Transrodna Goca (Goran) živi u Beogradu, bavi se prostitucijom, odgaja nećakinju, ima problema s mlađim dečkom i uzima ilegalno nabavljene ženske hormone.
Radnja je to dokumentarnog filma “Ja kad sam bila klinac, bila sam klinka” koji je prikazan u zagrebačkom Kinu Europa tijekom zadnjeg dana Human rights festivala. Film je nastao kad su se Goca i njezine prijateljice obratile jednoj nevladinoj organizaciji i zatražile da javno ispričaju svoju životnu priču. Pozvano je nekoliko umjetnika da im pomognu u tome.
U priču se uključila redateljica Ivana Todorović. Svi njezini filmovi bave se potresnim temama. “Rapresent” prikazuje život tinejdžera beskućnika, “A Harlem mother” život i djelovanje žene koja postaje aktivistkinja nakon što je njezin sin poginuo na ulici,“Everyday life of Roma children from block 71”, kao što naziv kaže, životom djece Roma. Todorović je počela snimati film o svima njima, no zatim je odlučila snimati samo o Goci jer se njoj najviše divila, jer se borila za sebe, jer je odgajala dijete. Film je prikazan na više festivala, uključujući onaj u Berlinu, i osvojio je nekoliko nagrada.
Nakon njega Goci se promijenio život. Ona je danas javna osoba, osnovala je vlastitu nevladinu organizaciju, aktivistkinja je protiv nasilja nad ženama. Ivana Todorović trenutno snima za druge i radi na tome da produži umjetničku vizu za Ameriku. S njom smo porazgovarale nakon prikazivanja “Ja kad sam bila klinac, bila sam klinka” i panela o prikazivanju queer kulture na filmu.
Je li ovo Vaša prva premijera u Zagrebu? Kako se osjećate?
– Da, prva premijera. Super! Prvo, super mi je što sam prikazala film, drugo, Oliver Sertić je moj prijatelj, došla sam vidjeti svoje prijatelje, došla sam da vidim Zagreb, prelijep sad pred Božić, sve je okićeno, tako da sam prezadovoljna, baš mi je lijepo. Super mi je i ovaj panel, bilo mi je baš interesantno, dobra pitanja, baš sam morala razmišljati.
Vaši filmovi socijalno su angažirani. Što očekujete od gledatelja nakon što ih pogledaju?
– Ja bih voljela da nešto učine. To je nekako glavni cilj svakog redatelja. Ne da učine u smislu sad će netko mijenjati svet i tako dalje, ali ja se nadam da svaki taj film promijeni nešto u čovjeku, da li u odnosu na svoj život, da li u odnosu na život nekoga oko njih, i po meni, što god ti učiniš, možda je to neka sitna stvar, možda ćeš se ti bolje osjećati nakon filma, taj film je opet nekako pridonio. Ako ćeš ti drugačije gledati neku osobu zbog toga što si sad vidio, saznao… na primjer, kad smo imali premijeru u Berlinu neka djevojka koja je inače radila za Berlinale mi je rekla: “Jučer nakon što sam pogledala film sam izašla s prijateljima, i u kafić je ušao jedan transvestit i ja sam ga prvi put pogledala drugačije.” To mi je bilo wow! Ako troje-četvero ljudi tako nešto napravi, to znači da je film uspio. Ja bih voljela svakim filmom pozvati čovjeka na akciju. Kad smo snimali film o Bojanu (“Rapresent”), nakon njega mi je jako puno ljudi pisalo da su se priključili pomoći ovoj djeci koja žive na ulici. To sve ovisi u kojem smjeru to “učinit ću nešto” može ići. Super je da se nešto desi.
Osim što snimate za sebe i druge, predajete.
– Držim radionice i master classove kad me nekamo pozovu. Uvijek sam otvorena da me negdje pozovu (smijeh). Ja nekako stvarno mislim da je danas, zato što je dostupna oprema, dokumentarni film prilagodljiv svakome. Ako imate nešto na srcu, dokumentarni film je sjajan način da vi to izbacite. Prvo, to je psihoterapeutski za osobu koja to radi, drugo, psihoterapeutski je za samu zajednicu.
