U ponedjeljak 10.10.2011. godine na Svjetski dan mentalnog zdravlja vaša je novinarka sudjelovala na Ludom prideu na Cvjetnom trgu u Zagrebu. Zagrebački ludi pride spada u traiciju mad prideova koji se održavaju diljem svijeta i s puno većim brojem okupljenih jer se u svim zemljama ljudi ne boje toliko stigmatizacije. Kako sam vrlo pristrana i podržavam udrugu “Sjaj” u borbi za “biračko pravo za sve”, koje je tema ovogodišnjeg pridea, dopustiti ću drugima da malo više govore. Inače, okupljanje je započelo obveznim dolaskom policajaca i provjerom dozvole za javno okupljanje i- smijehom: policajac nije bio baš siguran da nismo zakašnjeli gay pride. Iako smo bili malobrojni, podržala nas je zamjenica pravobraniteljice za osobe s invaliditetom, Mira Pekić-Knežević i savjetnica u Uredu pravobraniteljice Branka Meić.
L: Kakav stav imate o temi ovogodišnjeg pridea? Kakav je Vaš osobni stav, a kakav stav Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom?
Prošli smo tjedan upravo završili jedan zanimljiv stručni skup koji smo organizirali zajedno s
UNDP-om i zajedno sa Pravosudnom akademijom ; bili su prisutni svi uključeni u postupak lišavanja poslovne sposobnosti i određivanja skrbništva, a to su predstavnici sudaca, vještaka i centara za socijalnu skrb. I mi sami bili smo iznenađeni podatkom koliko je osoba u Hrvatskoj u potpunosti lišeno poslovne sposobnosti. Kako govori tekst Konvencije, osobe koje su u potpunosti lišene poslovne sposobnosti, lišene su i temeljnih ljudskih prava i sloboda.
Pitanje glasovanja vrlo je aktualno pred ove izbore. Ne vidimo razloga da osobe koje su u potpunosti lišene poslovne sposobnosti ne izađu na glasovanje, ne izaberu svoje kandidate kao predstavnike u tijelima državne vlasti. Ako je skrbništvo institut koji štiti osobu koja nije u stanju zbog svoje duševne smetnje ili intelektualnih smetnji nije štititi samu sebe ili ako osoba iz istih razloga ugrožava sebe ili nekoga iz svoje okoline, onda mi ne vidimo nikakav valjan razlog zašto te osobe ne bi mogle glasovati, u kojem dijelu ugrožavaju bilo svoj interes bilo interes okoline u kojoj žive.
L: Kakav je položaj osoba s psihičkim smetnjama u odnosu na druge osobe s invaliditetom?
Općepoznata je stvar da su osobe s duševnim smetnjama ili osobe s psihičkim bolestima zanemarene. One čak nisu percipirane među mnogim osobama kao osobe s invaliditetom. I konvencija je ta koja je nedvojbeno rekla tko su osobe s invaliditetom i da one uključuju osobe s mentalnim oštećenjima i osobe s intelektualnim oštećenjima, kako glasi prijevod konvencije. Prema tome i osobe s duševnim smetnjama su osobe koje traže punu ravnopravnost i imaju pravo na jednaka prava, na jednaki život kao sve druge osobe. To je moj osobni stav, to je stav Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom.
L: Što s čestim argumentom kako osobe s duševnim smetnjama u potpunosti lišene poslovne sposobnosti jednostavno ne mogu donijeti racionalnu odluku, nemaju racionalne preferencije dok smo mi, barem po pretpostavci, zajednica racionalnih subjekata?
Mislim da taj argument nije zasnovan na nekim stabilnim temeljima. Ne znam je li netko posebno utvrđivao sposobnosti nekoga da može racionalno donijeti odluku kada je u pitanju glasovanje. O lišavanju poslovne sposobnosti odlučuje se linearno i ne utvrđuje se posebno segment aktivnosti i radnje u kome ta osoba može ili ne može sebe štititi. Mi nemamo selektivni pristup tome što neka osoba može ili ne može učiniti. Većina osoba lišava se poslovne sposobnosti na temelju činjenice da je duševno bolesna, da dugo boluje i da je više puta hospitalizirana u duševnoj bolnici. Nitko nije utvrđivao racionalnost osobe vezano uz pravo glasovanja i stoga ne bih prihvatila ovaj argument.
L: Što smatrate da bi građani još trebali znati, a nismo Vas pitali?
Nadam se da smo blizu vremenu kada ćemo promijeniti zakon o biračkim popisima koji govori o tome da osobe u potpunosti lišene poslovne sposobnosti nemaju pravo glasovanja.
