Gordana Simonović razgovarala je za Libelu sa saborskom zastupnicom SDP-a Vesnom Škulić.
Gospođo Škulić koji su po vama problemi žena s invaliditetom u Hrvatskoj?
– Kada govorimo općenito o osobama s invaliditetom u Hrvatskoj vrlo je teško nabrojiti probleme koji su problemi žena s invaliditetom i koji su problemi muškaraca s invaliditetom. Uglavnom, problemi su im zajednički – ugrožena su im ljudska prava na svim razinama, od obrazovanja pa do zapošljavanja. Međutim, kad se govori o ženama s invaliditetom dolazimo do dvostruke diskriminacije, počevši, ajmo reći, od benignih ginekoloških pregleda. Zatim stav obitelji, tradicija koja misli da žene s invaliditetom nisu sposobne imati vlastitu obitelj, dok za muškarce ne vrijede ta ista pravila. Dakle, za muškarce je dobro da im netko dođe, da se brinu o njima dok za žene s invaliditetom se misli da bi one bile dobre starateljice.
Vi ste višekratno u javnosti navodili probleme s ginekološkim pregledima. Ima li pomaka?
– Ima, kada se otvaraju nove ambulante sada se pazi na te standarde. A i prema Nacionalnoj strategiji za osobe s invaliditetom, iako je ona donesena još 2003., kada je bila europska godina osoba s invaliditetom, se prepoznao problem žena s invaliditetom, kao zasebni problem, isto kao i djece s poteškoćama u razvoju. Te dvije skupine izvučene su iz konteksta osoba s invaliditetom da bi se prepoznala njihova dvostruka diskriminacija. A što se tiče reprodukcijskog problema i ginekoloških pregleda tu se stvari pomiču. Jer svijest se mijenja, a i svaki dan se govori o tim problemima.
U Hrvatskoj se procjenjuje da je oko 500 tisuća ljudi s nekim oblikom invaliditeta.
– Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije između 10 i 12 posto populacije svake zemlju su osobe s invaliditetom. Tu dolazimo do zanimljivog podatka da populacija iznad 45 do 65 godine su ljudi koji dožive moždani udar, srčani udar ili prometnu nesreću itd. I dožive neki oblik invaliditeta. Među tom populacijom je najveći razmjer osoba s invaliditetom. To je nešto na što Svjetska zdravstvena organizacija i upozorava te ističe kako će do 2020. oko 20 posto populacije postati osobe s invaliditetom, upravo zbog tih nekih modernih bolesti.
Da li mislite da Hrvatska dovoljno posvećuje pažnje problemima osoba s invaliditetom?
– Pa nikad se ne može reći dovoljno. Ja ne mogu reći da se ne posvećuje, međutim, činjenica je da mi stvaramo lijepe zakone i da oni ostaju skup dobrih želja. Evo, recimo sad Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju. Postoje neka inicijalna sredstva koja svaki poslodavac mora uplaćivati u Fond za zapošljavanje osoba s invaliditetom. Na kraju Ministarstvo gospodarstvo uzme novac sebi, da određenu sumu u fond a onda mu u rebalansu proračuna država oduzme. Prevladava, dakle, neki stav- ajmo im dati nešto malo, iako je to obveza države. Prema mojim saznanjima, preko sto milijuna kuna prikupi se za raznorazne oblike pomoći i poticaje za osoba s invaliditetom. Ali oko dvije trećine novca ode tko zna gdje, svakako ne za ono za što je predviđeno.
Kako je biti zastupnica s invaliditetom? Jednom ste prilikom ispričali da vas nikad nitko ne pita npr. one trivijalne stvari – gdje kupujete odjeću, gdje se frizirate, ..
– To su neke male stvari koje obilježavaju mene kao ženu, npr. ne pozivaju me na modni događaj. Ja sam osoba koja prati mode trendove, volim modu. Nisam, dakle, osoba koja živi u trenirci. I da mi tu život prestaje. Ja sam aktivna osoba, sposobna, mislim da dobro radim svoj posao. Međutim, vidi se na tim malim stvarima, počevši od saborskog WC-a, koji je unisex, odnosno sve moje kolegice imaju ženski wc, a ja idem u wc koji koriste muškarci i žene. To je prva stvar. Druga stvar – moje kolegice će dobiti, recimo, poziv za neka modna događanja, društvena događanja. Ja neću dobiti, nego samo za socijalna događanja, za neku socijalnu kategoriju ljudi za koje se neko mora skrbiti. Za neki glamur mene neće zvati, niti će me staviti na crveni tepih, niti će me slikati na crvenom tepihu.
Kako ste zadovoljni odnosom svojih kolegica i kolega. Da li uvažavaju vaša zalaganja ne samo za prava osoba s invaliditetom, nego i vaše rasprave o drugim temama?
– Mislim da me još dovoljno ne uvažavaju. Npr, kad smo raspravljali o izvješćima o Hrvatskoj radio-televiziji, mene i moju kolegicu Lukačić neće pozvati u, recimo, Otvoreno, da progovorimo o nekim drugim temama. Nas će čisto namjenski pozvati kad se govori o osobama s invaliditetom. Mene nitko pitati što ja mislim o Ustavu RH, što je trenutno aktualno, mene nitko neće pitati o odnosima sa Slovenijom ili na koji način bi ja pristupila graničnim i ostalim pitanja, mene nitko neće pitati o poglavljima koja su otvorena ili zatvorena. Pitat će me isključivo o ovoj kategoriji građana. Dobro, to je moje uže područje. Ali ja imam mišljenje i o nekim drugim stvarima, kao zastupnica moram ih imati, moram biti dnevno informirana i o drugim stvarima koja se događaju u zemlji. I naravno da sam informirana, i naravno da čitam novine, i naravno da imam Internet i pratim sve što se događa u Hrvatskoj i u svijetu. Ali me nitko neće pitati da li je Angela Merkel dobra kancelarka ili nije, što ja mislim o Obami, da li dobro da je on već dobio Nobelovu nagradu za mir, … Dakle, nitko me neće pitati o tim pitanjima.
Ako se vas kao uglednu zastupnicu svodi samo na osobu s invaliditetom, kakav li je tek odnos prema anonimnim ljudima s invaliditetom?
– Medicinska sestra koja me priprema uoči dolaska u Sabor jednom mi je rekla da ona mene treba više nego ja nju, a ja sam joj na to kazala da se nikada ne zna tko je kome učitelj, a tko je komu učenik. Pitam se kakav je odnos prema toj nevidljivoj skupini ljudi. I da se vratim na pitanje s početka razgovora – kolege su prema meni imali pokroviteljski odnos.
Na koji način?
– Pa nitko se nije javljao na ono što bih ja rekla. Bilo mi je strašno, pitala sam se zar nitko nema repliku na moje izlaganje, ispravak netočnog navoda, …Očito je prevladalo – pa neka govori, ionako je nitko ne sluša. Shvatila sam da me kolege ozbiljno ne doživljavaju. Sada se ipak taj odnos promijenio. Valjda je trebalo dati vremena svima, pa i zastupnicima, da se naviknu da nas, osobe s invaliditetima. Jer, ja sam ipak bila pionirka u ovom poslu. A pitala sam se u početku kako reagirati na nereagiranje, odnosno na negiranje te da se prestane o osobama s invaliditetom gledati samo u kontekstu humanitarnih akcija. Umjesto da im se da posao u ruke, po onoj – naučimo ih kako upecati ribu.
Intervju je izrađen u sklopu projekta Ravnopravnost u eteru kojeg je financijski podržao Grad Zagreb.
