U sklopu četvrtih po redu Dana Marije Jurić Zagorke, u organizaciji Centra za ženske studije, u četvrtak 25. studenog, dodijeljena je nagrada za najbolji studentski rad na temu rodne problematike.
Za razliku od 2008. godine kada je nagrada 1. put dodijeljena, ove su godine uključena sva hrvatska sveučilišta. Očekivano, najveći broj prijava poslali su studenti/ce humanističkih usmjerenja ali bilo je interesa i sa PMFa, Pravnog fakulteta, zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti itd.
Cilj ovakvih natječaja je utjecati na studente da se bave ovom tematikom i posljedično povećati ponudu na sveučilištima što se tiče ženskih studija te pridonijeti vidljivosti ženskih i rodnih tema u akademskoj zajednici.
Prosudbena komisija u sastavu dr. sc. Dubravka Crnojević-Carić (predsjednica), dr. sc. Ankica Čakardić i dr. sc. Aleksandra Čižmešija donijela je odluku o dodjeli prve, druge i treće Nagrade. Treća nagrada dodijeljena je Ani Vuzdarić studentici na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu za rad Anagram.
Drugu nagradu podijelili su Ivana Čagalj studentica engleskog jezika na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu za rad The Question of the Natural, the Mirror and the Screen in Sylvia Plath, Naomi Wolf and Tom Boellstorff te Vatroslav Miloš student komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu za rad Djevojke su revolucionarna snaga: riot grrrl i ulog u politiku nove ženstvenosti.
Prva nagrada dodijeljena je Marini Bura studentici sociologije na Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru za rad Patrijarhalna konstrukcija uloge žene u obitelji na primjeru genealogije jedne šibenske obitelji.
Tom prilikom razgovarale smo s autoricom prvonagrađenog rada, Marinom Burom.
Marina, čestitke na nagradi, možeš nam reći odakle ideja i inspiracija za temu?
Interes i inspiraciju za teme žena i rodne problematike imam još od prije nego sam počela studirati. Naravno i sama sam pripadnica ženskog roda i malo je teže ne primijetiti kako neke od nažalost još uvijek postojećih problema vezanih uz neravnopravnu razinu onoga što se u narodu danas često uzima zdravo za gotovo kao potpuna ravnopravnost žena u javnim i privatnim područjima života, tako i neke naizgled bezazlene stereotipe ženskosti često izrečene u šali. Obzirom da iz osobnog iskustva znam da ako se osim svakodnevnih stereotipa ženskosti, u društvu susrećete pritom i s nekim drugim stigmama kao invaliditet, neprimjećenost diskriminacije žena u određenim područjima života gotovo je nemoguća. Tijekom studija sociologije u Zadru interes i još veće zanimanje upravo za ovo područje dodatno se u meni razvija zahvaljujući entuzijastičnim i inspirativnim predavanjima profesora i profesorica na Sveučilištu na teme žena i rodne problematike, koja potiču na promišljanje, a posebno zahvaljujući mentorici mojeg rada prof. dr. sc. Biljani Kašić, tijekom kolegija Feminističke teorije. Uz tad već postojeću razinu inspiracije upotpunjenu znanjima “iz prve ruke” o svakodnevnim životnim praksama i iskustava žena različitih generacija tijekom dijaloga u mom privatnom svakodnevnom životu, između ostalog i na teme o kojima nemaju naviku otvoreno govoriti, razvila se ideja o temi o kojoj sam željela pisati.
Da li si naišla na određene teškoće pri intervjuiranju ? Da li su sve članice obitelji spremno prihvatile suradnju?
Riječ o tri generacije jedne šibenske obitelji unutar kojih se očituje razvoj/slabljenje i prijelaz patrijarhalnih praksi vezanih uz percipiranje i prakticiranje rodnih uloga i podjela rada žena iz obitelji koju karakterizira “seljačka radna zadruga” (sugovornica 1. generacije, 84 godine) potom prijelaz na tip proširene obitelji (sugovornica 2. generacije, 54 godine) te na posljetku na nukleusnu obitelji (sugovornica 3. generacije, 35 godina). Sve članice su spremno prihvatile suradnju. Nekih većih problema nije bilo, jedino naravno početnička trema sugovornica koja je tijekom intervjua bila uglavnom prevladana.
Koliko si vremena uložila u istraživanje? Kako je bilo organizirano istraživanje, koje si metode i znanstvenu metodologiju koristila?
Radi se o završnom radu preddiplomske razine na studiju sociologije, stoga potrebno vrijeme uloženo u rad nije teklo kontinuirano već s pauzama u skladu s ostalim studijskim obvezama, tako da što se tiče aktivnog uloženog vremena na istraživanje mogu reći da je otprilike riječ od oko 2 i pol, 3 mjeseca rada što uključuje naravno prikupljanje i obradu literature, intervjue, transkripciju te naravno samu izradu rada i analizu podataka. U istraživanju sam teorijski pošla od feminističke epistemologije stajališta (“standpoint theory”), teorije koja omogućuje način spoznavanja na osnovi značenja koje žene same pridaju svom životu i radu temeljeno na njihovim iskustvenim praksama, čime se dobiva jedan drugačiji i dublji uvid u svakodnevicu privatnih života vezanih uz svakodnevni rad koje žene obavljaju, pri čemu mislim na onaj neplaćeni dio rada, znači u kućanstvu i odgoju djece. Takav uvid u znanja temeljena na iskustvu žena nude perspektivu svakodnevice žena odvojene od znanja kao društvenog konstrukta unutar dominantnog diskursa u društvu. Drugi dio istraživanja sastojao se od kvalitativnog istraživanja u obliku polu-strukturiranih intervjua sa sugovornicama triju generacija jedne šibenske obitelji.
