirana novinarka, te je morala odustati od posla koji je duboko voljela, a ja sam to tek kasnije saznala. To je bio pravi razlog njenoj depresiji. Tako da sam sigurna da na neki način ja živim neproživljeni život svoje majke. S druge strane, bila sam voljeno dijete, te nisam patila onoliko koliko mnoga djeca pate kada su nevoljena ili kada je prema njima usmjereno nasilje. Također, kada gledam retrospektivno, shvaćam da je još nešto bilo vrlo važno. Zbog toga što smo lutali okolo i živjeli u kamp kućici do moje desete ili jedanaeste godine nisam regularno pohađala školu, te sam izbjegla ispiranje mozga. Izbjegla sam, posebice u tom vremenu, ideju o tome što bi djevojčice ili dječaci trebali činiti. Putovala sam po svijetu i naučila da je divna stvar o djeci ta da imaju smisao za pravednost. Na svakom jeziku se može čuti dijete kako kaže: ‘To nije fer! Ti nisi moj gospodar’‘. Ta misao me nije napustila.
Ne želim biti u ulozi pop psihologa, ali se još jedan element Vašeg odrastanja čini važnim. Čini se da ste razvili odlučnost za izbjegavanjem zarobljenosti unutar svojih osobnih okolnosti i da osigurate da način na koji živite svoj život bude slobodan – da biste postigli ono što ste smatrali da je veoma važno, bez obzira na obiteljske veze i sve ostalo. Je li to točno?
Da, to je točno. Morate se sjetiti da sam odrastala u 50-ima kada je brak u socijalnom i pravnom smislu bio izrazito neegalitaran. Morali ste ići do suda kako biste vratili svoje prezime. Ja sam vjerovala u to za vrijeme odrastanja, stoga sam mislila da je jedini izbor koji imam kako bih promijenila svoj život izbor čovjeka za kojega ću se udati, jer tada bih živjela njegov život. Ako zbilja vjeruješ u to, onda smatraš da je udaja jako zastrašujuća jer je to posljednji izbor u životu. Pomalo poput smrti.
Vi ste odlučili da to ne učinite…?
Ne, nisam zapravo odlučila da to ne učinim, nego sam govorila, jer nije bilo ženskog pokreta kada sam odrastala, ‘Ja ću to učiniti, definitivno ću to učiniti. Ali ne sada’. I to ‘ne sada’ se nastavilo…
Još jedna stvar koju Vas moram pitati jest abortus, jer ste bili poprilično otvoreni da ste u svojoj mladosti, kada ste imali čini mi se 22 godine, imali pobačaj?
Da, i bila sam ovdje, u Londonu. I zbog toga sam cijelog svog života zahvalna Londonu.
Zanimljivo je da to tako prikazujete. Uvijek ste govorili da je za Vas to bilo pozitivno iskustvo?
Apsolutno.
Ne bi mnogo ljudi, barem ne u Vašoj zemlji, Sjedinjenim Američkim Državama, smatralo da je to pozitivno.
Zapravo, većina se slaže potpuno, više od 60 posto ljudi se slaže da je to odluka koju trebaju donijeti žena i njezin liječnik, odnosno liječnica, a ne Vlada. Za mene je to bio prvi put da sam uzela kontrolu nad vlastitim životom i rekla da neću biti samo pasivna i čekati da mi se stvari dogode. A liječnik kojeg sam našla na žutim stranicama nakon mnogo patnje i potrage, s kojom Vas neću opterećivati, on je bio tako divan čovjek. Rekao je: ‘U redu, pomoći ću Vam, ali mi morate obećati dvije stvari: prva stvar jest ta da nikome nećete reći moje ime, a druga da ćete učiniti ono što želite učiniti sa svojim životom’. I do današnjeg dana ga se sjećam sa zahvalnošću.
Cijeli intervju pogledajte u videu!
Prevela i prilagodila Katarina Peroković