Ovo nije samo Gocina prica, ovo je nekako i moja, i priča cijelog društva. Svatko od nas (koji smo radili na filmu) se bolje osjećao poslije toga i na neki smo način pridonijeli da drugi shvate. To danas može raditi svatko i ja baš nekako volim pričati o tome jer mislim da je to super oružje u borbi protiv svega što nije dobro. I mislim da bi trebalo biti što više radionica. Ja bih voljela da kod nas na Balkanu u osnovnim i srednjim školama može postojati mogućnost da to bude skoro kao izborni predmet i da se radi, mislim da bi to bilo sjajno. Kao vani. Jer je to njima dostupno, svi živi imaju kompjutore, fotoaparate, kamere i sve…
Studirali ste antropologiju. Pomaže li Vam to u radu i kako?
– Super mi pomaže zato što vi morate dugo ostati s likovima i ja pri svakom filmu koristim tu metodu opservacije s participacijom.
Mene zanimaju ljudi, zanimaju me drugačiji svjetovi. Iz toga tko sam ja proistječe da sam studirala antropologiju i etnologiju. Ali tu metodu rada sam ja preuzela odande i mislim da je to nekako super. Kad vam netko dâ srce, vi to srce morate nekako stopostotno iznijeti. Na neki način to dugujete toj osobi. Mislim, time se koristi svaki dobar dokumentarist, ali pošto dolazim iz antropologije, ja sam to uzela odande. I jedno i drugo je povezano.
Dvije godine ste živjeli u Americi. Kako Vam je bilo tamo, što ste naučili? Kako Vam je bilo kad ste se vratili?
– Grozno. Pitala sam se što me snašlo? (smijeh)
Išla sam kao na polu-master za socijalno angažiran dokumentarni film. Ja sam se tamo osjećala kao da opet imam 18 godina, i onda sam saznala da postoji fora za nas sa Balkana da smo svi zbog svega ovoga što se ovdje događalo zapravo pet godina mlađi nego što jesmo, i da je to posve u redu.
Tamo sam osjetila tu neku pripadnost jer ja stvarno osjećam da radim za ljudski rod. Ja kao stvaram bolji svet, mislim, trudim se da to radim, i to u New Yorku se to jako puno osjeća. New York je svojevrsno središte socijalno angažiranog dokumentarnog filma. Čini mi se da kod nas na Balkanu ne postoji toliki osjećaj zajednice, i pošto smo tradicionalno društvo poprilično imamo te uloge kao što, kad i kako treba, a to ja tamo nisam osjetila. Ja sam baš osjetila da radimo za zajednicu i zato mi je tamo nekako bilo super, samo sam ušla u taj tok i nastavila tamo stvarati. Jako puno sam naučila što se tiče samog filma. Mislim da je ovaj film o Goci najbolji moj film dosad jer kao da sam malo više znala što radim, iako mislim da ja tek trebam napraviti neki pravi film… Super mi je ta pozitivna strana postojanja koja je jako prisutna u Americi. Ja sam jako pozitivna po prirodi i vjerujem da je sve energija, da je sve pokretanje, a to ima tamo nekako. Život je lijep.
Htjeli ste snimiti film o Indijancima.
– Nisam još, to me čeka. To znam da ću napraviti. Ja se baš identificiram tako s nekim…Svi smo mi sjebani nekako, svima nam je oduzet život, cijeli Balkan je takav, zato mislim da smo svi nekako isti takvi odmetnici. Ti Indijanci, te indijanske žene….
Kad sam radila s crnkinjama pomislila sam “Ove crnkinje su iste kao balkanske žene”, stvarno su napaćene. One više vuku muškarce, i mislim da ovdje žene više od muškaraca jer se po muškarcima lomi ta ekonomska strana mnogo više nego po ženama. Koliko god mi želimo biti emancipirane, trudimo se i tako dalje, jednostavno nam svijet nije dao tu priliku da mi imamo toliku ekonomsku moć koliku može imati muškarac i po njemu se lomi. I mislim da je to i za Indijanke isto nekako, da smo slični.
