Kada razmišljamo o ženama koje su svojim znanjem i idejama značajno doprinijele filmskoj industriji, ime kanadske kustosice, kritičarke i novinarke Andrée Picard sigurno će se naći na tom popisu. Suradnju s Međunarodnim filmskim festivalom u Torontu započela je 1999. godine, a 12 godina je bila članica selektorskog tima TIFF-ove Kinoteke.
Od 2006. uređuje Wavelenghts, festivalski avangardni program koji je poprimio sjajne kritike, a suradnica je i na programima Future Projections i nekadašnjem Visions. Kao samostalna novinarka i kustosica surađuje s lokalnim i međunarodnim institucijama kao što su Art Metropole, The Images Festival, muzeji Centar Pompidou, bečki Belvedere i MAK, te Secession. Već dugi niz godina piše kolumnu o filmu i umjetnosti u časopisu Cinema Scope, te je trenutno jedna od najtraženijih kustosica.
Svoje znanje i istančan ukus Andréa je pokazala i tijekom ovogodišnjeg 25 FPS-a na kojem je kao jedna od članica žirija odabrala osam zanimljivih filmskih naslova koji su prikazani zadnjeg dana festivala. Prije samog prikazivanja filmova, predstavila je svoj rad i odabrane naslove koji su uključivali neke od važnih kanadskih filmaša/ica poput Michaela Snowa i Joyce Wieland. Njezino izlaganje se slušalo s velikim interesom, a odabir filmova nagrađen gromoglasnim pljeskom. Profesionalnost, predanost i strastvenost prema poslu koji radi može se iščitati iz svake njezine riječi, koje su odraz velikog filmskog znanja i iskustva.
Tijekom 25 FPS festivala razgovarala sam s Andréom o njezinim počecima, Toronto Film festivalu, programima koje već godinama uspješno uređuje, te položaju žena u filmskoj industriji.
Kada si se zainteresirala za kinematografiju i kako je je započela tvoja priča s Toronto Film Festivalom?
Moja povezanost s filmom traje više od 15 godina, a sve je započelo dok sam studirala povijest umjetnosti. Nakon toga je uslijedio studij filma na fakultetu u Torontu, a da bi platila filmsku edukaciju radila sam na odjelu kostimografije i na jednom od David Cronenbergovih filmova. Prije nego što sam završila studij, redovno sam posjećivala TIFF-ovu Kinoteku i baš u to vrijeme su zapošljavali, tako da se sve poklopilo u pravo vrijeme. S njima je suradnja krenula od istraživanja, tiska, razvijanje programa, te sam nakon toga postala članica selektorskog tima TIFF-ove Kinoteke gdje sam radila 12 godina. Istovremeno sam preuzela drugi dio festivala, Wavelengths program, a prije dvije godine sam odlučila raditi na festivalu i proširiti program, napraviti novu sekciju koja će ujediniti postojeće dvije i tako ujediniti svu umjetnost filma na Toronto film festivalu uz pomno odabrani program i izložbe.
Od 2006. godine si kustosica avangardno- eksperimentalne sekcije TIFF-a ‘Wavelengths’. Mediji su se raspisali o programu koji graniči s umjetnošću i filmom, i autorima koji su svake godine sve brojniji. Što je ‘Wavelengths’ zapravo i zašto se ne smije propustiti?
‘Wavelengths’ je započeo 2000. godine i dobio je ime po avangardnom filmu ‘Wavelength’ Micheala Snowa koji, osim što je najveći kanadski filmaš, veliki je umjetnik koji je aktivan u mnogim medijima poput glazbe, izradi skulptura, slikarstvu… Program Wavelengthsa je usredotočen na umjetnost na ekranu, na filmove koji imaju više disciplina, bilo da se radi o razgovoru o arhitekturi, ilustraciji ili apstrakciji. U početku se je to bio mali program koji se sastojao od eksperimentalnog dijela koji se odvijao vikendima. S uvođenjem raznih edukativnih programa i posjeta umjetnika, Wavelengths se pretvorio u nešto više i postao internacionalno važan, te privukao brojnu publiku. Prije nekoliko godina sam odlučila uključiti figure iz umjetničkog svijeta, tako da je nekoliko umjetnika/ca počelo raditi na imidžu programa. Zahvaljujući tome, ljudi poput Casey Deen, Thomas Demand i ostali/e međunarodni/e umjetnici/ce imaju se prilike upoznati s velikim eksperimentalnim filmašima/icama na vrlo jedinstven način. Srž programa su još uvijek kratki filmovi, ali program sadrži i dokumentarne filmove, te dugometražne koji traju po nekoliko sati.
Kanada je poznata po zanimljivoj umjetničkoj i filmskoj sceni. Možeš li spomenuti neke od najvećih kanadskih filmskih talentima u ovom trenutku?
