Vlasta Delimar najpoznatija je hrvatska body-art umjetnica/performerica koja je kroz svoj 35-godišnji multimedijalni umjetnički rad koristila seksualnost kao svojevrsnu političku borbu. U umjetnosti je zauzela aktivnu ulogu žene – žene koja odlučuje i koja djeluje u društvenom polju seksualnosti i erotike. Ipak, svoj rad sustavno odbija klasificirati i kategorizirati kao ‘ženski’ ili ‘feministički’, opire se tendencijama, organizacijama i ideologijama te radi na svojevrsnoj individualnosti i univerzalnosti te oslobođenosti od svih društvenih pravila i normi, što joj omogućuje iznimno širok prostor djelovanja i življenja.
Umjetnički rad, u suradnji s Grupom šestorice autora (Željko Jerman, Vlado Martek, Sven Stilinović, Mladen Stilinović, Boris Demur i Fedor Vučemilović) započinje krajem 70-ih godina kada dolazi do intenziviranja postkonceptualističke scene u tadašnjoj Jugoslaviji. Kroz prve svoje performanse (s Ž. Jermanom) promišlja muško-ženske odnose na temelju simboličkog jezika, ali uz naglasak na prirodni odnos žene prema spolnosti te na otvoreno izražavanje seksualne volje čime negira puritanski moral, ali i izaziva radikalno feminističke teze. Tijelo koristi kao glavni sadržaj i medij djelovanja i daje mu, kao samorazumljivoj ogoljenoj činjenici, primarni značaj. Ipak, Vlastin rad nije terapija niti sredstvo za razrješenje konfliktnih procesa na društvenoj sceni, a ponajmanje je proizvodnja pozitivnih značenja kojima bi se usmjeravali odnosi po spolnoj ili rodnoj vrijednosti.
Njezino intimno i provokativno performersko djelovanje, od 70-ih do danas, svrstava Vlastu Delimar, uz pokojnoga Tomislava Gotovca/Antonia Lauera, među najvažnije hrvatske body-art umjetnike.
Iznimno velik i kompleksan opus njezina rada dokumentiran je i predstavljen javnosti otvorenjem velike retrospektivne izložbe pod nazivom ‘Vlasta Delimar – To sam ja’ (15. svibnja 2014.) u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. U sklopu samoga otvorenja izložbe Vlasta Delimar održala je performans ‘Zrela žena’, a tijekom trajanja izložbe Muzej suvremene umjetnosti učinila je svojim privremenim domom, u kojemu će (u sklopu performansa ‘Moj privremeni dom’) živjeti i raditi. Osim toga, tijekom izložbe održava i performans ‘Poziv na druženje’ tijekom kojega uz ručak razgovara s brojnim posjetiteljima. Performans se odvija na mobilnoj pozornici u prostoru muzeja, ali i izvan muzeja propitujući time senzibilitet publike i pojedinaca. Izložba je otvorena do 24. kolovoza 2014.
U sklopu izložbe održan je i Genderformance tjedan (11. – 17. svibnja 2014) tijekom kojega se kroz brojne radionice, izvedbe, rasprave i predavanja raspravljalo o rodu u koreografiji, seksualnosti u muzejskim fundusima, performansu i pitanju rodne binarnosti. Osim toga, održana je i međunarodna konferencija (16. i 17. svibnja) ‘Tijelo danas: fragmenti osjećaja’ kojoj je cilj bio propitati ulogu umjetnosti tijela Vlaste Delimar u društvenom i umjetničkom kontekstu od 80-ih do danas.
Povodom otvorenja velike retrospektivne izložbe Vlaste Delimar razgovarale smo s umjetnicom o njezinu 35-godišnjem djelovanju.
Jeste li, na samome početku vašega multimedijalnog performerskog djelovanja (dakle, 70-ih godina u umjetničkoj Grupi šestorice), imali uzore koji su vas formirali i utjecali na vaš umjetnički rad? Primjerice, često spominjete Josipu Lisac kao prvu art-učiteljicu; što vas je inspiriralo kod nje?
