Sedamnaest mu je godina tek, a mladi Puljanin, već je odavno pred sebe postavio izuzetno zahtjevan zadatak: utjecati na svijest ljudi oko sebe, posebice mladih, i promijeniti neke stavove i ponašanja koja priječe da naš svijet zaista postane bolji.
Patrik Lazić to je odlučio učiniti stvarajući kazališne predstave koje se uvijek dotiču tužne strane naše stvarnosti i potiču na razmišljanje. Tako je, primjerice, prije dvije godine, dok je pohađao pulsku osnovnu školu Stoja režirao predstavu “Dnevnik Anne Frank” i izveo je sa svojim kolegama na Dan sjećanja na holokaust. I u Gimnaziji je odmah pokrenuo dramsku grupu, istovremeno glumeći u Dramskom studiju Istarskog narodnog kazališta. Upravo je u gradskom kazalištu u travnju izvedena premijera dirljive predstave “Priča o Luki i Tinu” za koju tekst i režiju potpisuju Patrik Lazić i Manuela Krakar, a koja prikazuje stvaran život djece u Domu za nezbrinutu djecu.
Patrik je za svoj rad uživao podršku prijatelja i dramskih kolega, profesora i ravnatelja koji su ga svesrdno hvalili. Ali, kada je odlučio, čini se, dirnuti u osinje gnijezdo dogodio se gotovo kopernikanski obrat. Usprkos tome što je maloljetan i što pohađa treći razred Gimnazije u kojoj je i nastala gungula oko njegovog novog projekta, Patrik je, uz podršku svojih roditelja, odlučio istupiti i javno progovoriti o problemima s kojim se susreće u realizaciji tek jedne predstave koju je želio napraviti sa školskom grupom.
– U svojim predstavama uvijek se baviš društvenim temama. Čega si se to sada dotakao da si naišao na otpor pri pokušaju stvaranja nove predstave?
– Odlučio sam ispitati odnos našeg društva prema homoseksualnim manjinama. Počeo sam prije šest mjeseci kada se u novinama dosta pisalo o napadu na Trešnjevci na dvije mlade lezbijke. Počeo sam pisati svoj tekst baziran na istinitim događajima, doživljajima homoseksualaca, komentarima i člancima iz novina. Iako smo svi bili nadobudni i puni entuzijazma, kada smo u školi predstavili svoj rad, prvi put su tražili tekst na uvid, a odmah zatim sam pozvan na razgovor kod ravnateljice. Kratko i jasno mi je rekla da se projekt odbija. Tema je, rekla nam je, apsolutno neprimjerena za gimnaziju.
– Jesu li drugi profesori bili upoznati s time i je li vam barem netko ipak pružio podršku?
– Svi drugi profesori koji su pročitali tekst su nas podržali, pogotovo profesori društvenih predmeta koji su bili zaprepašteni njezinom reakcijom. Naknadno sam čuo da su mnogi učenici i profesori samoinicijativno odlazili kod nje pokušavajući je uvjeriti da promijeni mišljenje, što znači da to i nije bio stav Gimnazije.
– Uslijedio je cijeli niz negativnih događaja. Što se dogodilo s tvojim prijateljima iz školske dramske grupe?
– Da… U grupi nas je bilo 18, a dogodilo se sljedeće: Kada smo čuli da predstavu nećemo moći realizirati u školi, nitko od nas nije želio odustati i članovi grupe govorili su mi da idemo do kraja. Međutim, dogodilo se to da je svega troje članova dobilo podršku roditelja da nastavimo s predstavom. U tom trenutku bili smo na rubu da odustanemo, ali ipak smo se zainatili i krenuli tražiti prostor za probe koji nam je ustupila udruga Čarobnjakov šešir u Rojcu, i eto, konačno smo u studenom počeli raditi.
– Gdje ćete izvesti predstavu kada ste već sada naišli na takav otpor?
– Premijeru smo planirali za kraj ožujka i već smo razgovarali s Brankom Sušcem iz kazališta Dr. Inat koji je obećao da će nas podržati i ustupiti nam prostor, tako da ćemo tu sigurno imati najmanje dvije izvedbe.