Na samom početku bi spomenula Micheala Snowa koji još uvijek producira, iako je već “djed filmske industrije”. Na 25 FPS festivalu je sjajan kanadski filmaš Alexandre Larose s filmom ‘Brouillard-passage #14’. Iza sebe ima nekoliko kratkih filmova, radi kao snimatelj i zaista ga smatram iznimno talentiranim. Njegova umjetnost je postigla neki drugi nivo i sigurna sam da ga čeka blistava filmska budućnost. Spomenula bi i Malenu Szlam, koja je kao i Alexandre živi u Montréalu, te je dio analognog kolektiva koji još uvijek producira svoje materijale. Zapadna obala Kanade općenito ima zanimljivu filmsku scenu, mogli bi reći tradicionalne, eksperimentalne fimaše poput Stevena Brunera koji je napravio sjajne 16mm filmove. Također bi spomenula neke ljudi iz svijeta umjetnosti kao što je Jean-Paul Kelly čiji rad jako cijenim. Jean-Paul odlično poznaje povijest kinematografije i bio je nominiran za velike nagrade, a nedavno je nagrađen na New York film festivalu i mislim da će njegovo ime uskoro biti poznato i na internacionalnoj sceni.
Uspješna si kritičarka, novinarka i kustosica u okruženju u kojem uglavnom dominiraju muškarci. Što je potrebno da bi žena uspjela u filmskoj industriji? Možeš li reći nešto iz vlastitog iskustva?
Da, to je zaista istina. Prije 15 godina smo započeli časopis Cinema Scope, a već deset godina pišem kolumnu u kojoj govorim o problemima s kojima se svijet umjetnosti i film suočava. Jedina sam žena koja piše za časopis i s obzirom na to da je od tada prošlo puno desetljeće, mogu definitivno potvrditi da je to polje na kojem dominiraju muškarci. Što se tiče ljudi koji su zaduženi za program na Toronto Film Festivalu, situacija je 50:50, ako ne i veći broj žena, pogotovo u međunarodnom programu i to je zaista sjajno vidjeti! Ne mogu reći da je lako, čak niti muškarcima jer je posao koji radimo u filmskoj industriji nažalost često natjecateljski zbog velike konkurencije. Ono što se počinje događati je neravnoteža između posla i privatnog života, jer si profesionalno u potpunosti angažiran, a onim ljudima koji žele imati obitelj i skrasiti se to je jako teško učiniti jer je potrebno puno žrtve da bi se sve uskladilo. Takva situacija nije isključivo vezana za filmsku industriju; uzmimo za primjer nekoga tko želi biti profesor/ica i otvori se prilika za posao koja se nalazi na drugoj strani zemlje, i mora tamo preseliti zbog posla – to su jednostavno odluke koje moramo donijeti. U svijetu filma i umjetnosti je potrebno konstantno balansirati između ljudi s kojima radimo, prijatelja i obitelji. Moj život je povezan s mojim poslom, često pišem i besplatno jer sam strastvena prema određenim stvarima i to je ono što mi pomaže u poslu, i životu općenito – ono što me tjera da idem dalje. Putujem da bih vidjela izložbe, filmove i sve je to dio trokuta između mog privatnog i profesionalnog života.
Toronto Film Festival se čini kao sjajna platforma za filmašice, no ove godine je zabilježio samo 14 posto redateljica. Kako to komentiraš?
To je zapravo visoko za festivale, ali postoje dvije stvari koje ti mogu reći u vezi toga. Kad govorimo o količini materijala koji pregledam, većina zaprimljenih prijava su muški autori. Neću govoriti u ime festivala, već u svoje ime, ali smo raspravljali o tome kao tim i zaključili da su muškarci brojniji kod prijavljivanja. Ako se pitamo što je rezultiralo da je postotak na njihovoj strani, to je upravo ono o čemu smo maloprije razgovarale: neravnoteža i izbori koje moramo donijeti u životu. Kad pregledavam nečiji rad usredotočena sam na kvalitetu, a kad slažem program važno je izabrati one koji se najbolje uklapaju. Na zadnjem programu kratkih filmova bilo je 65 posto žena, u kratkim filmovima primjećujem bolji i uzbudljiviji rad ženskih autorica, te također u dugometražnim dokumentarnim filmovima. Katkad nije potrebno gledati samo završni produkt već razmisliti i istražiti što uzrokuje tu neravnotežu, a mislim da je ona prisutna još od daleke povijesti.
Za kraj, kao jedna od članica ovogodišnjeg žirija, što misliš o konceptu i programu 25 FPS festivala?
Mislim da je koncept zaista divan, jer prikazuje tu jednu alternativnu stranu od onoga što inače viđamo. Manifestacije poput ove dobre su upravo zbog mogućnosti da se vidi nešto drugačije, nešto što postoji samo u umjetničkoj formi. Sviđa mi se i internacionalno okruženje, jer smatram da je uključenost ljudi iz cijeloga svijeta od izuzetne važnosti, ne samo zbog uspoređivanja radova, već i povećanja vidljivosti onoga što predstavljaju.
