Povodom zaključnog čitanja i stupanja na snagu novog Obiteljskog zakona razgovarale smo s Elenorom Katić, zagrebačkom odvjetnicom koja se obiteljskim pravom bavi dugi niz godina.
Također, ona je bila jedna od odvjetnica koje su okupile kao neformalna grupa ponukane donošenjem novog zakona bez konzultacije osoba koje ga primjenjuju u praksi. Razgovarale smo o nedostacima i eventualnim prednostima novog zakona, pravima izvanbračne zajednice, postupku posvojenja djeteta, razvodu, obiteljskom nasilju te očekivanjima od novog zakona kao i njegovim potencijalnim funkcioniranjem kada stupi na snagu.
Nacrt novog Obiteljskog zakona nalazi u završnoj saborskoj proceduri i na snagu bi trebao stupiti 1. srpnja. Što smatrate da su prednosti novog zakona, a koji su mu nedostaci?
Osobno smatram da uopće nije trebalo pristupiti izradi novog Obiteljskog zakona, već samo dopuniti i ‘popraviti’ postojeći, ali sada je svejedno jer je izvjesno da će se ovaj zakon donijeti. Lakše mi je govoriti o nedostacima jer ih ima vrlo mnogo, počevši od toga da je zakon strahovito velik (ima oko 200 članaka više nego dosadašnji) što će zahtijevati puno vremena da se svi koji su ga dužni primjenjivati upoznaju s njim, a neki nisu ni nakon 10 godina usvojili postojeći. Zatim, zakon zahtijeva educiranje stručnjaka za primjenu određenih zakonskih odredbi za što nema ni novaca ni vremena. Država uopće nema novca za njegovu poštenu i dosljednu primjenu pa se postavlja pitanje iz starih grčkih drama – na što to i čemu kad ništa s tim ne postižeš.
Sigurno da zakon ima i svojih prednosti, osobno ih se na žalost ne mogu sjetiti, barem ne onih koje predstavljaju neku posebnu novinu u odnosu na postojeći.
Nakon prvog čitanja mnoge su udruge reagirale kritizirajući zakon da diskriminira izvanbračnu zajednicu po imovinskim pitanjima i pitanju posvajanja djeteta. Što mislite o tome?
Izvanbračna zajednica diskriminirana je kroz mnoge druge zakone, ponajmanje kroz Obiteljski. Diskriminirana je npr. kroz Zakon o porezu na promet nekretnina, kroz prava mirovinskog osiguranja, ta diskriminacija po imovinskim pitanjima ne može se riješiti Obiteljskim zakonom već usklađivanjem zakona što je kod nas i inače veliki problem.
Osobno smatram da je kod nas prisutna tendencija zaštite svetosti braka nauštrb svih drugih oblika zajednice života. To pokazuje i nedavni referendum o braku. Hrvatska kao moderna i sekularna država trebala bi pokazivati puno više senzibiliteta prema svim oblicima zajednice života, a ne favorizirati brak i bračnu zajednicu jer time stavlja dio svojih građana u neravnopravan položaj. U prijedlogu zakona nema nikakvih novina u pogledu posvajanja djeteta od strane izvanbračnih partnera, dakle ostalo je ‘nedorečeno’ kao i do sada.
Smatram da je razlog tome jer kad bi se dozvolilo izvanbračnim partnerima izrijekom posvajanje djece tada bi se isto moralo dozvoliti i u istospolnim zajednicama, a to naravno nikako ne želimo dozvoliti, zar ne?!?!
Vrlo neuvjerljivo zvuči objašnjenje da utvrđenje postojanja izvanbračne zajednice nije uvijek ni brzo ni jednostavno, a kako bi u postupku posvojenja trebalo najprije utvrditi postojanje izvanbračne zajednice, a onda bi to išlo na štetu efikasnosti provođenja postupka posvojenja. Čovjek bi pomislio kad to pročita da je postupak posvojenja kod nas brz, efikasan i jednostavan!
Smatrate li da je u drugom čitanju zakona došlo do značajnijih poboljšanja? Zašto da, zašto ne?
Tijekom izrade konačnog prijedloga od početnog nacrta do ovog konačnog prijedloga bilo je uistinu dosta izmjena. Usvojene su mnoge naše primjedbe i prijedlozi, no ono što smo mi odvjetnice kao neformalna grupa koja se skupila “od muke” tražile je bilo da se zapravo ne donosi ovakav novi zakon jer smo smatrale, a i dalje smatramo, da tome nema potrebe. Poboljšanja koja su učinjena nisu umanjila činjenicu da je zakon kao takav kakav se sad nalazi u proceduri neprovediv u praksi jer, kao što sam rekla, za poštenu i dosljednu primjenu takvog zakona nema niti sredstava u državi, niti vremena za edukaciju, a bojim se niti volje da se poštena i potrebna edukacija provede.
Kada raspravljamo o pitanju posvojenja djeteta, smatrate li da su napravljeni značajniji ustupci k tome da taj proces postane kvalitetniji te osigura dobrobit djeteta?
Smatram da će činjenica da sud donosi odluku koja zamjenjuje pristanak roditelja na usvojenje uistinu ubrzati postupak usvojenja. Evo to je jedno uistinu dobro rješenje koje će pomoći u situacijama kada roditelji neopravdano uskraćuju pristanak.
U slučaju razvoda, možemo se složiti da je dijete prečesto bilo izloženo traumama i manipulacijama. Novi obiteljski zakon predlaže obveznu medijaciju, edukaciju roditelja i sl. Smatrate li da su predložena rješenja dovoljna kako bi se zaštitilo dijete?
