Janus Metz Pedersen je danski redatelj poznat po sjajnom dokumentarcu Armadillo. Armadillo je film koji prati grupu danskih vojnika na misiji u Afganistanu, u bazi Armadillo na jugu zemlje. Iznad svega, to je film o kaosu rata, unutarnjem i vanjskom, o pričama koje vojnici pričaju u tišini i crnoj magiji koja prati njihove sjene gdje god krenuli. To je jedan od dokumentaraca koje ću uvijek pamtiti, pa je posebna radost bila porazgovarati s Pedersenom – o Armadillu, Danskoj, ratu.
Armadillo je film koji je, pretpostavljam, bio pravi izazov – i njegova priprema i očekivanja koja su postojala. Bez obzira na to koliko se osjećate spremno, rat je nešto za što se teško pripremiti. Proveli ste četiri mjeseca s vojnicima u bazi snimajući film. Koje su velike razlike (ako ih ima) između situacije na terenu u Afganistanu i tvojih priprema u Danskoj?
Zapravo sam prošao kroz dvije faze priprema. Morao sam pripremiti sebe, psihički, ali i film, u smislu da sam morao shvatiti što će zapravo bit film, bit filma. Ponekad su te dvije pripreme bile dio istog procesa. Shvatio sam da je najbolji način pripreme da provodim vrijeme s vojnicima, da pokušam shvatiti iskustva vojnika. Istraživao sam, razgovarao sam s vojnicima koji su bili u Afganistanu, ali i Afganistancima koje poznajem, pokušao dobiti različite poglede na rat, različita iskustva. Pokušao sam uroniti u tu kulturu, taj mit vojske, i razumjeti na koji način ona utječe na rat. Smatram se redateljem antropologom, volim stajati pokraj likova, prolaziti kroz proces s njima, promatrati ih. Posebno obraćam pozornost na emocije, kako bi ih mogao snimiti, ispričati.
O razlikama na terenu u Afganistanu – istina je da se nikada ne možeš pripremiti za ono što te tamo očekuje, mora postojati ta razina naivnosti ili gluposti da bi otišao tamo i radio što god već trebaš raditi. Ja nisam ratni reporter, ja sam umjetnik, redatelj. Na neki način, sve se odigralo ovako – pristao sam na posao, obavio pripreme i više nije bilo povratka. Nisam u toj posljednjoj fazi mogao odustati, nakon svega. Mislim da se to često dogodi i vojnicima. Mislim, prođete kroz taj čitav proces – morate napisati oproštajno pismo obitelji, poravnati račune prije odlaska. Bio sam prisiljen suočiti se s nekim osobnim problemima s kojima se inače ne bi suočio. Odjednom, veze postanu jako važne, svijet oko tebe postane važan, jer se moraš oprostiti od svega. Istovremeno, postoji taj mit važnosti, osjećaj da si dio nečeg velikog, i da sada možeš otići i napraviti sve što trebaš. Čini mi se kao da je vojnik lik sa smrtnom željom, sa željom da osjeti svijet ovdje i sada, oslobođen starih veza i prijašnjeg života. U svakom slučaju, čitav proces pripreme omogućio mi je zanimljive uvide, kako osobno, tako i za film.
U vezi s filmom, bila sam iznenađena činjenicom da su vojnici uglavnom bili jako mladi. Također sam imala osjećaj da dolaze iz relativno sigurnih (financijski) obitelji. Općenito, velik broj vojnika koji odlaze na misije u Afganistan čine to zbog novca, a u SAD-u i zbog ideje da se ‘moramo obraniti’, koja je posebno ukorijenjena u američkom narativu o ratu u Afganistanu. Mene zanima zašto su se ovi mladi ljudi iz Danske odlučili za takvo nešto? Iz filma imam osjećaj da se radi o potrebi za ‘avanturom’, za ‘uzbuđenjem’. Iz vašeg iskustva – koja je zapravo njihova motivacija?
Mislim da veliku ulogu igra ono moj život sada ima smisla, iako vojnici to možda ne artikuliraju na taj način. Tu su i politički razlozi, postojao je taj osjećaj da se moramo braniti i u Danskoj, osjećaj borbe za bolji svijet, ali ja mislim da je to uvijek izlika, ili tek površinski sloj rasuđivanja. Ne mislim da je novac presudan čimbenik, iako se može dobro zaraditi na taj način. Postoje i karijerni razlozi, mnogi od tih mladih vojnika žele karijeru u vojsci i misija je bitna stepenica na tom putu. Postoji i ta razina prijateljstva i povezanosti koja ne postoji u svakodnevnom životu i to je privlačno mnogima. No, zapravo mislim da je u zapadnom svijetu – dakle svijetu koji bira odlazak na ratišta, rat postao nešto poput potrage za identitetom, putovanje na koje odlaziš kao mlada osoba. Devedesetih su svi bili backpackeri po Europi, a sada idu u rat. To je ta želja za iskustvom koje je blizu smrti. Jesi li primijetila kako nitko više na skače bungee? Sada se adrenalin traži na drugim mjestima.
{slika}
Iz mog iskustva na terenu mogu ti reći da vojnici nisu političari, i da ne razbijaju glavu politikom previše, ili uopće. Dan im je dobar razlog da budu tamo (tako oni to vide), i od tog trenutka nadalje sve je samo puno ponavljanja, imitiranja nečega što je netko drugi već rekao.
Armadillo je kritiziran u Danskoj zbog prikaza nekih vojnika i njihova ponašanja u borbi. Jesi li bio iznenađen time i što bi na kraju rekao o kritikama koje su ti bile upućene?
