Uoči početka još jednog festivala Prvi prozak na vrh jezika, o festivalu, nagradama, pisanju, aktivizmu, položaju kulturnih radnica porazgovarale smo s prošlogodišnjim dobitnicama nagrada Prozak i Na vrh jezika – spisateljicama Luizom Bouharaouaom i Monikom Herceg.
Na ovogodišnjem festivalu Prvi prozak na vrh jezika očekujemo predstavljanje vaših knjiga za koje ste dobile nagrade Prozak i Na vrh jezika za 2017. godinu. Što su vam nagrade značile, kako je tekao proces od rukopisa do knjige i koliko je točno mukotrpan/lijep bio?
Luiza: Nagrada Prozak je jedna od najljepših stvari koja mi se dogodila jer je njezino osvajanje značilo objavu prve knjige. “Jesmo li to bili mi” je zbog mog prekarnog radnog života nastajala prilično dugo, jedno sedam godina, i u tom se periodu manje-više iscrpila sva muka. Naime, točno onoliko koliko ne volim ispisivati tekst – prilično mi je mukotrpan taj prvi sudar između fikcionalnog svijeta u mojoj glavi i nemogućnosti da ga riječima (do kraja) izrazim – toliko se volim emotivno odvojiti od teksta i uređivati ga kao da je nečiji tuđi. Još kada tome pridodam to da sam za urednicu dobila Olju Savičević Ivančević, a na kraju nam se sa svježim parom očiju pridružio i Kruno Lokotar, taj je proces zaista bio užitak.
Monika: Kako su “Početne koordinate” dobile Gorana za mlade pjesnike, ovo mi je u tom trenu kad je prva knjiga izašla, bio znak dobrog početka. Osim toga, senzibilitet natječaja Na vrh jezika nešto je drugačiji od onoga koji se njeguje na Goranovom i bilo mi je super da sam u mogla toliko pisanje zaokrenuti da zadovoljim i kriterije drugog žirija.
Samo pisanje trajalo je sigurno dvije godine i bio mi je najviše vremenski zahtjevno jer sam u mama fazi s dvoje pelenguza i vrijeme za pisanje sam uzimala gdje god sam stigla. Mijenjam pelene i razmišljam o strukturi neke pjesme. 🙂 S druge strane, to pisanje me spasilo od osjećaja potpune izoliranosti nakon dvoje djece u malom periodu. Pisanje, koliko god nisam imala vremena i snage ponekad, držalo mi je i još uvijek drži glavu iznad vode. Majčinstvo je divno, ali je i izrazito teško i u današnjem društvu se malo govori o tome. I nemoguće je sve stići, nemoguće je ponekad oprati kosu deset dana, pišeš toliko sporo da više ni sam ne vjeruješ da ćeš stići išta. I to je u redu. Ne može se sve ni kad se hoće.
{slika}
Luiza, “Jesmo li to bili mi” je tvoja prva knjiga; Monika, “Lovostaj” je tvoja druga. O “Jesmo li to bili mi” Olja Savičević Ivančević kaže da se rečenice “pred nama otvaraju polako, gotovo lelujavo i vode nas kroz predjele koji su nam poznati i bliski, mada ih takvima nikad nismo vidjeli u stvarnosti. Uistinu, iako će vam se činiti da ste u prostorima ovih snovitih priča već bili, vjerojatno još niste čitali nešto slično”. Za “Lovostaj” Marko Pogačar kaže da je knjiga “pisana kao magnet za metke upućene nježnim životinjama skrivenim negdje duboko u našim njedrima; njezinim čitanjem ta se sićušna bića čuva, njeguje”. Kakav je osjećaj (pre)pustiti svoj rad kritici i čitateljstvu i što biste u ovom trenutku vi rekle o svojim knjigama? (Morat ćete svakako za koji dan. 🙂 )
Luiza: Neki dan sam baš o odvajanju od teksta i njegovom puštanju u svijet razgovarala s Marijom Andrijašević i ona me pitala: Jesi li sad usamljena? Odgovorila: Jesam. U tu našu kratku razmjenu stala je činjenica da se ta knjiga vrtila u mojoj glavi svaki moj budni trenutak zadnjih sedam godina, da sam se zbog nje ustajala ranije i odlazila spavati kasnije, nikad sebi ne dala odmora. Na sreću, imam u sebi i drugu i treću knjigu tako da sam, da prevarim prazninu, odmah nakon rastanka s ovom krenula dalje.