Možeš li podijeliti sa čitateljima/icama najvažnije rezultate do kojih si došla, ukratko iznijeti 2, 3 temeljne misli, hipoteze tvoga rada?
Kako se radi o kvalitativnom istraživanju ne možemo govoriti o nekakvim hipotezama no pošla sam od nekakvog zdravorazumskog očekivanja da se patrijarhalna konstrukcija uloge žene u obitelji promijenila tijekom tri generacije, odnosno da su se dogodili određeni emancipacijski pomaci imajući pritom u vidu neke promjene koje su se dogodile na razini makropolitike, kao što je politika rodne jednakosti u Republici Hrvatskoj, odnosno proklamirane jednakosti žena u socijalističkom sustavu, i promjena sociokulturnih okolnosti i obrazaca vezanih uz koncepte braka, obitelji, rodnih uloga. Isto tako i neki pomaci na mikrosociološkoj razini, povezani s makropolitikom kao što su promjene u obrazovnom i radnom statusu žena, a koje su po očekivanju trebale biti najvidljivije na primjeru sugovornice treće generacije. Međutim, analizom sadržaja, unatoč polaznoj pretpostavci nalazi pokazuju različite i često kontradiktorne stavove žena i percepciju rodnih uloga. Tako najveći otklon od patrijarhalne konstrukcije i emancipacijski pomak u percepciji rodne uloge uočen je kod sugovornice prve generacije koja prepoznaje dvostruku opterećenost žena unutar seljačke zadruge. Iako je prijelaz iz ruralne u gradsku sredinu oslabio utjecaj patrijarhata na socijalizaciju i obrazovanja djece neovisno o spolu te rezultirao ekonomskom neovisnošću sugovornice treće generacije neki obrasci, ključni elementi patrijarhalne socijalizacije kao mentalne “kočnice” prema emancipacijskom odmaku od takve socijalizacije su se zadržali.
U kojoj mjeri jedna šibenska obitelj odnosno tradicionalne rodne uloge u jednoj manjoj sredini oslikavaju opću hrvatsku stvarnost a u kojoj se od nje odmiču?
Namjera istraživanja nije bila niti mogla biti obzirom na prirodu istraživanja da se generalizira na populaciju, međutim ono što možemo primijetiti kroz analizu iskaza sugovornica, a što se posebno može uvidjeti iz samih transkripata razgovora je jedna strukturalna organizacija moći kroz dominaciju muškaraca u području obitelji, kućanskog rada i u javnoj poslovnoj sferi života. Vidimo kako se ta dominacija zasnovana na neutemeljenim društvenim i rodnim predrasudama i stereotipima u kulturi naroda legitimirala unutar dominantnog diskursa kao “normalno stanje stvari” među rodovima u društvu, a u svrhu stabilnog funkcioniranja obitelji te se kao takva prenosila s generacije na generaciju prije svega procesom primarne socijalizacije. To je najuočljivije ako krenemo od početka na primjeru sugovornice prve generacije. Vidljivo je na kojim su principima obrasci takve socijalizacije, rodni i društveni stereotipi te arhetipi ženskosti formirali funkcioniranje seljačkih radnih zadruga te kako se utjecaj vjerovanja u pozitivne učinke takve socijalizacije prenosio s generacije na generaciju. Obzirom da jedan dio stanovništva RH ima u svom obiteljskom stablu rodbinu koja je participirala aktivno i u poljoprivrednim aktivnostima unutar manjih sredina ili sela te od toga jednim dijelom ili u potpunosti preživljavala, može se reći da postoje i dan danas tradicionalni oblici socijalizacije djece, iako naravno ne u onolikoj mjeri kao prije 50-ak godina posebice ne među mlađim generacijama, no neki noviji događaji u hrvatskoj povijesti kao što je ne tako davni Domovinski rat probudio je težnju ka tradicionalnim obliku socijalizacije s naglaskom na važnost zajedništva nacije, njegovanja izvornih vrijednosti u tradiciji hrvatskog naroda, religije te obitelji unutar koje se opet oblikuje poželjni stereotip muškosti te njegove uloge u obitelji.
Što misliš, na koji način tvoj rad može u budućnosti pridonijeti(ako može) vidljivosti žena i rodnih tema u okviru akademske zajednice?
Pa ja se nadam da ako ne ovo onda neka druga buduća istraživanja na ovu ili sličnu temu dopru na neki način do svijesti javnosti, a posebice žena mogu u određenoj mjeri doprinijeti razvoju onog što smatram da u društvu općenito nedostaje, a to je važnost razvoja kritičkog promišljanja u ovom slučaju konkretno ove problematike. Svrha bi dakako bila razvoj svijesti žena o potrebi emancipacije od društvene konstrukcije rodnih uloga, te pomak u samoj percepciji rodnih uloga čime bi se trebao postići ne samo ravnopravan odnos rodnih uloga u obitelji već nešto što bi se moglo definirati kao uistinu ravnopravan odnos uloga žena i muškaraca kao subjekata u obitelji i društvu.
Kakvi su tvoji daljnji planovi i ideje u bližoj budućnosti što se rodne tematike tiče?
Namjera mi je koliko je god to moguće zasada u okviru studija sociologije, a i u nekoj manjoj mjeri koliko to priroda studija dozvoljava i unutar studija anglistike baviti se proučavanjem rodne problematike te istraživanjem iste, kao što sam uglavnom i dosad radila, no naravno trudit ću se da to bude intenzivnije. Želja mi je po mogućnosti nastaviti s istim i nakon studija, makar na volontersko-aktivističkoj razini.
Razgovarala Kristina Olujić
