Prosvjednom akcijom ‘Za besplatan i dostupan pobačaj’ 28. rujna, u 18 sati na Cvjetnom trgu, Platforma za reproduktivna prava obilježit će Globalni dan akcije za siguran i dostupan pobačaj. U vrijeme pripreme novog zakona o pobačaju koji Hrvatski sabor mora izglasati do jeseni iduće godine, aktivistkinje Platforme upozoravaju na vrlo loše stanje na terenu i traže legalan, dostupan i besplatan pobačaj.
Pobačaj je, navode, potrebno promatrati ne kao moralno ili etičko pitanje, nego u okviru šire slike reproduktivnih prava, koja podrazumijevaju besplatno i svima dostupno javno zdravstvo i školstvo, radna mjesta, skrb za djecu te solidarnu stambenu politiku.
Platforma se također zalaže za javni popis ginekolog(inj)a koji/e ne obavljaju pobačaje radi tzv. priziva savjesti, te se u nekim zdravstvenim ustanovama uopće ne obavlja taj medicinski zahvat, što u nepovoljan položaj stavlja upravo žene slabijeg socio-ekonomskog statusa koje nemaju resursa tražiti zahvat izvan mjesta stanovanja.
O trenutnom stanju u javnom zdravstvu, klerikalizaciji društva, te o prosvjednoj akciji Platforme za reproduktivna prava razgovarala sam s Marijanom Bijelić, članicom Platforme.
Prekid trudnoće medicinski je zahvat koji se, prema sadašnjem zakonu, u zdravstvenim ustanovama može izvršiti do desetog tjedna trudnoće na zahtjev žene. Ustavni je sud u veljači ove godine odbio ocjenu ustavnosti važećeg zakona i naložio Hrvatskom saboru da u roku od dvije godine donese novi zakon. Ipak, unatoč trenutno važećem zakonu, dostupnost i cijena pobačaja na zahtjev variraju. Kakvo je doista stanje “na terenu”?
Ovdje već imamo problem s dostupnošću informacija jer niti jedna državna institucija nema informacije o tome u kojim bolnicama se abortus obavlja, a u kojima ne. Naime, u 32 bolnice u Hrvatskoj postoje svi preduvjeti za obavljanja abortusa te su te bolnice u stanju legalno pružiti tu zdravstvenu uslugu pacijenticama, međutim, neke bolnice su naprosto odlučile da ne obavljaju abortus na zahtjev.
Dostupna su mi anketna novinarska istraživanja provedena na uzorku od po deset bolnica. Prema istraživanju Svjetlane Knežević i Hane Grgić iz 2012. godine od 10 kontaktiranih bolnica iz različitih dijelova Hrvatske samo jedna je bila spremna pružiti sve informacije o izvođenju abortusa, dok su ostale kontaktirane bolnice izjavile da ne rade abortuse ili ih rade samo iz medicinskih razloga te nakon odobrenja komisije ili nisu htjele dati informacije ili postavljaju neka ograničenja kao što je, primjerice, dostupnost abortusa na zahtjev samo ženama koje imaju prebivalište ili boravište na području toga grada. Prema istraživanju Kristine Turčin iz 2014. godine abortusi se u nekim ovlaštenim klinikama uopće ne izvode zbog priziva savjesti, takav slučaj je u OŽB Našice, OB Požega, OB Vinkovci i OB Knin. Bolnice u kojima niti jedna osoba nije uložila priziv savjesti su: OB Šibenik, OB Pula i KBC Rijeka. Treba napomenuti da su i cijene u različitim bolnicama prilično neujednačene pa abortus u Hrvatskoj može koštati od 1000 do 2500 kuna.
U posljednjih nekoliko godina svjedočimo sve učestalijim napadima na reproduktivna prava u sklopu sve agresivnije klerikalizacije društva koju se predstavlja kao borbu za život od začeća i stavlja pitanje pobačaja u domenu moralnog i etičnog, a ne zdravstvenog i ekonomskog pitanja. Što smatrate problematičnim kod smještanja pobačaja unutar ove domene?