Budućim čitateljima_cama teško mogu reći nešto ljepše i sadržajnije o knjizi od ovog teksta koji je Olja Savičević Ivančević napisala za korice, mogu tome samo dodati da me veseli ideja da će je netko čitati, da se radujem svim komentarima koji će doći. Jedino možda mrvicu strepim od suda bivših i sadašnjih polaznica književnog kluba kojeg Paula Zore i ja vodimo u kaznionici u Požegi. Pedantne su to čitateljice, gusto je sito kroz koje će prosijati moj tekst.
Monika: Ova knjiga je puno gušća, metaforičnija, nije unutar jako strogog koncepta i ponajviše je o ženama. Ona je puna ženskih priča, priča o nasilju, priča o diskriminaciji i nabijena je angažmanom. Htjela sam napisati zbirku koja će odvesti poeziju i u tom smjeru širenja područja borbe. U njoj ima znanstvenica, pjesnikinja, žena iz mitologije, itd. I svima im je zajednička borba. Meni je teže prepustiti je čitateljima, nego kritičarima. Ponajviše čitateljima i čitateljicama do kojih mi je stalo. Naravno, znatiželjna sam jako i kakve će reakcije biti nakon što je prva knjiga dobro primljena.
{slika}
Ovogodišnje dobitnice nagrada Prozak i Na vrh jezika su također dvije autorice, Marina Gudelj i Lana Bojanić. Ide nekoliko neizbježnih pitanja: Kakav je položaj autorica u književnosti trenutno, vidite li promjene, pristupa li vam kritika s manje predrasuda i kako uopće reagirati na tipove poput Ivice Matičevića koji u “književnoj kritici” romana “Eksperiment Irene Tot“, spisateljice Korane Serdarević, 2018. piše stvari poput: “Od svih napornih pojava u zadnjih desetak godina u javnome i medijski napučenome prostoru, najnapornije su žene i njihova prava”?
Luiza: Mene na književnoj sceni već dulje vrijeme veseli rastući broj kvalitetnih autorica što u poeziji što u prozi, i činjenica da je trend koji ne jenjava. One zauzimaju sve više prostora na sceni, ali i šire tematsku sferu – ne znam kad sam zadnji put čula mrsku mi sintagmu “ženske teme”.
S druge strane incidenti poput ovoga s “kritikom” romana Korane Serdarević daju mi naslutiti da se ja na sceni očigledno družim s pravim ljudima i pratim prave kanale, što je sjajno, ali je ujedno time moj pogled i ograničen. Taj tekst nije kritika romana, jer o Eksperimentu Irene Tot i o Korani Serdarević kao spisateljici on ništa sadržajno ne govori, njega mogu čitati samo kao mizogini napad i samim time vrlo uspjeli čin samo-diskreditacije autora teksta. Da parafraziram, čini mi se da ćemo za jedno desetak godina konstatirati da su u javnome i medijski napučenome prostoru najpromašenija bila ona nastojanja i tekstovi koji su ženska prava, autorice i žene koje javno djeluju nazivali najnapornijima od napornih.