L:Branka, izvolite!
U Uredu pokušavamo ovu marginaliziranu temu staviti na dnevni red kako bi se iznijeli ti oprečni stavovi i kako bi se ljudi prisjetili da pored njih postoji velik broj ljudi koje smo isključili iz društva. Ono što se mene jako dojmilo jest činjenica da je jako dobro regulirano glasovanje osoba koje su lišene slobode jer su se ogriješile o zakon, a osobe kojima treba naša podrška jer su se našle u teškoj situaciji, u emocionalnoj i duševnoj krizi o nas su izopćene time što nemaju pravo glasa. Te osobe možda i neće izaći na izbore, ali činjenica da imaju pasivno pravo koje možda neće iskoristiti značilo bi njihovu vidljivost, političari bi znali da su oni biračko tijelo kojem se trebaju obratiti i koje u svojim programima trebaju uzeti u obzir. Zato je biračko pravo važno. Neki kažu da osobe s invialiditetom imaju prečih potreba. Da, zravstvena njega je na pravome mjestu, ali ovdje se radi o njihovoj političkoj vidljivosti i našoj spremnosti da ih vidimo i da se obvežemo da ćemo nešto učiniti za njih.
L: Mislite li da biračko pravo može pomoći destigmatizaciji?
Svakako. U razgovoru s ljudima često otkrivam predrasude koje proizlaze iz nepoznavanja tih ljudi. Smatra ih se nasilnima i nerazumnima, iako često bez poznavanja neke osobe s duševnim smetnjama.
{slika}
Prije razgovora s predstavnicama iz Ureda pravobraniteljice odšetala sam do obližnjega štanda jedne stranke. Iako su me saslušali, rekli su kako nisu upoznati s temom i kako za stav moraju konzultirati središnjicu. Sa mnom su razgovarali pomalo podrugljivo-sažalnim tonom, možda zato što su pokušavali procijeniti jesam li i ja osoba lišena poslovne sposobnosti.
Nakon razgovora s gospođama iz Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom, za mišljenje sam upitala neke od građana koji su se okupili oko letaka i transparenata.
GRAĐANI KAŽU
L: Znate li o čemu se ovdje radi?
Vidim da se radi o Svjetskom danu mentalnog zravlja.
L:Radi se u Ludom prideu, znači borbi za biračko pravo svih, čak i onih u potpunosti lišenih poslovne sposobnosti. Što mislite o tome?
Ja mislim da treba omogućiti svakom čovjeku da sujdeluje na izborima. Ali, postoji opasnost da netko manipulira sa takvim ljudima. Najvažnije bi bilo da oni na izbornim listama budu bez tih poteškoća.
L: Biste li zaposlili “duševnog bolesnika”?
Apsolutno. To je humano. Ali zaposliti ga na mjestu gdje on sa sposobnostima koje ipak ima može doprinositi.
L: Što mislite o ovoj akciji, znate li o čemu se radi?
Da je uskraćeno pravo glasa osobama koje imaju neke, recimo tako, zdravstvene probleme.
L: I uslijed tih problema su još lišene poslovne sposobnosti. Mislite li da bi trebale imati pravo glasa?
Oni koji su sposobni prosuđivati trebali bi imati pravo glasa.
L: Tko bi to trebao utvrditi?
Najvjerojatnije neka stručna osoba. Mislim da ima mnogo ljudi koji bi bili u stanju prosuđivati o problemima.
L:Biste li zaposlili “duševnoga bolesnika”?
Bih, za posao, za koji bi bio sposoban.
{slika}
Na kraju, ali kako se kaže, ne i manje važno, razgovarala sam s koordinatorom udruge “Sjaj” Kristijanom Grđanom koji je i organizator ovoga događanja.
L: Čemu Ludi pride u Hrvatskoj?
Radi promicanja prava osoba s duševnim smetnjama. Za njim postoji jako velika potreba zato što je stigma vrlo jaka, vrlo je učestala diskriminacija osoba s duševnim smetnjama i one gotovo da nemaju nikakva prava. Ako su lišene poslovne sopsobnosti one i nemaju nikakva prava i zato Ludim prideom pokušavamo ukazati javnosti, hrvatskim političarima i zakonodavcu kako je potrebno mijenjati hrvatsku društvo u cjelini i zakone da bi osobe s duševnim smetnjama kao i osobe s invaliditetom bile ravnopravne u društvu.
L:Tema ovogodišnjeg Pridea je “biračko pravo za sve”-zašto?
