Prevela i prilagodila Nada Kujundžić
´Vaginini monolozi´ učinili su je slavnom. Sada vodi globalnu kampanju kojoj je cilj potaknuti milijardu žena diljem svijeta na štrajk protiv silovanja.
Nitko nije mogao predvidjeti koliki će utjecaj imati skupina žena koja govori o vaginama. Prije petnaest godina Eve Ensler je bila prosječna njujorška dramatičarka. Prethodne dvije godine provela je razgovarajući s više od dvije stotine žena koje su s njome podijelile vlastita iskustva i razmišljanja o seksualnosti, zlostavljanju, ljubavi, rađanju. Ti su monolozi – koje su kasnije izvodile zvijezde poput Meryl Streep, Susan Sarandon i Oprah Winfrey – postali njen najpoznatiji uradak, Vaginini monolozi. Potaknuta globalnim uspjehom predstave, kao i pričama koje bi oduševljene gledateljice dijelile s njom nakon izvedbi, osnovala je globalni pokret protiv nasilja nad ženama,V-Day (Dan V). Prihodi od izvedbi njenih drama diljem svijeta koriste se za financiranje ženskih projekata, poput nedavno otvorenog centra za žrtve silovanja u Kongu (dosada je prikupljeno oko 85 milijuna dolara).
Ensler i ja susrele smo se u kafiću ispred njenog londonskog hotela. Oni koji su je imali priliku upoznati često hvale njenu nevjerojatnu karizmu. Glumica Glenn Close koja je i sama zaigrala u jednoj od Ensleričinih drama kaže: “Njen entuzijazam je zarazan. Čim ju upoznate istog joj se trena želite pridružiti”. Već godinama ju krasi prepoznatljiva tamna bob frizura, sada ponešto prorijeđena zbog dugotrajne kemoterapije (prošle joj je godine dijagnosticiran rak maternice). Iako joj je 58 godina, još uvijek u sebi nosi nešto dječje. Usprkos svim strahotama o kojima se naslušala, kao i vlastitim nedaćama, ne doima se nimalo cinično. Nepravda ju i dalje ljuti, ali ne posustaje.
Vaginini monolozi i dalje žare i pale širom svijeta. “Prošli smo tjedan dogovorili postavljanje predstave u Kataru. Žene koje će nastupiti doslovno dovode vlastite živote u opasnost”, kaže Ensler. “Često imam prilike vidjeti tu odlučnost, želju za rušenjem tabua, razotkrivanjem tajni, razbijanjem tišine – to je vrlo snažno i inspirativno”.
Njen posljednji uradak, Ja sam emocionalno biće (I Am An Emotional Creature), temelji se na razgovorima s tinejdžerkama. Prije dvije godine, kada je predstava premijerno izvedena, lansiran je i pokret V-Girl, kojemu je cilj pomoći djevojkama i mladim ženama. “Mnoge od njih ne znaju što znači riječ ´feminizam´, no njihove su težnje itekako feminističke – one žele biti slobodne, osjećati se sigurno, uživati pravo na izbor”. Radeći s tinejdžerkama, Ensler je primijetila i da se mnogo muškaraca želi uključiti u njen projekt. Kada je to spomenula svome prijatelju, on joj je objasnio da su svi zainteresirani muškarci ujedno i očevi: “Oni u tvojim projektima vide priliku da izravno utječu na živote svojih kćeri i osiguraju im bolju budućnost”. Zahvaljujući muškarcima diljem svijeta koji su ustali protiv nasilja nad ženama i djevojkama, danas imamo i pokret V-Men. “To je zaista uzbudljivo”, kaže Ensler. “Bez muškaraca na našoj strani, nikada nećemo stati na kraj nasilju nad ženama i djevojkama. Na kraju krajeva, muškarci su ti koji su odgovorni za većinu nasilja i ako se i oni ne pridruže našim redovima, zaista ne vidim kako uopće možemo pobijediti”. Mnoge radikalne feministice zamjeraju Ensler zbog ovakvih izjava. Njen aktivizam i književno stvaralaštvo davnih se dana našao na meti brojnih kritika. Germaine Greer, koja se pojavila u jednoj od britanskih izvedbi Vagininih monologa, opisala je predstavu kao prerazvikanu američku lakrdiju. Camille Paglia obrušila se na Ensler u svojim tekstovima, nazivajući je predstavnicom zastarjelog feminizma i najobičnijom šarlatankom. Pitam ju kako komentira izjave Germaine Greer. “Izrazito poštujem Germaine i njen rad, pa me čitava stvar jako rastužila. Ali svatko ima pravo na svoje mišljenje. Što si stariji to više uviđaš da svatko od nas ima vlastiti pogled na svijet i to je nešto na što ne možeš previše utjecati”.
