Selma Selman mlada je umjetnica iz Bihaća koja se bavi slikarstvom, instalacijama i performansima. Kroz svoj rad ruši stereotipe i predrasude, te progovara o borbi protiv diskriminacije i položaju Roma u društvu. Talentirana Selma iza sebe ima nekoliko zapaženih projekata koji su rezultat konstantnog usavršavanja i rada na sebi, a svojim primjerom potiče djecu u svojoj okolini na učenje i školovanje. Umjetnost joj je način življenja, ali i sredstvo kojim privlači pažnju na djela koja vrijedi pogledati i poslušati. Njezini radovi proizlaze iz razmišljanja o zajednici u kojoj živi i ravnopravnosti kojoj teži, nadajući se da će njima uspjeti utjecati barem na mali dio društva. Selma je otvorila ovogodišnji festival Perforacija koji se održavao u Dubrovniku, a dobitnica je i nagrade koja se dodjeljuje najzapaženijim mladim umjetnicima/ama u BIH. Svi detalji nastanka njezinih projekata, razmišljanja o umjetnosti i planovi za budućnost, sažeti su u nedavnom intervjuu koji je dala za Libelu.
Od djetinjstva se baviš slikanjem, studirala si na Akademiji umjetnosti u Banja Luci, a iza sebe imaš brojne pohvale i uspješne projekte. Kako je započela tvoja umjetnička priča?
Kao sto ste i sami rekli od djetinjstva sam počela slikati, diplomirala sam na Akademiji umjetnosti te dobila akademsko zvanje slikarice. Počinješ sa svjesnom odlukom da želiš biti obrazovana i da kroz obrazovanje pronađeš sreću kakvu zaslužuješ. Oduvijek sam imala velike ciljeve i ambicije, a najvažnije od svega vjeru u samu sebe.
Iako nisi jedina u obitelji koja se bavi umjetnošću, među rijetkim si ženama Romkinjama koje se školuju, a i prva si koja je upisala Akademiju. Kako je tvoja rodbina i sredina u kojoj živiš gledala na tvoj odabir i tko ti je bio najveća podrška u toj odluci?
Istina je da je danas rijetkost da Romkinja završi fakultet, a kamoli Akademiju u BiH. Smatram to sasvim normalnom odlukom samog individualca, jer svi mogu ostvariti određene ciljeve bez obzira na spol, naciju i vjeru. Svaka rodbina je svugdje ista, imaš rodbinu koja te podržava, imaš rodbinu koja te ne podržava. Najvažnije je da mi djeca u mojoj sredini i dalje vjeruju, oni su mi bitni jer imaju šansu biti uspješni. Ja im možda ne mogu sada pružiti pomoć kakva im treba, ali se svaki put potrudim da ih savjetujem i pomognem u učenju.
Tvoj rad je često inspiriran borbom protiv diskriminacije u kojem propituješ položaj Roma u društvu. Možeš li nešto reći o projektima koji su usko vezani uz tu temu?
U osnovi, poslije svog istraživanja kroz sliku, instalaciju, performans i video rad prikazujem društvu sliku o životu romske populacije koristeći se svojim neposrednim romskim pripadništvom i identitetom, svojoj kulturom, tradicijom, te običajima. Konstantnim učenjem i spoznajom sebe dajem društvu informacije s kojima se ranije nije srelo. Ono što je bitno u životu jest da prihvaćanjem sebe, direktno ili indirektno, nas prihvaćaju i drugi. Samo pričanje o diskriminaciji je diskriminacija, tako da je ona uvijek prisutna. Ja pokušavam koliko -toliko ukinuti stereotipe i malo promijeniti sliku koja je prisutna u današnjem svijetu o Romima.
Posebnu pažnju si privukla performansom “Sestro, čuvaj se kriminalaca” u kojem stavljaš fokus na problematiku romskog društva koje se percipira isključivo kroz kriminal. Kako je nastao taj performans i koja je njegova poruka?
Performanse izvodim svjesno jer u tom momentu imam priliku usmjeriti svu pažnju na ono što želim performirati, a tada posjedujem auru koja je bitna za performans jer se tako prenosi energija na publiku. Ja osobno smatram da ne može svaki performans biti uspješan kao što ni svaka slika ne može biti uspješna. Bitno je da umjetnik koji radi performans ili slika sliku zna što radi i da je iskren u tome. Svaki rad tj. svaki umjetnik će dobiti priliku kada će njegova umjetnost biti dobra. Potrebno je strpljenje, a to je vrijeme koje će doći. ‘Sestro čuvaj se kriminalaca’ je rad kojem je glavna karakteristika moja molitva odnosno mantra koju sam gradila performiranjem ove rečenice. Savjet koji sam govorila u ime svoga naroda bio je upućen svim ljudima, a isključivo se vezao za ženski spol.
