U siječnju ove godine roditelje prognane iranske glumice Golshifteh Farahani u njenom stanu u Teheranu telefonski je kontaktirao muškarac koji se predstavio kao službenik Vrhovnog suda Islamske republike. Počeo je vikati na njenog oca govoreći kako će mu kćerka biti kažnjena, a njene grudi bit će odrezane i donesene pred njega na tanjuru. Nekoliko dana ranije, Farahani se pojavila u kratkom crno-bijelom spotu s 30 drugih “mladih nada” francuskog filma s ciljem promocije nagrade Cezar, “francuskog Oskara”, za koju je i bila nominirana za svoju ulogu u dopadljivoj komediji o imigrantima Si Tu Meurs, Je Te Tue (If You Die, I’ll Kill You). U videospotu svaka od tih osoba skida po jedan komad odjeće predano gledajući u kameru kao da daju svoje “tijelo i dušu” za umjetnost. Farahani se odlučila obnažiti svoju desnu dojku, govoreći: “Pokazat ću vam vaše snove”. Reakcija koja je slijedila iz Irana izgledala je, blago rečeno, kao potres u kulturi. “Prava katastrofa”, prisjeća se Farahani pridržavajući rukama glavu. “Ne znam kako je desetak milijuna ljudi sljedećeg dana utipkalo moje ime u Google, ne želim znati …”
Uzdrman je tabu nevjerojatnih proporcija, i to ne od neke osobe željne izazivanja publiciteta, već od najomiljenije i najcjenjenije glumice u državi. Farahani je u Francuskoj možda bila samo jedna 29-godišnjakinja koja puno obećava, ali u Iranu je postala zvijezda u trenutku kad se s 14 godina pojavila u filmu The Pear Tree Dariusha Mehrjuija. Nakon osamnaest filmova stekla je status nasljednice Garbo, Jeanne Moreau i Irene Papas: rijetka ljepota i inteligencija udruženi s vatrenom emocionalnom iskrenošću u zemlji gdje se istina bilo koje vrste teško nalazi. U filmu M for Mother postala je dio nacionalne svijesti igrajući ulogu trudne žene otrovane plinom tijekom Iransko-Iračkog rata, napuštene od muža i pritom još noseći “Božji dar” u svojoj utrobi. I ruralni i urbani Iran s podjednakim su oduševljenjem prigrlili svoju realističnu junakinju: Golshifteh, zvijezda bez lažnog sjaja. Marjane Satrapi, autorica romana Persepolis koja je režirala film Chicken with Plums, kaže o Farahani: “Ona nije samo utjelovila Iran, ona je bila majka Irana”.
{slika}
Dan nakon što je videospot izišao, kad je počelo ono što ona zove “vatra”, iranska novinska agencija Fars News Agency objavila je službeno priopćenje u kojem je kritizira govoreći kako slike pokazuju “skriveno, ružno lice filma”. Niti jedan umjetnik prije nije bio predmet ovakve vrste poruge, koliko god da su ozbiljno uznemirili vlasti. Kazna za Farahani – progonstvo iz rodne zemlje. Glumica je ranije već dobila zabranu rada od Ministarstva kulture i islamskog vodstva zbog nenošenja marame na njujorškoj premjeri trilera Body of Lies redatelja Ridleya Scotta, u kojem je postala prva iranska glumica koja je nastupila u holivudskom filmu od revolucije 1979. Kritički osvrt filma na rad CIA-e (koja je skinula s vlasti zadnju iransku vladu slobodno izabranu od naroda 1953.) slabo se dojmio ajatolaha: Farahani je odmah oduzeta putovnica. Prije četiri godine, kako su se sva vrata zatvarala oko nje zbog državne represije u predizborno vrijeme – što će posljedično dovesti i do izbijanja “zelene revolucije“ – Farahani je pobjegla u Francusku nakon što je trebala platiti nedostižnu novčanu kaznu od 2 milijuna €. Kad je u Parizu javno progovorila u obranu neuspjele revolucije, poručeno joj je da se ne vraća.
Posljednji udarac joj je zadan kad su cenzori zabranili zadnji film koji je snimila u Iranu, About Elly Asghara Farhadija, čak i prije premjere. Kao mnogi prije nje, Farahani je tiho ignorirala zabranu da uzima glavne uloge, nadajući se da će se situacija smiriti. Neobično, film nikad ne bi vidio svjetlo dana, niti osvojio Srebrnog medvjeda u Berlinu, da nije bilo neočekivane intervencije samog predsjednika Mahmouda Ahmadinejada koji je rekao da “nije pošteno da film bude osuđivan zbog pogreške jedne glumice”. Ali to je bilo prije nego što je ta ista glumica dopustila da joj rame sklizne iz košulje s nesvjesnim izrazom lica Delacroixove junakinje na slici “Sloboda koja vodi narod”, i tako postala “žrtveno janje” za sve probleme i podjele u iranskom društvu. Ahmadinejad sigurno više neće biti tako popustljiv. Međutim, Farahani uvjerava da joj nije bila želja šokirati ili izazivati. “Mrzim politiku. To nije moj posao. Kao uvijek, nešto bez ikakvog smisla postane politička stvar. Znala sam da će biti problema. Ali sad živim u Francuskoj i tu moram raditi“.