Da, Josipu Lisac sam nazvala svojom prvom art-učiteljicom i ujedno ćemo 29. svibnja održati multimedijalni performans koji se neće sastojati samo od forme koncerta već ćemo napraviti malo događanje tijekom kojega ćemo Josipa i ja razgovarati, prisjećati se 70-ih i 80-ih godina i načina na koji smo započele svoje karijere. Josipa i ja se u to vrijeme nismo poznavale, a prve kontakte smo ostvarile prošle godine. Tih godina Josipu sam doživljavala kao potporu – njezine pjesme i njezinu ličnost i činjenicu da je već s dvadeset godina ili ranije napravila puno na našoj estradnoj muzičkoj sceni. Njezini stavovi i njezini nastupi su mi bili potpuno drugačiji od svih ostalih i to mi je, kao mladoj osobi, davalo snagu i potporu da i ja nastavim kao ona. To mi je bilo jako važno jer se mnogi, od mojih roditelja pa nadalje, nisu slagali s tim da pohađam školu primijenjene umjetnosti. U ono vrijeme sam živjela u Koprivnici i to je bilo katastrofa – trebalo je pustiti djevojku u svijet, a zapravo sam išla u Zagreb. Rekla sam, idem pa makar što bilo i čak sam pobijedila.
Kasnije, što se uzora tiče, bili su to umjetnici iz Grupe šestorice s kojima sam puno naučila; čak sam odustala od Likovne akademije i od Filozofskog fakulteta gdje sam upisala povijest umjetnosti i etnologiju – činilo mi se da je puno korisnije družiti se sa živim umjetnicima koji su bili stariji od mene. Oni su me jako dobro prihvatili i pomagali mi u kreiranju samopouzdanja. Mnogi se pitaju kako je to izgledalo jer u ono vrijeme nije bilo puno umjetnica, pa se često znam našaliti da je to meni super odgovaralo jer nisam imala konkurenciju. Zanimljivo je i to da su to većinom bili muškarci koji su bili dosta feminizirani, vrlo fini dečki koji su imali puno poštovanja prema meni a naši odnosi su bili vrlo korektni. Tako da sam se, nakon nekoliko godina života s njima, kada bih naišla na drugačije okruženje čudila vulgarnosti drugih muškaraca. To mi je bilo iznimno važno – odrastanje u zdravom okruženju.
Kakva je bila mogućnost umjetničkog djelovanja kao i recepcija javnosti na vaš rad koristeći vlastito nago tijelo i seksualnost u Jugoslaviji real-socijalizma kada su se performansi, kako je istaknula Branka Stipančić, “mogli odvijati jedino ako ne zadiru u političke teme i ako je seksualni element bio umjeren”?
Mislim da ta njezina izjava kao povjesničarke umjetnosti nije istinita. Mnogi radovi, pa i oni Grupe šestorice su bili vrlo politični. Volim uvijek naglasiti da je Hrvatska bila jedna od rijetkih socijalističkih zemalja istočnog bloka koja je imala puno veću slobodu od ostalih. Nitko nije završavao u zatvoru, osim pojedinaca koji su bili direktno upleteni u politiku. Politični momenti umjetnosti pripadnika Grupe šestorice bili su prebezazleni da ih se zatvori. Ničiji rad nije bio cenzuriran niti zabranjivan, imali smo potpunu slobodu djelovanja. Recimo, Tomislav Gotovac je održao 1980-te svoj čuveni performans ‘Zagreb, volim te!’, uhapsili su ga, odveli na policiju gdje su ga kratko zadržali i pustili i to je sve; nikada nije završio u zatvoru.
Nadovezujući se na prethodno pitanje i recepciju vašeg rada u javnosti, istaknula bih vaše plakate/akcije s natpisima “Treba vjerovati muškarcima” ili “Jebeš žensko dostojanstvo”. Koja su njihova značenja, te kako komentirate akciju anonimne grupe pojedinaca/ki koji su postavili na vaš plakat 2 slike lica žene s masnicama, i ispisali grafit: Svaka peta žena ‘pada niz stepenice’?
Ta rečenica se odnosila na jednoga političara, čijega se imena više ne sjećam, koji ju je dosta visoko kotirao i koji je premlatio svoju ženu. Ta rečenica je bila često upotrebljavana te zalijepljena na moj plakat koji nema veze s takvim situacijama. Kada sam napisala ‘Treba vjerovati muškarcima’ to je bio samo nastavak onoga na čemu sam od samih početaka radila – na približavanju naših različitosti, na otvorenosti jednih prema drugima, na uzajamnom poštovanju. Danas se često govori o ljudskim pravima, dok sam se ja time bavila kada se neke stvari još nisu niti imenovale. Bila sam queer prije nego se znalo što queer zapravo jest. Spomenuti rad je samo jedan od načina interpretacije mojega stava i načina razmišljanja.
Koji su očito bili krivo shvaćeni u javnosti?
