Povodom izlaska njezine nove knjige poezije “O vječnosti i drugim neprilikama”, porazgovarali smo s autoricom, Kristinom Posilović, o samoj zbirci i pitanju ženskog pisma.
Možeš li izdvojiti jednu pjesmu koja bi mogla okarakterizirati knjigu i ukratko pojasniti o čemu se radi?
Kako je “O vječnosti i drugim neprilikama” pisana slojevito, teško je izdvojiti jedan dio. Slušatelju/slušateljici potreban je kontakt sa svim pjesmama da bi shvatio/shvatila bit. Imaju naraciju i izrazito su povezane. Drugi dio knjige je pisan u prozi te to olakšava mojim čitateljicama/ima koji ne čitaju puno poeziju u svom čitateljskom životu da lakše prate knjigu, baš radi te naracije. To su moji zaokreti prema prozi koja će se događati u budućnosti.
Kako se je dogodio taj zaokret k prozi, s obzirom da si do sada prvenstveno pisala poeziju?
Prošle sam godine napisala knjigu i željela sam da govori o vječnosti, ali, nisam znala kako to napraviti. Nisam željela da bude pretenciozno (u negativnom smislu) i dugo sam radila na konceptu. Napisala sam prvi dio knjige, klasične pjesme, koje idu u redovima, i onda mi je nekako sama od sebe došla ideja. Već imam neke ideje o pisanju romana. I kao, mogla bih jednostavno napraviti taj koncept da ja sama sebi objasnim pojam vječnosti kroz model slojeva i redova, putovanje na druge planete, zamrzavanje ispod površine jezera. Takav je način pisanja došao sam od sebe. Kada sam iskristalizirala što je za mene vječnost i kako bih ja to željela predstaviti, jednostavno je, kao po nekakvoj matematičkoj formuli, sve krenulo. Sve je dobilo svoje mjesto – jezero, slojevi ispod površine, rečenice su postale slojevi itd.
Sada, s određenim godinama rada iza sebe i pet zbirki, primjećuješ li liniju svog rasta?
Mislim da mogu biti samokritična prema svojim zbirkama. Prva, Agara, koja je izdana 2005. godine, nastala je u vrijeme moje srednje škole. Tada me izuzetno zaokupljalo pitanje ženskosti i se ona bavi konceptom ženstvenosti u religijskom smislu. Druga knjiga, naziva pHI Odessa, čisto je eksperimentiranje s dramom. U trećoj knjizi, naziva Barcelona, dotičem se hermetičkog individualizma te nakon nje slijedi i četvrta zbirka, Cant Azzura i minimaliziranje jezičnog stila. Ako to mogu i smijem reći za svoju poeziju, rekla bih da napredujem. Reduciram i minimaliziram jezični izraz, bez suvišnih elemenata. Mislim da je ova zbirka prohodnija i može se približiti ljudima koji uglavnom ne čitaju poeziju. Moram napomenuti da je putovanje čest motiv mojih zbirki.
Koliko je “ženstvenost” ili “žensko pismo” izraženo u tvojem radu?
Zapravo jako puno puta pišem u muškom rodu. Polovično druga, treća i četvrta su u muškom rodu, Agara je u ženskom. Volim koketirati, mijenjati lica, subjekte. Jedan kolega je rekao da pronalazi elemente androgenosti u mojoj poeziji. Ja ih ne vidim, eventualno u Barceloni. Agara je definitivno najviše “ženska” s preispitivanjem koncepta ženskosti u religijskom, čak i biblijskom smislu. Teme koje se pojavljuju kroz druge zbirke imaju gotovo isključivo muški glas, ali se sve tiču nasilja. Pišem o nasilju nad ženama i djecom, nasilju u ratu. Zadnje dvije zbirke su u velikoj mjeri koncentrirane na nasilje, ali se to tek na drugu vidi. Moraš nešto pročitati više puta da shvatiš koliko je očito. Moj cilj je da ljudi stanu i razmisle.