Monika: U istom broju Republike u kojoj je objavljena ta kritika, bile su i moje pjesme pa sam se neugodno iznenadila kad sam pročitala tu kritiku. U nekoliko navrata razmišljala sam i kako je to moguće: kao prvo da je napisano, kao drugo da je objavljeno. Postoji i vjerojatnost da je dotični uistinu mislio da ima smisao za humor, postoji i ona da je takva rečenica zbilja ukorijenjena u stavovima čovjeka – i obje su grozne. Nakon toga odlučila sam ne objavljivati više u Republici, ali mnogi hoće i mnogi će samo govoriti kako je to primjer jedne sasvim normalne šale, relativizirati to, i slično. Bavim se, doduše, mišlju da napišem jedan humoristični tekst o tome kako su najnaporniji ‘šovići profići’ na fakultetima koji se prave da znaju pisati književne kritike pa da vidim hoće li Republika prepoznati i moj smisao za humor.
{slika}
Što se tiče poetske scene, pojavio se značajan broj autorica i novih glasova koji u ovom trenutku najviše i definiraju tu mladu scenu. U nedavnom razgovoru s Brankom Malešom pričali smo i o aktualnoj situaciji i rekao je, da parafraziram, kako su cure bolje što se tiče naše trenutne poetske scene, s čim se slažem. Primjera radi, možemo se sjetiti njegove Poetske čitanke suvremenog hrvatskog pjesništva iz 2010. u kojoj je bilo zastupljeno svega par autorica. Sjajno je da se situacija mijenja jer su autorice do prije samo unazad desetak godina bile puno manje zastupljene. Ove godine i potpore za stvaralaštvo u većoj su mjeri podijeljene autoricama.
Što se tiče nagrada, neke nagrade počele su dobivati žene, ali i dalje je tu omjer značajno u korist muškaraca, pogotovo što se tiče velikih proznih nagrada.
Monika, nedavno si javno na Facebook stranici svog bloga Pjesnikinja petkom reagirala i napisala da te malo što nervira kao tzv. Hod za život, podržala si #crveniotpor i pročitala pjesmu o vremenima kad je pobačaj bio ilegalan, a i inače ti je poezija prožeta feminizmom. Luiza, ti si članica kolektiva Faktiv, koji organizira osmomartovski Noćni marš u Zagrebu i Platforme za reproduktivna prava koja je pokrenula već spomenuti niz protuprosvjednih akcija #crveniotpor. Jednostavno, zašto?
Monika: Zbilja me jako nerviraju tzv. hodači za život koji šetaju s Kordićem i pjevaju s Thompsonom. Jasno je na koliko je to razina licemjerno i nenormalno te da se radi o čistoj mizoginiji. Osim toga, činjenica jest da dolazim sa sela, gdje su žene itekako još pod čizmom muškaraca. Znam za priče gdje muževi skrivaju pilule od žena, natjeravaju ih i siluju, a onda te iste žene šalju da se riješe tako nastale djece. Znam puno priča gdje muževi (vidi ti to, opet muževi) ne daju ženama nikakav oblik kontracepcije, itd. Želja da se ženama onemogući pravo da odlučuju o svom tijelu samo je zapakirana u tzv. borbu za život jer da je nekome zbilja stalo do trudnica i djece, postoji niz načina od samog početka. Primjerice, ginekološke ambulante su pretrpane, doktori nemaju često više od par minuta po trudnici i mnoge (i ja) posežu za privatnim ambulantama, gdje se djetetu na pregledu posveti dovoljno vremena. Prenatal pilule, koje se preporučaju trudnicama da bi i dijete i majka mogli imati sve potrebno, koštaju mjesečno od 150 do 200 kuna, ovisno o proizvođaču. Ako samo odete na jedan pregled mjesečno i uzmete pilule, dobijete trošak od minimalno šesto kuna. Tih šesto kuna mnoge si buduće majke ne mogu priuštiti. U području oko Petrinje, na primjer, cijele obitelji, uključujući i moju majku koja živi s mojom polusestrom i samohrana je majka, žive od prihoda koji su ispod 2500 kuna mjesečno. Moja je majka, da bi dobila alimentaciju, morala od svojih minimalnih prihoda odvajati za odvjetnicu, i to petsto kuna po satu. Sve to da bi za njeno dijete za koje se djetetov otac ne brine, otac dao barem kakav-takav novac.