Da! Recimo, ovih dana smo se u raspravama dosta konfrontirali oko feminizma – ja se na neki način ograđujem od tog termina i pripajanja u neke grupacije, stavljanja sebe i svojega rada u ladice i ideologije. Jedna kritičarka me je, prema tome, pitala: ‘Pa zar ti nisi svjesna da je iz feminizma sve proizašlo?’ Odgovorila sam joj da sam toga svjesna zato što se od početka time bavim samo što nikako da se to shvati. Nije mi potrebna nikakva grupacija, nikakva stranka niti ideologija – mogu sama sa svojim iskustvima i spoznajama dolaziti do zaključaka i onda ih prezentirati.
Osim toga, ne volim isključivosti koje svaka grupacija gaji. Naime, kada postaneš dio nečega uvijek postoji opasnost da upadneš u zamku isključivosti. Uglavnom su mnoge grupacije isključive, pa tako i razna feministička udruženja koja su ili militantna ili isključiva na temelju meni apsolutno neprihvatljivih stavki. Ono što sam tim svojim plakatom htjela prikazati jest činjenica da jedino kvalitetnim dijalogom dolazimo do rezultata. Dakle, plakat ‘Treba vjerovati muškarcima’ na kojemu pokazujem grudi predstavlja vrlo ležernu optimističnu sliku. Koga to može uvrijediti i zašto, pitam se?
Koliko je vaša umjetnost dio vaše svakodnevice, realnosti i obrnuto, koliko je stvarnost prisutna u vašem umjetničkom djelovanju?
Stvarnost je vrlo prisutna u mojoj umjetnosti; cijeli moj opus je na neki način dnevnički autobiografski zapis. Sve što proživljavam – sav emotivni, iracionalan i racionalan svijet – sve je to zabilježeno u mojemu radu. Sada se to dobro vidi na ovoj retrospektivnoj izložbi na kojoj su jasno ocrtani moji stavovi. Te stavove sam odlučila interpretirati svojim vlastitim tijelom s kojim cijeli život radim.
Miško Šuvaković ističe da vaše djelovanje nije ‘feminističko’ iako koristi elemente ‘feminizma’. Prema tome vaš performans bio je označen kao ženski performans, koji ne mora nužno podrazumijevati uvođenje feminističke političnosti. Istaknula bih ovdje citat Ljiljane Kolešnik koja je objasnila da ono što je u vašem radu “kontroverzno s pozicije feminističke likovne kritike jest potpuno odsustvo ideološkog angažmana, iako je zatvorenost u krug intimnih iskustava samo prividna, jer se (…) ona gotovo neminovno i nužno prostiru preko granica osobnog i dotiču univerzalnih pitanja”. Može li se, dakle, vaš rad promatrati izvan mehanizama društvene prakse?
Uvijek tvrdim da sam osoba ženskoga roda, to je očito. Od samih početaka umjetničkog djelovanja nisam poimala svoju umjetnost kao žensku umjetnost. Isto tako, nikada se nije govorilo o muškoj umjetnosti, već samo o ženskoj i to mi je uvijek išlo na živce, kao i termin ‘žensko pismo’. Što se tiče preispitivanja ženskosti, Jerman i ja smo radili performanse kroz koje smo preispitivali upravo muško-ženske odnose, ali to smo napravili jer smo živjeli zajedno kao dvije osobe koje se bave umjetnošću. Tako smo odlučili isproblematizirati taj odnos, krenuvši od vjenčanja a da bismo spoznali kako funkcionira društvena zadatost i društvene norme. Na neki način smo se ismijavali tim normama jer smo smatrali da sklapanje braka ne može utjecati na naš odnos i na našu ljubav koja je neovisna o građanskom braku.
Dakle, ja jesam upotrebljavala dosta elemenata ženskoga u svojoj umjetnosti – majčinstvo, domaćinstvo, ali to je neminovno jer su ti aspekti dio svakodnevnice koje sam onda preispitivala, pa i ironizirala jer ja nisam bila tipična žena niti tipična majka. Zanimljivo je rekao jedan naš doktor obiteljske prakse: “A bute vi videli, kada dobijete djecu, kak se budete opametili.” No, udala sam se i nisam se opametila, rodila sam kćer i nisam se opametila. Neka očekivanja, prema tome, nisam nikada ispunila što je mojim roditeljima bio veliki problem. No, što znači opametiti se – to znači upasti u građansku kolotečinu i živjeti po pravilima na onaj način na koji ti ih je društvo nametnulo, a mene to nikada nije interesiralo. Upravo iz tog razloga sam oduvijek htjela biti individualka koja će raditi svoju umjetnost i koja može biti i androgin, i muško i žensko i trans. Mogu biti sve, ne samo žena.