Dala sam samo ta tri primjera, ali svi ti ljudi… a ja valjda po ženskoj liniji imam žensku solidarnost. (smijeh)
Koliko ljudima treba da se opuste pred kamerom?
– To ti je nekako kao zaljubljivanje. S nekim se prepoznaš i od samog početka to ide okej. Vi volite to vrijeme provedeno zajedno… Kad se s nekim prepoznaš, to jako brzo ide. Ne pričam ovo za svaku vrstu filma. Ovo je za moje filmove konkretno, jer ja i snimam i režiram. Ako se mi složimo, kad se ti navikneš na mene, ti više ne vidiš moju kameru. Ili ako je vidiš, ja pričekam da taj trenutak prođe, dok se ti malo opustiš.
Meni to jako brzo ide s ljudima, ali s druge strane, kad se rade dugometražni filmovi, tu treba mnogo više vremena da bi se uhvatilo više situacija. Ja sam nekako otvorena i brzo se ljudi naviknu i na mene i na kameru. Ne znam kako bi mi bilo da me unajme da radim film s nekim s kim se ne razumijem, ne znam ni da li bih to uopće mogla , ako ne bih osjetila da s tom osobom nemam neki klik, da se možemo zaljubiti na taj neki metafizički način, mislim da to ne bi moglo funkcionirati. To ne mora biti seksualno zaljubljivanje. Na bilo kojoj osnovi, vi ste nekako kozmički povezani i to ide, super vam je i imate osjećaj da se znate tisuću godina. Tako je i s ovim.
Je li teško izaći iz tuđeg života kad se jednom tako uđe?
– Pa znaš što… da. Ja sad ovo osam, devet godina radim i pošto sam ja netko tko ide sa strašću i pošto mi je život uredio da sam nekako ulazila iz filma u film , baš sam se istrošila. Toliko sam se istrošila da sad bih sad malo živjela vlastiti život i to mi, iskreno, godi.
Prvi put nakon osam godina ne radim autorski film, sad su me unajmili, temu sam izabrala ja. Jako je teško. Ja da bih predstavila nečiju istinu i da bi se u filmu osjetila nečija duša, stvarno se moram dati čitava i primiti sve to na sebe. To znači da nemam privatan život dok snimam. Zezali smo se, “ili snimaš filmove ili se seksaš”. Ja se seksam između filmova. (smijeh)
To su moje najdulje veze, zato su mi svi filmovi tako nekako intimni. Izađeš iz toga i malo ne znaš tko si na kraju, malo se izgubiš u svemu tome. Baš sam se zabrinula za sebe. Onda sam pričala s raznim redateljima, shvatila da je svakome tako i bilo mi je lakše. Ako ulazite ljudima u živote i “uzimate” ih za film, i ako ste ili one-man-band ili mali timovi, tu jednostavno ode sva energija. Šalili smo se da bi nakon svakog filma redatelj trebao imati četiri plaćena mjeseca samo za rehabilitaciju.
Na primjer, pet ili šest mjeseci smo montirali film. Ti svaki dan donosiš odluke. Ti na kraju ne možeš donijeti jednu odluku više, ali stvarno. Ja sam postala takva da sam nekoga pitala “što misliš da ja sad trebam napraviti?”.
Kako znate da imate dovoljno materijala?
– Osjetiš samo kad više ne možeš. Osjetila sam i da Goca više ne može. Da sam osjetila da mogu još, bila bih napravila pauzu da se malo odmorimo pa bih se vratila. Ali osjetila sam da je to to, to je bio kraj.
Kad bih ponovno radila isti ovaj film, radila bih ga skroz drugačije. Prvo, ne bih ga radila sama, imala bih super producenta. Uzela bih Olivera Sertića za koproducenta. Ali, ja sam puno naučila i dobila iz ovoga. Goca je dobila puno toga iz ovoga. Montažerka isto. Tako da…
{slika}
Ovo je vaš drugi film koji počinje s rođendanskom tortom. Je li to bilo namjerno ili slučajno?