Bio sam spreman na veliku debatu i znao sam da će svi secirati film. Većina kritika može se sumirati u jednu rečenicu: Zašto nisi pokazao sve dobre stvari koje radimo? Ali većina tih takozvanih dobrih stvari je jako krhka, neodrživa. Armadillo je film o psihološkoj dinamici koju ovaj rat stvara, o nepovjerenju, o otporu okupaciji, o svim tim stvarima. Politički argumenti kritike zapravo su bili sjajan primjer spina – stranke desnice su bile jako pametne – govorili su kako je Armadillo sjajan film jer je pokazao koliko je teško boriti se u ratu, kako moramo biti svjesni tih poteškoća, ali i sjetiti se zašto ratujemo, pamtiti taj viši cilj. Film je bio šok za naciju, stvarno je. Mislim da je Armadillo film o kojem se najviše diskutiralo u povijesti danske kinematografije. Ali, sve u svemu, to je dobro, jer je debata o ratu u Afganistanu bila prijeko potrebna.
Danska je bila lojalan partner od početka misije u Afganistanu. Prošle godine je bila sedamnaesta (i posljednja) rotacija danskih trupa u toj zemlji. Od prve misije, više od osamnaest tisuća danskih vojnika borilo se u Afganistanu, četrdeset i troje ih je ubijeno, mnogo više ranjeno. Možeš li govoriti o mišljenju danske javnosti o ovom ratu i kako se ono mijenjalo otkad je Armadillo snimljen (prije pet godina)?
Mnogo se stvari promijenilo, mislim da ljudi sad razumiju da ovaj rat nije bio naša pobjeda. Ničija pobjeda. Sada imamo ratne veterane u Danskoj, prvi puta nakon 19. stoljeća, i moramo se naučiti nositi s tim. Kad je film izašao, rat u Afganistanu je bio dobar rat, rat u Iraku je bio loš rat. Politička klima je bila drugačija, nije bilo mjesta za kritiku rata u Afganistanu. To se promijenilo, morali smo se povući, i pokrenula se dublja rasprava o ratu. To je ono što je Armadillo napravio – istraživali smo pravu prirodu rata, i ne kažem da smo to napravili savršeno, ali smo pomogli u pokretanju debate i introspekcije.
Armadillo je prekrasno snimljen, vizualno ispoliran, s mnogim upečatljivim kadrovima. Je li te bilo strah tog aspekta – estetske ljepote filma? Odmah sam se sjetila jedne Banksijeve anegdote iz Betlehema – sjetio se kako mu je jedan palestinski starac rekao da njegove slike čine zid lijepim. Banksy mu je zahvalio, da bi mu starac odgovorio: ‘Mi ne želimo da ovaj zid bude lijep, mi mrzimo ovaj zid. Idi doma.’ Jesi li se bojao slične reakcije?
Da, razumijem taj strah. Ne želiš da rat izgleda lijepo, ali on jest lijep, na neki način. Mislim to u smislu istraživanja te tmine koja je zapravo srce rata. Htio sam iskoristiti sve alate koji su mi bili na raspolaganju da pokažem upravo to – kompleksnu ratnu priču, ne samo na onim očiglednim razinama, htio sam ući dublje, oguliti slojeve. Želio sam nadići uobičajene prezentacije rata. To što je film vizualno lijepo omogućuje još veći šok u strašnim situacijama koje film prikazuje – poput ‘vesele’ pucnjave i mrtvih tijela. Sva ta ružnoća još se više ističe u svom ispoliranom okviru. Vizualna ljepota omogućila nam je da istaknemo ružnoću sadržaja, omogućila nam je tu pukotinu, svjedočanstvo dihotomije. To je bio naš način posredovanja rata ljudima.
Iz intervjua koje sam radila s nekim američkim ratnim veteranima, često me iznenadilo to što su se htjeli vratiti, mnogi od njih. Čovjek bi mislio da, nakon svega toga, nikad više neće poželjeti odlazak u rat, ali – kao i brojni vojnici u Armadillu – oni žele natrag. Kako bi ti to objasnio?
To je jedna od prvih stvari koja me iznenadila, zaintrigirala… Kad sam pričao s nekim starijim vojnicima o njihovim iskustvima, govorili su mi kako je to bilo najljepše doba njihovih života. Vidjeli su neke strašne stvari, ali i dalje su govorili da bi sve ponovili. Opet se vraćamo na ono moj život ima smisla, zbilja mislim da su u tome pronašli neku svrhu života i življenja. Htjeli su se osjećati živima, htjeli su to radikalno iskustvo. Također, kada si vojnik, život je jednostavan. Rečeno ti je što da radiš, izvršavaš naredbe, ne razmišljaš previše, imaš istu rutinu svaki dan, dio si intenzivnog prijateljstva. Mnogima je to poželjan život, život koji ih zadovoljava. Čudno je to. Ponekad i meni nedostaje, kao redatelju. Jednostavno su neke stvari toliko intenzivne u odnosu na svakodnevni život. Ima to velike veze s našim primitivnim instinktima. Rat je poput droge.
I konačno – na čemu trenutno radiš, što možemo očekivati od tebe u budućnosti?
Nedavno sam se vratio iz Los Angelesa, režirao sam jednu od epizoda druge sezone serije True Detective. Uskoro idem na Tajland, radim na dokumentarcu koji je zapravo nastavak dva kraća dokumentarna filma koja sam snimio – Love on Delivery i Tickets to Paradise, koji se bave prostitucijom, seks-industrijom i migracijom. Želja s ovim dokumentarcem je vidjeti što se dogodilo s tim ljudima koje sam snimao, prikazati njihovu priču tijekom perioda od deset godina (Love on Delivery i Tickets to Paradise su snimljeni prije osam godina).