Svojevrsni zaokret od svojevrsne intimne ‘ženske’ umjetnosti prema društveno-anagažiranoj, pa i aktivističkoj umjetnosti mogao bi se zamijetiti u projektu koji ste pokrenuli s Milanom Božićem ‘Provesti noć…’ (2003), gdje ste u tandemu pokušali, ukazati na dragocjene prostore u Hrvatskoj koji su potpuno zanemareni i zapušteni. Tu bismo, također, mogli ubrojiti i kultni performans ‘Šetnja kao Lady Godiva’. Možete li reći nešto više o spomenutim projektima i o prisutnosti aktivizma/političnosti u vašem radu?
Što se tiče rada ‘Provesti noć…’ ne bih ga nazivala aktivističkim zato što je to performans koji je imao romantičan i intiman pristup; bila je to intimna ljutnja na nešto što se nepravedno događa jer, koliko god umjetnici bili introvertni, ipak reagiraju na stvarnost oko sebe. Prema tome, nije mi svejedno kada nailazim na nepravednosti bilo koje vrste.
Ideja za performans ‘Provesti noć…’ s Milanom Božićem nastala je nakon posjete Švicarskoj kući na Maksimiru, u Zagrebu. Kada sam vidjela taj zaključani, zaboravljeni prostor bila sam oduševljena njime. Istoga trena otrčala sam na telefonsku govornicu, nazvala Božića i pitala ga hoće napraviti performans sa mnom, na što mi je rekao da sam luda, no na kraju je pristao. (smijeh)
Prostor me uvijek zanimao, a svi moji radovi su nastajali kao ambijenti, građenje onoga što bih napravila u prostoru. Tako sam htjela te važne objekte koji su bili zatvoreni za javnost i od države zapušteni, zanemareni oživjeti. Performans je uključivao desetak gradova u kojima smo odabrali objekte koji su bili značajni za grad, a zatvoreni za javnost – primjerice dvorac u Čakovcu, bivša kasarna u Varaždinu koja je danas srušena itd. Ipak, do danas se nije ništa promijenilo s tim objektima, iako smo mi htjeli svojim ulaskom u prostor, svojom ljubavničkom energijom pokušati pobuditi interes javnosti. Rad je bio koncipiran tako da smo ljudima slali pozivnice za ulazak u prostor, kako bi vidjeli kako taj prostor izgleda; potom bi posjetitelji otišli kućama, a mi smo ostali spavati. Pobudili smo interes ljudi koji nisu, nažalost, imali utjecaja na promjenu tih prostora, a od političara i institucija nije nitko reagirao.
A performans ‘Lady Godiva’ trebao je biti izveden 1996. godine, no niti jedna institucija me nije htjela podržati kako bih lakše dobila dozvolu policije. Ponovno sam pokušala 2001., no i dalje bez uspjeha, tako da sam odlučila učiniti to samostalno bez dozvole. U zatvoru nisam završila, već na sudu sa 100 maraka kazne. Od tada nisam htjela nikakvu medijsku pozornost u vezi toga rada.
Kako biste iz današnje retrospekcije komentirali performanse i reakcije medija te društava za zaštitu životinja – dakle, radi se o performansima ‘Tražim ženu’ (1996) i ‘Marička’ (2006) gdje ste demonstrirali klanje kokoši/pijetla? Također, povezala bih, komentirajući performans, demonstraciju spolnog odnosa s Božićem, ‘Prinček’ (2001), izjavili ste da je to čin hrabrosti kojim u javnosti pokazujete nešto što svakodnevno radite u intimi svoga doma. “Poanta je u tome da ostvarimo svoje ideje bez straha i da izrazimo svoje mišljenje po svaku cijenu”.
Performans s klanjem kokoši sam prvi put napravila 1996. godine kada nije bilo velikih problema jer tada nije postojalo društvo za zaštitu životinja u onom obliku u kojem postoji danas. Udruge za zaštitu životinja, kao i mnoge ostale udruge, financirane su od strane raznih fondacija, a da bi i dalje bile financirane moraju poslušno odrađivati svoj zadatak. Dakle, oni su morali napraviti medijsku pompu kako bi to sveukupno izgledalo da oni zaista nešto rade, ne razmišljajući o problematici samoga performansa. Klanje kokoši za prehranu u našoj je kulturi svakodnevnica koju obavlja svaka žena na selu, pa tako i moja mama koja uzgaja nekoliko kokica sebi za prehranu. Htjela sam prikazati onu vrstu svakodnevnice u kojoj ljudi konzumiraju meso ne razmišljajući kako je to meso došlo na njihov stol. Tu životinju je netko drugi ubio za njih. S druge strane, moja mama je svjesno napravila taj čin kako bi se prehranila. To nije bahatost niti zabava, već način preživljavanja, egzistencijalni čin. Koncipirani smo tako da se prehranjujemo živim bićima, životinjama kao i biljkama.