{slika}
Kako komentira progon iz rodnog Irana? “To je bio veliki šok za mene i moju obitelj, a tako i za cijelo iransko društvo. Ipak, iz toga se razvila jedna dobra stvar u obliku otvaranja velike rasprave na način koji prije nikad nije bio moguć. Gledala sam te ljude kako me vrijeđaju, drugi su reagirali na to, neki su me branili, neki opet napadali. Došlo je do puno svađa unutar obitelji. Posebno su mladi ljudi mogli postati svjesniji svojeg položaja tijekom čitave ove rasprave, i vidjeti u pravom svjetlu ljude kojima su vjerovali”. Ipak, nemoguće je reći da posredna šteta nije bila neizmjerna. Njen otac, upravitelj kazališta ljevičarskog usmjerenja i disident jednako u vrijeme vladavine Šaha kao i Khomeinija, pet dana uopće nije mogao govoriti i primljen je u bolnicu nakon primanja opetovanih prijetnji. “Bilo je jako teško. Po prvi put se dogodilo da mi moja obitelj nije mogla pružiti podršku. Vatra je bila tako snažna i oni nisu mogli pobjeći od toga. Moram biti oprezna jer znam da ih tamo drže kao taoce … Ali ipak nakon nekog vremena – zbog veličine moga oca koji je usprkos skromnom podrijetlu uspio u životu – njihovi osjećaji su se počeli mijenjati. Otac se bojao da ću izgubiti podršku ljudi do koje mu je bilo iznimno stalo; ipak je on proveo cijeli život boreći se i žrtvujući sve za ljude. Nakon jednog mjeseca ili dva vidio je da ljudi imaju više poštovanja za mene, i tako je opet postao jako zadovoljan. Čak su išli i na nomadsko vjenčanje u središtu Irana. Ljudi svih generacija dolazi su do njih i primali ih za ruke govoreći: ‘Ne buditi tužni. Mi volimo Golshifteh.’ Moja majka je plakala. To je ljepota Irana, i zbog toga sam toliko ponosna na svoje podrijetlo, a osobno i zbog toga što sam iranska žena”.
Ali Farahani ne želi biti “Ivana Orleanska, glumica ‘s pričom’, egzotična žrtva progona. Progonstvo je kao smrt. Ne možeš to razumjeti dok sam to ne proživiš. Cijeli svijet te želi vidjeti kao žrtvu i pokušavaju utjecati na tebe da se osjećaš što većom žrtvom jer vide da si jadan i tako se bolje osjećaju. Zato su ljudi u Francuskoj toliko obuzeti trenutnim događanjima u Siriji. To je kao neki oblik pornografije zahvaljujući kojem se bolje osjećaš u svojoj koži, ali te zapravo nije briga za nikoga. Samo kažu, ‘Dođi, pobrinuti ćemo se za tebe,’ i onda te potpuno unište i ne daju ti papire. Ja sam samo glumica, i želim raditi”. Ističe da je neizmjerno zahvalna Francuskoj: “Po prvi put u životu zaista cijenim to što sam žena. Pariz je grad koji te oslobađa kao ženu od svih grijeha za koje misliš da si kriva, čisti te od toga i ti postaješ slobodna”. Stavlja maramu preko ramena. To je njen stari pokrivač za glavu, njen ´stari prijatelj´. Ta ju gesta podsjeća na ono što prepoznaje kao najveći problem za iranske glumice: činjenicu da ostatak svijeta “vjeruje da smo se rodile s maramom na glavi. Pogledaj Leilu Hatami. Samorazumljivo je da nakon osvajanja Oskara [za Farhadijev film A Separation] dobiješ puno poslovnih prilika. Ali ništa se ne događa, a ona još k tomu govori i četiri jezika”.
{slika}
Ali Farahani se ne zaustavlja. Ove jeseni u Francuskoj joj izlaze još dva filma, novi film ceste sniman u SAD-u sa Siennom Miller, i gotovo kao naručena za nju glavna uloga u The Patience Stone Atiqa Rahimija, koji je redatelj snima prema vlastitom romanu – dobitniku nagrade Goncourt, u čijem je središtu jedna afganistanska žena koja drži stražu nad mrtvim tijelom svoga muža. Kao i njen otac, Farahani je fundamentalistički nastrojena kad se radi o umjetnosti. Kaže kako ju je Farhadi “mučio” na snimanju filma About Elly tražeći od nje da zbog uloge ima promukli glas, zbog čega je morala glasno vikati po pola sata svako jutro prije snimanja uz obalu Kaspijskog mora i gutati brašno slanutka kako bi ostala bez glasa. Nakon što joj je probušen bubnjić na snimanju scene tučnjave, redatelj nije dopustio da joj se pruži medicinska pomoć sve dok nije dovršeno snimanje scene idući dan. Otad nisu razgovarali. “On je moj prijatelj ali ne može razgovarati sa mnom. I dalje dolazi i odlazi iz Irana. Ja sada predstavljam zlo. Paranoja je jedan od načina na koji te kontroliraju”.
“Imam ožiljke od svakog filma u kojem sam glumila”, kaže Farahani, podižući rukav i nogavicu da mi ih pokaže. “Ne postoji nikakva zaštita za glumce. Odnose se prema tebi gore nego prema psu. Radiš kao rob, ali ja to volim. Tako treba i biti. Svaki film treba raditi kao da ti je posljednji”.
Prevela i prilagodila: Mirela Brodnjak