U organizaciji “Udruge žena u znanosti i umjetnosti” iz Rijeke 2011. godine održan je dvodnevni feministički skup “Čitanje roda”. Uz tebe se veže i pitanje otvaranja Centra za ženske studije u Rijeci. Čemu stagnacija s projektima?
Da, “Čitanje roda” je održano tada i nakon toga nije bilo sličnih aktivnosti. Bilo je ugodno, posjetitelji/ce su bili/e uglavnom studenti, što je i bilo očekivano. Najupečatljiviji dio “Čitanja roda” je znanstveni simpozij “Feministički dijalozi”.
Svijet kulture je primjer patrijarhata, a Rijeka nema niti prostor gdje bi se raspravljalo o feminizmu. Pokrenula sam pitanje Centra za ženske studije, no kako za sve treba novac, kojeg nema, projekt je stao. Iako, dobila sam obavijest Zaklade Sveučilišta u Rijeci da će uskoro početi predavanja i radionice iz područja feminizma te ću sljedeći semestar držati radionicu o ženskoj rock poeziji. Pomalo, ali se pomiče.
Zaista želim postići da se otvori nešto slično Ženskim studijima i u Rijeci. Raspravljali smo sa Zakladom Sveučilišta, za koga, za koju populaciju… Ja želim da bude otvoreno za sve punoljetne građane, makar dio programa. Iako i prostor i hladni pogon nisu skupi, ipak iziskuju neki novac. Mi ih nismo uspjeli skupiti. I da funkcionira bez stalno zaposlenih, treba određena svota za predavače jer Studij u Rijeci ne bi mogao funkcionirati vez vanjskih predavača i predavačica, a koliko god se Zagreb činio blizu, putovanje iziskuje i novac i vrijeme. Iako definitivno imam u planu opet nešto pokrenuti.
Odumire li umjetničko tkivo Rijeke (ili je već odumrlo)?
Odumrlo je negdje 2009. godine. Rijeka je mali grad, malo se ljudi bavi s umjetnosti u svim oblicima, i to je normalno. Ali grad te ubija, i pri tome ne mislim na ekonomiju, nego okruženje. Ako nemaš sugovornike/ce za razmjenu ideja, ako o svojim idejama ne možeš ni s kim prodiskutirati, to je najgore što se može dogoditi – a događa se. Da imamo kružoke u kojima bi se raspravljalo o umjetnosti, i preko ekonomske nestabilnosti bih lakše prešla.
Smatraš li se aktivistkinjom?
Aktivna sam u područjima za koja smatram da sam kompetentna, a to su književnost i ženska prava. Da, svoje djelovanje smatram aktivističkim. Kada gledam retrospektivno, unazad deset godina, utjecala sam na neke stvari. Zadovoljna sam svojim djelovanjem. Imam ideja i energije za raditi.
Npr. u Rijeci ne postoji Nagrada za ženu godine i željela sam da se i u Rijeci, po uzoru na Zagreb, dodjeljuje takva nagrada. Realno, to je samo plaketa, osoba ne dobije nikakva veća prava ili konkretna novčana sredstva s kojima bi se nešto moglo učiniti, ali smatram da je važno da se zapravo i zna tko radi na pitanju ženskih prava, tko se u Rijeci čime bavi. Kada sam poslala upit u nadležne službe, dobila sam odgovor tek nakon godinu i pol. Rečeno mi je da se Statut ne može mijenjati. Ne znam jesam li ja slala na krive adrese ili oni nisu ažurni. Uglavnom, tjedan dana prije nego što sam dobila odgovor, oni su Statut mijenjali vezano uz neko drugo pitanje. Od 2014. godine uvedena je godišnja nagrada Grada Rijeke za “osobu koja radi u području ljudskih prava”.
Nakon završavanja i objavljivanja druge zbirke pjesama, koja je nastajala paralelno s ovom, Posilović namjerava započeti pisati i roman te razmatra privremeno preseljenje u neke druge krajeve, odnosno prilagoditi život svojim potrebama – životom na dvije adrese.