Ni zdravstvo ni ekonomija nisu izvan etike, međutim, etika koja ignorira ekonomske uvjete donošenja odluka i zdravstveno stanje žena u startu je problematična i upada u opasnost da se svede na puko moraliziranje u svrhu nametanja određenog svjetonazora iza kojeg se obično kriju vrlo opipljivi materijalni interesi. Takva etika također može postati sredstvo tlačenja i eksploatacije najranjivijih i najugroženijih društvenih skupina. Lako je s pozicije krajnje privilegiranosti govoriti što bi trebali raditi drugi i koliko bi se trebale žrtvovati za ispunjenje nečega što npr. religijski autoriteti nameću kao jedini ispravan izbor, premda nikad neće biti u poziciji da sami nešto žrtvuju za realizaciju odluka koje svima nameću.
{slika}
Da bi žena uopće mogla slobodno odlučivati o rađanju ili o abortusu, za to moraju biti ispunjeni neki materijalni preduvjeti – od određenog stupnja materijalne situiranosti do dostupnosti zdravstvenih usluga i pouzdanih informacija. Pozicija Crkve i klerikalnih udruga ovdje se pokazuje prilično ciničnom jer iz vrlo lagodne materijalne pozicije traži od žena odricanje od kontrole nad vlastitim tijelima i vlastitim životima, a pri tom šute o materijalnim uvjetima u okviru kojih žene odlučuju ili materijalne probleme svode na nešto što se može riješiti humanitarnim djelovanjem. Nisam primijetila da se Crkva i klerikalne udruge bore protiv komercijalizacije javnog zdravstva i javnog obrazovanja i dokidanja socijalnih servisa države. Zapravo, Crkva itekako koristi povlačenje države s područja socijalne skrbi kako bi tu sebe mogla nametnuti kao alternativu koja, međutim, ne djeluje u smjeru emancipacije socijalno ugroženih i eksploatiranih, već ih nastoji trajno učiniti ovisnima o sebi i zapravo potpomaže njihovoj eksploataciji. Niti Crkva niti klerikalne udruge nisu posvećene rješavanju problema žena koje nakon povratka s porodiljnog dopusta čeka otkaz ili degradacija na radnom mjestu, o ženama koje su prisiljene raditi na crno bez ikakvih radničkih prava da ne govorimo.
Njihovo “rješenje” je povratak žena u kuhinje, odnosno svođenje žena na položaj u kojem će obavljati hrpu neplaćenog reproduktivnog rada i pri tome biti potpuno materijalno ovisne, a time i izuzetno ranjive i podložne. Takva pozicija nije daleko od onoga što možemo nazvati reproduktivnim robljem – žena koja nije materijalno neovisna, koja si ne može osigurati elementarnu egzistenciju, nego je ovisna o tuđoj dobroj ili lošoj volji, žena koja ne može kontrolirati ni vlastito tijelo i vlastitu reproduktivnu funkciju, koja ne može ostvariti većinu ljudskih prava jer za to nema materijalne preduvjete pa mora podložna prema onima o kojima materijalno ovisi jer nema drugog izbora – realno jest u poziciji reproduktivnog roblja. Naravno, osim borbe protiv abortusa, i protivljenje uvođenje zdravstvenog odgoja učenika/ca i demoniziranje kontracepcije ima istu svrhu – jer da je Crkvi stvarno stalo da se smanji broj abortusa, podržali bi upotrebu kontracepcije i zdravstveni odgoj utemeljen na znanstvenim spoznajama. Budući da oni na svakoj razini opstruiraju sve mogućnosti žena da kontroliraju vlastitu reproduktivnu funkciju, jasno je da im je cilj onemogućavanje žena da kontroliraju vlastitu reproduktivnu funkciju, odnosno da je im je cilj preuzimanje kontrole nad ženskim tijelima i njihovo podređivanje vlastitoj reproduktivnoj politici.
28. rujna, na Globalni dan akcije za siguran i legalan pobačaj, u 18 sati organizirate prosvjednu akciju na Cvjetnom trgu. Koji je cilj akcije, zašto je važno da građanke i građani dođu na Cvjetni trg?