Članci 29. i 12. Konvencije o pravima osoba s invaliditetom kažu da sve osobe s invaliditetom moraju imati jednaku poslovnu sposobnost i jednaka prava kao i svi drugi građani te članak 29. koji kaže da svi moraju imati jednako biračko pravo u svakoj zemlji koja je ratificirala Konvenciju prema tome ne može se dogoditi da kao u Hrvatskoj 15000 ljudi ne može izaći na parlamentrane izbore zato što su potpuno lišeni poslovne sposobnosti. Prema tome naš argument za mijenjanje zakona jest činjenica da Hrvatska mora poštovati preuzete obaveze jer Hrvatska sutra ulazi u Europsku Uniju. Države članice neće dopustiti da njihovi građani ako dođu u Hrvatsku ostanu bez svojih prava zato što su duševno bolesni.
L: Kakva je vaša komunikacija s političarima i političkim strankama?
Komunikacija je uvijek dobra, no vrlo je teško naići na njihovo razumijevanje i vrlo je teško da će oni u svojoj političkoj agendi i na svoj dnevni red staviti ovo pitanje kao nešto važno. Zato moram reći da bez obzira na njihove deklarativne izjave i političke stavove i dalje ostaje da se ništa godinama ne mijenja. Na našu su današnju inicijativu svi pozvani, no nitko se nije odazvao iako se radi i o njihovoj budućnosti: ako ljudi ne budu mogli glasovati, njih nitko neće moći odabrati. Oni ovih dana kupuju glasove građana kobasicama, a jednu običnu zakonodavnu promjenu nisu sposobni donijeti i zato smo danas išli na Ustavni sud.
L: Kakva je vaša komunikacija s Uredom predsjednika, s obzirom na činjenicu da se njega percipira kao pobornika ljudskih prava i s obzirom na to da sam svjedočila kako pruža potporu ženskim udrugama?
Mi smo, vjerujući kako “hrabrost pobjeđuje nepravdu”, kako je predsjednik rekao u svome inauguracijskom govoru, tijekom 2010. godine kada se vodila javna rasprava o promjeni Ustava predlagali Hrvatskome saboru da osobama lišenim poslovne sposobnosti omogući pravo glasa. S tom namjerom smo bili i na Saborskome odboru koji je otvorio javnu raspravu, iznijeli smo svoje prijedloge i možemo reći da je odbor bio vrlo zainteresiran za promjene u tom smjeru, a također smo za našu inicijativu tražili mišljenje predsjednika Republike Hrvatske te njegovu podršku. Od njegovog Ureda, dakle nekoga koga je on ovlastio,dobili smo odgovor da je naš prijedlog za podršku inicijativi upućen Saboru, Odboru za zakonodavstvo. U dopisu kojim je to upućeno Odboru za zakonodavstvo navedeno je da Odbor ne mora uputiti presjednika o ishodu rasprave čime je predsjednik rekao da njega ta tema uopće ne zanima.
L: Danas ste predali inicijativu Ustavnome sudu. Na kakvu ste reakciju naišli?
Ovo mi je treći put da predajem inicijative za pokretanje postupka o ustavnosti zakona, ovo je prvi put da smo ja i ljudi koji su mi došli pružiti podršku kod predavanja inicijative Ustavnome sudu morali dati na uvid osobne iskaznice, ja sam morao odgovoriti na više pitanja oko toga zašto smo mi došli i kakve transparente nosimo te kakve zahtjeve imamo jer je, izgleda, šačica ljudi opasna za nacionalnu sigurnost i sigurnost Ustavnoga suda Republike Hrvatske iz čega zaključujem kako je ta institucija nedodirljiva kada se radi o pravima ljudi s duševnim smetnjama i pravima građana općenito u Hrvatskoj.
L: Želi te li nam još nešto poručiti?
Hrvatska svijest i hrvatski zakoni moraju se mijenjati. Jasno je da za reforme treba vremena, no one trebaju odnekuda početi pa makar to bilo i poništavanje zakona na Ustavnom sudu.
Bojimo se duševnih bolesnika na izbornim listama: Winston Churchill patio je od depresija. Poznat je primjer iz nedavne prošlosti: norveški premijer otišao je na dopust zbog depresije, što je i javno izrekao te dobio simpatije građana. Napomenimo također kako je poznat podatak da od svih bolesnika u Republici Hrvatskoj 25,5% pati od bolesti koje nazivamo duševnima.
To se može dogoditi svakome. I nema veze sa “slabošću karkatera”.