– Nisam nikad o tome razmišljala! O tomu ću razmišljati na putu za Beograd.
Početak i kraj filma su stvarno najbitniji. Nisam razmišljala je li to gej ili queer film niti me to zanima na taj način. Kao redateljici mi je bitno da predočim istinu te osobe. Zato mi je bilo važno da taj film počnemo i završimo ljudski. Da to nije vezano za njezinu seksualnost. Zato smo shvatili, to je to – godine. Ona je u nekom trenutku života odlučila da će nešto napraviti i sad ćemo vidjeti što je to.
Rođendanska torta, obiteljska atmosfera, što je ona poželjela? Poželjela je biti na pozornici, lijepa, da priča svoju priču.
Kad smo već kod filmova LGBT tematike, što mislite o “Paradi”?
– Meni je “Parada” drag film. Imao je cilj i ostvario ga je. Napravljen je s ciljem “hajdemo u kinu, malo klincima proširiti poglede, da im bude zabavno”. Nisam ga ni promatrala niti razmišljala o njemu na drugi način. Odradio je ono što mu je bio cilj.
Ovaj film, na primjer, ne možemo plasirati u kina. Presretna sam time što se je s Gocom bilo poslije i da ga možemo prikazivati u regiji. Meni bi bio cilj da ga možemo uvesti u srednje škole. Kad sam ga završila i kad smo dobili tisuću “ne može ovo, ne može ono”, ne samo zbog Goce nego zbog drugih aktera u filmu, shvatiš koliko je to ograničavajuće. Mi ne možemo s ovim filmom napraviti ono što bi trebalo. Moji prethodni filmovi koriste se u školama, to je totalno druga stvar i to je sjajno.
U tom smislu mislim da je “Parada” super. Bio je u kinima, popularan, o njemu su pričala djeca. Od jedne moje male rođakinje i svih njezinih prijatelja sam nakon tog filma po prvi čula nešto drugačije. Bez obzira na to što sam ja dotad dramila, pričala… Svaki film mora imati svoju svrhu i ciljnu publiku.
(…) Ljudi nisu svjesni toga. To njih ne zanima. Ti si drugačiji i nitko ne želi razmišljati kako je biti u tvojoj koži. Zato mi je žao što ovaj film ne može ući u naša kina. Ja sam ga prikazivala u radničkom naselju svojoj mami i njezinim prijateljicama te čekala da vidim njihove reakcije. “Joj, nije njoj lako, vidiš ti kako se žena muči”, komentirale su. To je način da pokreneš promjenu.
Na čemu sada radite?
– Radim za serijal Al Jazeere, film o jednoj Saši koja je u zatvorima napravila radionice za zatvorenike koji govore što ih muči. Bivši zatvorenici koji su ostali u tom teatru izvode tu predstavu. Super je što će govoriti o svemu s čim se zatvorenici nose i to je meni sjajan projekt. Ako si ti napravio neko sranje, sustav te strpa u zatvor, ti trebaš shvatiti i promijeniti se, na tome se mora raditi.
Međutim ljudi u takvom sustavu još su više ugnjetavani, tako da izađu i vrate se, pa nema nikakvog napretka. Super mi je Sašin projekt, ona je mlada žena koja gura to već godinama, stvarno je zmaj i baš mi je čast raditi film o njoj.
To će biti televizijski film, prikazan na Al Jazeera Balkans. Neće imati neku veliku umjetničku vrijednost obzirom da je televizijski, ali nema veze, opet će to biti ciljni film koji će prenijeti njezinu priču. Inače, njezine su predstave interaktivne. Publika ima priliku ući na scenu, iskušati se u nekoj situaciji ili komentirati. Tu je i tim pravnika koji skuplja te sve komentare i to se potom predaje Narodnoj skupštini da se izmijene neki zakoni i tako dalje. Kazalište se zove ApsArts, a predstava “Banja robija”.