Smatram da su predložena rješenja ne samo nedovoljna i loša, nego da će u pojedinim segmentima dovesti do potpune zbrke, pravne nesigurnosti i posljedično do možda manje zaštite najboljeg interesa djeteta nego što to sada imamo. Ono što nedostaje predloženom zakonu je uvid u postojeću praksu temeljem koje bi, da je bilo bolje suradnje s praktičarima koji zakon primjenjuju, sigurno neka rješenja bila bolja.
Naime, roditelji koji se žele dogovoriti i do sada su se dogovarali. Oni koji ne žele neće se dogovoriti ni uz sva sredstva prisile i u tom slučaju je dijete uvijek izloženo. Osnovne postavke novog zakona, medijacija i posebni skrbnik koji zastupa dijete koje postaje stranka u postupku u kojem se radi o djetetovim pravima, nisu obuhvatile postojeću situaciju u sistemu na odgovarajući način. Medijatori već postoje, medijacije se već provode – čemu onda nalaziti nove načine provođenja medijacije, a ne iskoristiti postojeće?
Novi zakon predviđa osnivanje neke nove institucije, Centra za posebno skrbništvo u kojoj će biti ukupno (navodno, tako se priča ali ne piše nigdje) 8 posebnih skrbnika djece za cijelu Hrvatsku!!! To je apsurd! Sam smisao posebnog skrbnika (ili posebnog zastupnika još ne znamo koji će izraz ostati u zakonu) djeteta je da bude prisutan u svakom postupku u kojem dijete sukladno zakonu ima položaj stranke. Kako će 8 ljudi u Hrvatskoj zaštititi interese sve djece koja su stranke? To je nemoguće i neodrživo. Osim toga, tko će biti ti ljudi, kakvu edukaciju će imati, kada će ta institucija biti osnovana (da ne kažem s kojim novcima) ako zakon krene u primjenu od 01.07.ove godine?
A kaže se da su sredstva za osnivanje i rad Centra za posebno skrbništvo (Centar za zastupanje) planirana u okviru raspoloživih limita Ministarstva socijalne politike i mladih. Uistinu zvuči obećavajuće!
Po pitanju skrbništva nad djetetom nakon razvoda, jesu li učinjeni neki značajniji pomaci? Ukoliko jesu omogućuju li oni manje konfliktan i traumatičan razvod braka? Ukoliko nisu, što predlažete kao potencijalno rješenje?
Bitna razlika je u tome što se u prijedlogu zakona predviđa samostalna roditeljska skrb nad djetetom, dok je do sada skrb bila uvijek zajednička (osim naravno u vrlo iznimnim slučajevima gubitka roditeljskog prava ili smrti jednog od roditelja). Prijetnja gubitkom skrbništva nad djetetom tzv. “nesuradljivom” ili manipulativnom roditelju zvuči odlično ali se postavlja daljnje pitanje – tko će prepoznati i utvrditi koji je roditelj nesuradljiv, a koji manipulativan?
Smatram da će to biti teško dokazati tijekom postupka, a ako se krene sa tzv. širokom primjenom, to će otvoriti prostor novim manipulacijama od strane roditelja, što uvijek ide na štetu djece.
Teško je predložiti išta što bi razvod braka učinilo manje konfliktnim ili manje traumatičnim. Osobe su te koje razvod čine konfliktnim, a u našoj državi nema dovoljno institucija (niti će ih bojim se biti iz već poznatog razloga – nema novaca) koje bi se terapeutski mogle baviti roditeljima u razvodu na kvalitetan način. Svaki razvod je u jednu ruku i osobni poraz, dakle trauma.
Je li zakon donio neke novosti po pitanju problema nasilja u obitelji?
Nasilje u obitelji regulirano je posebnim zakonom, a prijedlog novog zakona pokušao je u nekim dijelovima osigurati zaštitu osobama izloženim obiteljskom nasilju, npr. u slučajevima kada se radi o samom pokretanju postupka razvoda i obaveznoj medijaciji. To se može “preskočiti”, da tako kažem, ako u konkretnom slučaju postoji obiteljsko nasilje. Međutim, nije jasno definirano tko će i na koji način utvrditi postojanje nasilja, je li dovoljna prijava nasilja ili pak treba biti presudom utvrđeno nasilje (u tom slučaju sporost sistema radi na štetu žrtve). Smatram da je to trebalo preciznije odrediti jer se ovako ostavlja mogućnost “traženju rupe u zakonu” i danjih manipulacija što će se sigurno i dogoditi.
Zaključno, što očekujete da će novi obiteljski zakon donijeti u praksi stupanjem na snagu?
Totalni kaos, zasigurno. Kao prvo, o zakonu se puno priča pa ljudi, naše stranke, očekuju čuda od novog zakona. Očekuju nerealne stvari i nitko ih ne može razuvjeriti, a bojim se da će kad se zakon počne primjenjivati biti velikih razočaranja u konkretnom postupanju u praksi.
Kako očekivati da će ovaj uistinu obimni i zahtjevni zakon proučiti stručnjaci koji ga primjenjuju i naučiti kako ga primijeniti kad još uvijek postoje slučajevi da neki suci sude po Zakonu o braku i obiteljskim odnosima koji nije na snazi već 15 godina! Kada se donosio postojeći Obiteljski zakon istaknut je nedostatak što je zakon vrlo brzo po donošenju stupio na snagu, time da je bila odgođena primjena nekih odredbi. Zar mi svaki puta moramo ponavljati istu grešku da bi utvrdili na je to bila greška?