Dobitnica si nagrade ‘Zvono 2014’ Centra za suvremenu umjetnost u Sarajevu koja se dodjeljuje za umjetnička djela nastala u posljednje dvije godine. Za koje projekte si nagrađena i koliko ti znači to priznanje?
Ova nagrada se dodjeljuje najboljim mladim umjetnicima u BiH, a meni je velika čast što sam je dobila. Sudjelovala sam video radovima i performansima koji su dokumentirani i kao video.
Prvi rad: Performiranje Romske zastave. U tom sam videu željela oživjeti našu zastavu i objasniti njezino značenje, a isto tako i reći da postoji romska zastava jer postoje ljudi koji to ne znaju. Naša zastava je horizontalnog oblika, sastavljena od plave boje na gornjem djelu, zelene na donjem , a u sredini je crveni točak. Plava boja predstavlja nebo kao naš pokrivač, zelena zemlju po kojoj smo rasuti, dok crveni točak predstavlja naše kretanje i borbu. Sve sam to uspjela prikazati u svom radu tako što sam pronašla isti kadar kao i kod zastave, pola neba- pola zemlje,a ja sam se u sredini kretala tako da sam pokušavala napraviti zvijezdu. Moje pokušavanje da napravim savršenu zvijezdu je naše pokušavanje za savršenim životom.
Drugi rad: Ispočetka. Ovaj rad se odnosi na neiscrpnu težnju za uspjehom i boljim životom. Svi se možemo poistovjetiti s ovim radom, jer se on svjesno ili nesvjesno uvlači ljudima u kožu. Od početka je u konstantnom prisustvu. Glavna karakteristika rada je tijelo koje se svjesno upušta u iskušenje I pad. Ovaj performans sam izvodila na Ceravcima u Bihaću, to je mjesto gdje volim raditi svoje radove. Kada se razmišlja o ponavljanju koje je prisutno kod svih ljudi, onda shvatimo da je život jedno veliko ISPOČETKA. Kod mene se tako i desilo, upravo kada sam mislila da su se neke stvari i problemi riješili, sve se dogodilo ispočetka. Nekad smo na vrhu, a nekad na dnu, pa ponovo ispočetka. Ovaj rad se ne odnosi samo na mene ili na tebe, već na sve nas. Izbacila sam naziv rada u montaži da bi cilj rada upravo s tim asocirao na kruženje tj.ISPOČETKA.
Treći rad: Ne gledaj Ciganku u oči Djeca se straše Cigankama kada ne slušaju, priča se da su Ciganke lake žene, govori se da pogledom mogu ureći muškarca ili ženu. Koliko znam ovo je 21. stoljeće, zar nismo suvremeni Europljani, a još iskorištavamo tuđi identitet za svoje potrebe. Ovaj rad se bazira na stereotipima i predrasudama o ženama Romkinjama. Kao dio te populacije, ja želim provocirati publiku kako bi skrenula pažnju na diskriminaciju nas, žena Romkinja. Ako su već godinama predrasude prisutne o nama, onda ja ne garantiram da se nešto ne može dogoditi ako nas pogledate u oči.
Četvrti rad:16000 DJELO Video predstavlja realnost s kojom se ja suočavam, neugodna komunikacija između moje obitelji koja je također prisutna u današnjem modernom životu društva. Rad predstavlja egzistencijalni problem koji se nikada neće riješiti, jer on kao takav egzistira.
Zahvaljujući nagradi ‘Zvono 2014’ imaš priliku provesti neko vrijeme u New Yorku, usavršavati se i nastaviti raditi na svojim projektima. Kako planiraš provesti vrijeme u Americi i koji su ti daljnji planovi za budućnost?
Nagrada Zvona je šest tjedana u New Yorku. Imat ću dovoljno vremena da posjetim muzeje i galerije, da prezentiram svoje radove publici u NY-u, naučim nešto novo i upoznam neke nove kolege, kustose… Imam velike ciljeve i ambicije, znam da ću i dalje uživati u svojoj umjetnosti kao što sam to do sada činila, usavršavati se učenjem iz knjiga, učiti od ljudi i od sebe.