Ensler je odrasla u bogatom predgrađu New Yorka. Njen je otac bio direktor u jednoj prehrambenoj tvrtki, dok je majka bila kućanica. No njeno djetinjstvo nije bilo niti približno onako idilično kako se to možda na prvi pogled čini. U svojoj knjizi iz 2007.-e godine Napokon nesigurna (Insecure at Last), Ensler otkriva da ju je otac fizički i seksualno zlostavljao: “Nisam mogla zamisliti kako bi moj život mogao izgledati nakon tridesete, i odlučila sam se pobrinuti da to nikada ni ne doznam”. U ranim dvadesetima bila je ovisna o drogama i alkoholu; od ovisnosti se izliječila tek nakon što je upoznala svog budućeg supruga, udala se i zakonski usvojila njegovog sina. Uslijedile su aktivističke godine: borila se za prava beskućnica i protiv nuklearnog naoružanja, te pisala drame. Vaginini monolozi donijeli su joj brojna priznanja, novac, slavu, podršku i prijateljstvo poznatih osoba.
Početkom prošle godine, Ensler je u Kongu otvorila Grad radosti, rehabilitacijski centar za žrtve silovanja. Ispovijesti žena iz ove malene države u središnjoj Africi su nezamislive: žene koje su tjednima bile zavezane za drveće i silovane, žene silovane štapovima i bocama, čak i puškama, žene čijim su sinovima i očevima na čelo prislonjeni pištolji kako bi ih se natjeralo da ih siluju. U centru živi četrdeset žena koje očekuje intenzivna obuka i edukacija (savjetovanje, engleski jezik, rad na računalu). “To je najradosnije mjesto na kojemu sam ikada bila”, kaže Ensler. “Usred najgorih mogućih okolnosti nastao je pravi mali grad. Vjerujem da će te žene oblikovati budućnost Konga. Posjet centru označio je prekretnicu u mom životu. Mnogo sam putovala i čula zaista potresne priče, ali ništa od toga ne može se usporediti sa strahotama o kojima sam slušala u Kongu “. Zbog intenziteta nasilja? Ensler klima glavom: “Ne mogu podnijeti pomisao da se u današnjem svijetu, u sadašnjem trenutku, sa ženama postupa na takav način”. Nakon što joj je dijagnosticiran rak maternice, rad na Gradu radosti pomogao joj je da prebrodi krizu i ponovno pronađe volju za životom. “Izgradnja i otvaranje centra postali su moj razlog za život – morala sam prikupljati sredstva kako bih pomogla tim ženama i to me tjeralo dalje. U tom su mi smislu one doista spasile život: dale su mi razlog da ustajem iz kreveta svako jutro i idem dalje”. Srećom, najgore je prošlo – prognoze za Eve Ensler su dobre. “Pomisao da bih mogla umrijeti stubokom me promijenila i naučila me da cijenim život. Ono što je započelo kao stravično iskustvo preraslo je u nešto zaista vrijedno i prekrasno”.
Ensler ima goleme planove za budućnost. 2013. godine obilježava se petnaesta obljetnica V-Day-a. Tom prilikom želi da milijarda žena (brojka se temelji na procjeni UN-a da će svaka treća žena u toku svog života pretrpjeti silovanje ili neki drugi oblik fizičkog nasilja) izađe na ulice i pridruži se sveopćem štrajku. “Ako žene prestanu raditi, čitav će svijet morati zastati – tko će se brinuti za pacijente, poučavati u školama, upravljati tvrtkama, raditi u polju, nositi djecu?” Žali li za čime? Ponekad razmišlja o tome kako bi njen život izgledao da nije bila obilježena kao “radikalna, zastrašujuća feministica. A onda pomislim, baš me briga, imala sam sjajan ljubavni život”. Nakon
razvoda od Richarda McDermotta bila je u dugogodišnjoj vezi s umjetnikom i psihoterapeutom Arielom Jordanom. Trenutno je slobodna – to, kako tvrdi, sasvim odgovara njenom ´nomadskom´ stilu života.
Mogući dugoročni učinak nasilja nad ženama uspoređuje s globalnim zatopljenjem. “Silovanje je postalo oružje u suvremenom ratovanju. Ovakvo sustavno uništavanje žena označit će kraj čovječanstva – ne znam kako je budućnost bez žena moguća”. Usprkos svemu i dalje je optimistična i predviđa ´proljeće žena´: “Upravo su žene te koje su pokrenule revoluciju u Egiptu. Širom svijeta mnogo je aktivistica. Agnes Pareyio, na primjer (osnivačica pokreta V-Day u Keniji, kao i dvaju prihvatilišta za djevojčice koje bježe pred sakaćenjem genitalija): ona je prognana iz svoje zajednice, a sada se natječe za mjesto u Parlamentu. Pogledajte aferu s Dominiqueom Straussom Kahnom – prije deset godina o tome ne biste mogli čitati na naslovnicama, niti bi se gospodina izvuklo iz aviona. To je velika stvar. Promjene se događaju. Nismo stali na kraj nasilju, no stvaramo mehanizme koji su nam potrebni za borbu. Pogledajte žene u Libiji koje se bore za vlast, ili Liberiju koja je dobila svoju prvu predsjednicu. Znakovi su posvuda oko nas”.
Ensler počinje sakupljati svoje stvari, pa obje ustajemo. Kada joj pružim ruku na pozdrav, ona me zagrli. Isprva sam iznenađena, no tada shvaćam da je to samo njen topao i srdačan način rušenja barijera i povezivanja s drugima. Iz pristojnosti savijam ruke oko te sitne žene i tek tada osjećam koliko je zapravo snažna.