Cilj je izboriti se za legalan i dostupan pobačaj za sve žene što uključuje i žene slabijeg materijalnog stanja, materijalno ovisne žene, npr. studentice, nezaposlene žene, žene iz ruralnih krajeva, tražiteljice azila i azilantice, čija su reproduktivna prava danas ugrožena prvenstveno njihovim teškim materijalnim položajem, odnosno ekonomskom ovisnošću. Osim cijene abortusa koja može biti ogromna prepreka za ostvarivanje tog prava ako je riječ o siromašnoj ženi, kojoj zapravo takva usluga i najviše treba, tu sada imamo i problem nedostupnosti abortusa u nekim mjestima zbog zlouporabe institucije priziva savjesti u tamošnjim klinikama pa su žene prisiljene na putovanje, a ponekad i noćenje, u drugim mjestima u kojima je abortus dostupan. Sve ovo ionako socijalno ugrožene i ovisne žene stavlja u još nezavidniju poziciju i onemogućuje im bilo kakvo preuzimanje kontrole nad vlastitim životima.
{slika}
Pravo na legalan i besplatan pobačaj klasno je pitanje i dio je šire slike prava na reproduktivno zdravlje i socio-ekonomskih prava. Zašto je to tako, što sve pravo na reproduktivno zdravlje uključuje i na koga se sve odnosi?
Pravo na reproduktivno zdravlje se odnosi na sve ljude, ali prvenstveno na žene i obuhvaća pravo na adekvatnu medicinsku skrb u smislu svih oblika ginekoloških usluga kao što su kontracepcija i abortus, ali i opstetricijske skrbi u trudnoći i kod porođaja, kao i pomoć kod liječenja neplodnosti. Jasno je da je ekonomski situiranim ženama dostupniji pobačaj i zbog cijene i zbog eventualnih troškova prijevoza i izostanka s posla. U slučaju zabrane abortusa situiranim ženama je opet pristupačniji odlazak u inozemstvo ili pobačaj na crno. Socijalno ugroženim ženama na raspolaganju je puno manje mogućnosti i što se tiče odluke da rode i skrbe se za dijete i što se tiče abortusa, kontracepcije, trudničke njege i slično. Slično je i s medicinski potpomognutom oplodnjom i s većinom životnih izbora koji su mnogima u startu uskraćeni zbog loše materijalne situacije.
Prosvjedom tražite i javni popis takozvanih “prizivača”, ginekologa koji rade u bolnicama ali radi priziva savjesti odbijaju obavljati pobačaje. Otkud potreba za takvim popisom i koju bi korist on imao u trenutnoj situaciji?
Žene bi mogle znati kojim ginekolozima mogu vjerovati, a kojima ne mogu, odnosno kome se mogu obratiti, a mogli bismo i steći bolju sliku o tome tko se i zbog kojih razloga od određenog momenta poziva na savjest, koliko tu ima političkog i karijernog oportunizma.
Koji su sljedeći koraci u borbi za legalan, siguran i besplatan pobačaj, odnosno u borbi za reproduktivna prava? Klerikalne udruge i organizacije konstantno vrše pritisak; nedavno je najavljen početak nove 40-dnevne akcije uznemiravanja građanki i građana pred bolnicama. Što očekujete od Vlade Republike Hrvatske pri donošenju novog zakona o prekidu trudnoće? Što se sve treba napraviti da bi pobačaj uistinu bio svima dostupna zdravstvena usluga?
Mi ćemo svakako nastaviti našu borbu svim raspoloživim sredstvima. Naša sredstva nisu velika, za razliku od Crkve i klerikalnih udruga, ali spremne smo uložiti puno rada kako bismo se izborile za prava svih žena. Za sad vam ne mogu odgovoriti ništa o konkretnim budućim koracima, ali mogu poručiti da ćemo se nastaviti boriti. Od Vlade RH zahtijevamo da zaštiti reproduktivna i socijalna prava žena koja su međusobno neodvojiva i da probleme ne pokušava rješavati lomeći ih preko tijela najranjivih, što su u ovom slučaju žene, pogotovo socijalno ugrožene i materijalno ovisne žene.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
