Mirna i Ana dvije su mlade žene iz Srbije koje su svoju tri i pol godišnju vezu odlučile okruniti sklapanjem životnog partnerstva, a da bi svoju namjeru i realizirale morale su otputovati u Škotsku, daleko od diskriminacije i pravnih barijera s kojima su suočene u svojoj domovini. Dok Hrvatska donosi Zakon o životnom partnerstvu, u Srbiji nema pravne regulative koja bi se pozabavila problematikom istospolnih zajednica. No, mnogo veći problem od pravnih prepreka, onaj je u glavama ljudi u Srbiji, navodi Mirna.
“Nevidljivi smo. Ništa se ne može s pravne strane riješiti, i sve ostaje u ‘četiri zida’. Ne znam hoće li se, i kako, istospolne zajednice pravno tretirati u budućnosti, ali znam da u zakonu postoji definicija braka kao ‘zajednice muškarca i žene’. Kod nas nema potrebe za kampanjom ‘U ime obitelji’. Po meni, veći je problem u glavama ljudi. Na primjer, da se sutra izmijeni zakon, na ovoj razini evolutivnog razvoja ovdašnjih ljudi, izlazak dvije žene ili dva muškarca pred matičara, vjerojatno bi završio kamenovanjem, streljanjem ili nečim sličnim”, kazale su za Libelu.
Budući da im Srbija onemogućava registriranje svoje zajednice, Mirna i Ana odlučile su to učiniti u inozemstvu, a Ujedinjeno Kraljevstvo ispala im je najjeftinija, ali i najpraktičnija opcija. Riječ je o, zasad, jedinoj zemlji u kojoj je moguće sklopiti istospolnu zajednicu, bez da je jedan od partnera državljanin te zemlje. Mirna i Ana obje imaju visoku stručnu spremu i primanja viša od prosječnih u Srbiji, a iako im je UK bio najjeftinija opcija, za put i vjenčane štedile su godinu dana. Karte su kupile šest mjeseci ranije, planirale su svaku funtu. Uvijek postoji taj financijski trenutak.
“Čin je bio planiran još prošle godine, ali nije ispalo niti jednostavno niti jeftino. Nakon temeljitog istraživanja, saznala sam da je u UK najjednostavnija procedura (izvodi iz matične knjige rođenih, popunjavanje obrasca, jedan mail, jedno pismo). Ne možeš vjerovati da nije bilo onog FTJJP (fali ti još jedan papir). UK je od svih zemalja bila najbliža. Kanada je predaleko i karte su ultra skupe. Mislim da je izuzetno bitno to što obje imamo hrvatsko državljanstvo, jer bi inače trebale ishoditi vize. Grad koji je bio savršen za vjenčanje, trebao je biti niti preveliki niti premali, jednostavan, radnički, s mnoštvom zanimljivosti. To nam je zapravo bilo 3 u 1 (vjenčanje, medeni mjesec i godišnji). Sve je super ispalo! Datum je određen po Feng Shui filozofiji. Nikakvih problema nije bilo, osim što je kumi prstenje ispalo na pod”, ispričala je Mirna, ukratko, sve o svojemu vjenčanju. Iako, pravno gledano, to nije vjenčanje – to je sklapanje životnog partnerstva.
I u Njemačkoj postoji opcija sklapanja životnog partnerstva, uz više papirologije. Potrebna je potvrda Matičnog ureda da osoba nije u braku. Na njoj se navodi da je nužna radi sklapanja civilne zajednice.
“Ne mogu se zamisliti da u gradu u kojemu živim i gdje me većina ljudi zna, odlazim u Matični i tražim takvu potvrdu”, objašnjava Mirna.
Odluku o ozakonjenju veze, dvije djevojke donijele su spontano, kada su počele planirati zajednički odlazak iz Srbije u drugu zemlju.
“O praktičnim motivima smo počele razmišljati u zadnjih godinu dana, kada smo odlučile da bi bilo bolje da ipak odemo van Srbije. Željena destinacija nam je Irska, budući da je hrvatskim državljanima tamo dozvoljen boravak i rad bez ograničenja, tj. ne trebamo tražiti radnu dozvolu. Ta zemlja nam odgovara i radi njihova mentaliteta. Druga opcija je Njemačka, ili Austrija. Uglavnom, prvi posao vani se neće puno birati. Trenutno obje aktivno tražimo posao u struci. Ako vidimo da struka ne prolazi, možemo i nešto drugo”.
Ključna stvar pri biranju zemlje u koju će otići, dodaje Mirna, uz pronalazak posla, jest to da je riječ o državi koja priznaje civilno partnerstvo. Jedno bez drugoga ne može.
“Realno, zarada nam nije na prvome mjestu. Želimo otići iz Srbije, jer ona ne priznaje našu zajednicu. I generalno, nismo zadovoljne s mnogim aspektima života u Srbiji – katastrofalno stanje u zdravstvu, korupcija… Sve je isto kao i u Hrvatskoj. Radije bismo vani prale suđe i živjele skromnije, a da nam se bračna zajednica priznaje, nego li u Srbiji, u zlatnom kavezu”.
Unatoč registriranoj zajednici, u Srbiji i dalje nemaju prava kao par. U slučaju, primjerice, bolesti, one nisu obitelj. Nevezano za formalnu stranu, navode da imaju ogromnu podršku prijatelja i – neke nove osjećaje.
“Ponosne smo! Mnogo smo ozbiljnije i odgovornije jedna prema drugoj. Ne kažem da je ranije bilo drugačije, ali sâm taj čin dao je točku na i u našoj vezi. Vrijedilo je. Želimo se konačno skućiti i srediti na jednome mjestu, bez da moramo gledati klerofašiste kako marširaju i urlaju gradom”, poručuje Mirna.