S prvim sam djetetom imala prijevremene trudove i hospitalizirana sam. Tretman koji sam doživjela tu večer kada sam došla u panici u bolnicu, misleći čak da je možda samo nešto sa stomakom, ne s trudnoćom – način na koji su se ophodili prema meni u tri ujutro, bili bezobrazni, derali se – to ne bih nikome poželjela. Kao ni kada nakon poroda nisam mogla hodati od bolova zbog šivanja pa me je doktorica sa sestrom uvjeravala da sve umišljam, da su sve to one prošle i da ‘šta ja sad izmišljam?’. Ovo što sam navela samo je malen dio toga što se događa mnogim ženama. Kako onda ne reagirati?
Luiza: Gdje god se okrenem, okružena sam sjajnim, svestranim ženama čiji je rad, briga za druge i svakodnevica trijumf nad objektivnim okolnostima u kojima žive. S druge strane izložena sam neprekidnim omalovažavanjima žena s oltara, na televiziji, u sabornici. Slušam kako su drugotne, štrace, kako služe (samo) tome da ih se privede svrsi koja je njima izvanjska, kako je sustavno nasilje koje doživljavaju njihov privatni problem, kako su bol koju osjećaju umislile, kako nisu sposobne ili ne bi trebale donositi odluke o svom tijelu i životu… Usred svega toga ljekovito je i neopisivo važno susresti se s drugim ženama, dati njima i sebi do znanja da niste same, biti jedne drugima podrška. I onda izaći na ulicu i tamo biti glasne, jer u životu, pa tako i u književnosti, najvažnije je pronaći svoj glas i pustiti taj glas da se čuje.
U veljači 2018. je inicijativa Dosta je rezova upozorila na smanjivanje javnih sredstava za kulturu te zatražila, između ostalog, i prekid tržišne logike i konkurencije među umjetnicima i radnicama u kulturi, proračunski rast budžeta za kulturu na 3% i uvjete u kojima umjetnice i kulturni radnici mogu živjeti od svog rada. Jedan od transparenata na prosvjedu inicijative pred ministarstvom kulture bio je i “Od aplauza se ne plaćaju režije” i jasno se ponavljalo to da je rad u kulturi – rad. Kako komentirate trenutne kulturne politike i kako vidite sebe i svoj rad u tom kontekstu?
Monika: Vjerujem da bi se svaki rad, a tako i kreativni, trebao pošteno platiti. U početku sam imala neke naivne poglede oko toga, skoro idealističke, i mislila sam da je već samo to da mi se objavi knjiga velika čast. Međutim, sama činjenica da sam još uvijek studentica s dvoje djece, a studentica sam jer sam uvijek radila da studiram ono što volim – fiziku (jer majka nije mogla financirati naše školovanje), čovjeka brzo otrijezni.
Iz tog razloga prijavila sam se na natječaj za potporu književnog stvaralaštva, aktivno šaljem na različite natječaje koji imaju novčane nagrade, itd. Nerijetko odbijam i nastupe koji nemaju honorara, osim ako iz nekog razloga ne želim podržati nečiji entuzijazam. Primjer jednog entuzijazma za koji mi je potpuno nevjerojatno da se organizatora ne plaća je i projekt “Odvalimo se poezijom” Sanje Baković. Malo je ljudi napravilo za poeziju koliko Sanja s tom stranicom i javnim čitanjima na kojima se uvijek traži stolica više. Sanja kao da radi koncerte s pjesnicima, što je potpuno nevjerojatno. Međutim, projekt ne prolazi na natječajima Ministarstva, a Sanja sve radi volonterski.