Nadalje, što se tiče udruga za zaštitu životinja, čini mi se da je njihova koncepcija takva da se bune, što prihvaćam ukoliko ne remete tuđi rad. Konačno, više sam puta demonstrirala slične performanse nakon kojih bismo uvijek skuhali zaklanu kokoš ili pijetla i pojeli; nad životinjom se nisam iživila i potom je bacila u smeće – to bi bio problem – iskorištavanje životinje u svrhu umjetnosti koje bih se poslije riješila. Kada sam u Beogradu izvodila taj performans životinju sam poklonila čistačicama.
Dakle, i te udruge su bile, u slučaju performansa s klanjem kokoši, performeri na neki način. Svojim su činom ometali izvedbu performansa. Za razliku od performansa ‘Tražim ženu’ (1996) koji je prikazivao egzistencijalno klanje peradi, performans ‘Marička’ (2006) održan je u sklopu istoimene izložbe u Klovićevim dvorima, a predstavljao je čin pripremanja hrane kako je to radila moja teta Marička. Time sam htjela problematizirati život žene koja je odrasla u ruralnoj sredini a koja bi, da je odrasla u drugoj sredini, bila potpuno drugačija osoba. Također, htjela sam pokazati svoju paralelu s Maričkom, jer sam došla iz istoga kraja s tim da sam uspjela završiti školu; odrastala sam u drugačijoj atmosferi. Da je Marička napravila sličan potez mojemu, mislim da bi njezin život potpuno drugačije izgledao. Smatram da je puno važnije bilo govoriti o tome, a ne napraviti skandal i medijsku pozornost prebaciti na klanje kokoši.
Što se tiče drugog dijela pitanja, performans je nešto što ću izvesti pod svaku cijenu. Uvijek se radi o pravim nefingiranim situacijama. Izraz sebe ide do kraja – istinski, iskreno, bez korekcija, bez uljepšavanja, bez režije, bez prevelikog promišljanja ideje. Izvodeći performanse ogolim se do kraja – kao što se ogoli tijelo kada se obnažim, tako ogolim i svoju unutrašnjost. Radi se o apsolutnom prikazivanju sebe i svojih stavova, bez straha.
Primjerice, u prvom performansu s Milanom Božićem, ‘Razgovor s ratnikom ili žena je nestala’ (1999) bila mi je izuzetno zanimljiva njegova percepcija života nakon 5 godina provedenih u ratu. Bio je na prvoj liniji fronte, što znači da je i ubio. Stoga me zanimalo kako je to biti vojnik i vratiti se u stvarnost. Zato sam performans nazvala ‘Razgovor s ratnikom…’ u kojemu on priča svoju priču. Njemu sam prepustila temelj performansa, a drugi dio, ‘Žena je nestala’, označava mene u pozadini koja slušam njegovu priču.
I za kraj, u sklopu vaše retrospektivne izložbe održan je i Genderformance tjedan tijekom kojega se kroz teme rod, seksualnost i performans obilježio međunarodni dan borbe protiv homofobije i transfobije. S obzirom na subverzivnost vaše umjetnosti i isticanje oslobođene seksualnosti, kako komentirate nove valove konzervativizma danas (‘U ime obitelji’) i društvene stigmatizacije seksualnih/rodnih manjina?
Ako pratimo povijest, čini mi se da je ta količina konzervativnosti uvijek varirala, te ovisila o određenom trenutku, političkoj situaciji i ekonomskoj moći – što je društvo siromašnije konzervativna struja je bivala sve jača. Sada je upravo aktualan taj trenutak – osiromašili smo, platežna moć je sve slabija, prestrašeni smo i nesretni, u strahu od gubitka posla. Zbog svega toga je vrlo lako manipulirati masama, bilo od strane crkve, države, političkih stranaka i drugih korporativnih moćnika koji, na kraju, upravljaju i samom politikom – kada se sve to zbroji nastaju razni homofobni osjećaji mržnje, prijezir prema ljudima druge rase, seksualne orijentacije, velika količina ksenofobije i slično. Strahovito osuđujem sve ovakve nezdrave situacije. Naime, svatko ima pravo na svoje privatno mišljenje, ali ne i na ugrožavanje drugoga zbog neslaganja s njegovim načinom življenja i razmišljanja. Čini mi se da nam danas fali ono zdravo promišljanje i zdravi odnos prema drugome. Srž zajednice, odnosno društva je zdravi odnos koji podrazumijeva uvažavanje, toleranciju i međusobno poštovanje.