Trebalo bi promjene raditi iz temelja i propitati sve razine rada u kulturi. Meni na pamet za početak padaju baš te potpore za stvaralaštvo. Suludo je da se potpora može dobiti jednom u par godina – ne možeš se prijaviti opet dok ne izađe knjiga. Ministarstvo kulture kao da nije svjesno koliko se dugo radi na nečemu i kakav je to proces s izdavačima, a u isto vrijeme se dodjeljuje samo jedna godišnja potpora (ako se procijeni da je nešto jako kvalitetno). Znači, većinom se dodjeljuju tromjesečne potpore koje se mogu dobiti jednom u nekoliko godina! To je uvredljivo i potpuno nelogično. Također, honorari za knjige su mali i mislim da bi se ljudi šokirali da se zna za koje se cifre potpisuju ugovori (najčešće malo iznad minimalca ispadne). Međutim, sreća je i kad se tako unaprijed dobije honorar jer je inače praksa potpisivati za 10 posto od prodane naklade. Naravno, nisu tu izdavači krivi nego nesređena i neefikasna politika koja je dovela do takvih uvjeta.
Luiza: Kada smo pripremale kampanju Skribonauta “Nastavi priču”, u kojoj autorice pišu priče inspirirane fragmentima čije su autorice zatvorenice iz kaznionice u Požegi, raspitivala sam se o cijeni kartice književnog teksta kod nekolicine autora_ica. Prvo mi nitko nije znao odgovoriti na to pitanje jer odavno nitko nije ni od koga naručio priču, a onda sam dobila zadnju važeću cifru koja je bila toliko niska da bi nas bilo istinski sram nekoj autorici s njom pristupiti. Na kraju smo s projektom čekale dok nismo skupile dovoljno novaca i tu cifru podigle za jedno 120 posto. Samo ovaj primjer dosta dobro objašnjava zašto velika većina autora_ica pored pisanja ima i “pravi posao”.
U ovakvom stanju stvari moja je ambicija i dužnost osvijestiti sebi i drugima da je pisanje rad, zalagati se da sam za njega plaćena i da u svim kulturnim i umjetničkim programima koje radim kroz Skribonaute osiguram da su drugi pošteno plaćeni.
{slika}
U opisu Festivala Prvi prozak na vrh jezika piše kako je nastao kao “izraz potrebe da se formira platforma za predstavljanje, bolje medijsko uočavanje, dalje poticanje na stvaralaštvo i umrežavanje mlađih, kao iznimnih već procijenjenih, autora”. Možete li nam ga i vi predstaviti, što od Festivala možemo očekivati ove godine?
Luiza: Festival Prvi prozak na vrh jezika izrastao je iz svijesti da je svaki dobar spisatelj_ica jednom bio na početku – sjetimo se, recimo, da su prvu nagradu Prozak i Na vrh jezika dobili Olja Savičević Ivančević i Marko Pogačar. Festival je pokrenut zato da medijski i kroz javna događanja uloži u mlade autorice i autore koji su se u prošloj godini iskazali kroz natječaje i nagrade za poeziju, prozu i putopis. Ove godine festival predstavlja čak 19 autorica i autora koji su između sebe osvojili 10 nagrada i 5 novih knjiga, sve sa željom da čitateljstvu odškrine vrata budućnosti, pokaže koga će u nadolazećim godinama čitati.
Monika: Ove godine na Festival dolazi sjajna ekipa mlade prozne i pjesničke scene pa ćemo predstaviti novu knjigu Dinka Krehe za koju sam sigurna da je mnogi iščekuju, novi projekt Marije Dejanović i Sare Renar koji je nastao prema novoj Marijinoj knjizi. Tu su i Denis Ćosić koji je mlado poetsko čudo i dobio je dvije nagrade (Gorana za mlade pjesnike i nagradu Drenovci), Nikola Kuprešanin koji piše čudesne putpise, dvije sjajne žene koje su dobile ovogodišnju nagradu Prozak i Na vrh jezik: Lana Bojanić i Marina Gudelj.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
