Shamsia Hassani, prva afganistanska ulična umjetnica, ističe se kao glasnogovornica ženskih prava u Kabulu. Njezina je želja dokazati kako je umjetnost jača od rata.
Rođena u Iranu, u obitelji porijeklom iz Afganistana , Shamisa se bavi uličnom i digitalnom umjetnosti u glavnom gradu zemlje prepune konflikata i složenosti. U Kabul se vratila 2005. godine kako bi završila studij na Akademiji likovnih umjetnosti. Prvakinja na urbanoj sceni suvremene umjetnosti, kroz grafiti radionice koje održava diljem zemlje nastoji promijeniti način na koji društvo vidi žene koje odbijaju sakriti svoje mišljenje iza vela šutnje. Njen rad uključuje i seriju ‘Sanjajući grafite’ (‘Dreaming Graffiti’) koja istražuje probleme osobne ali i nacionalne sigurnosti. Uz oslikavanje pročelja zgrada, umjetnica koristi digitalnu fotografiju koju naknadno obrađuje i oslikava u kompjuterskom programu.
Kako ste se počeli baviti uličnom umjetnosti u Afganistanu?
Počela sam se baviti uličnom umjetnosti kroz grafiti radionicu koja je održana u prosincu 2010. godine u Kabulu. Radionicu pod vodstvom britanskog grafiti umjetnika poznatog pod pseudonimom Chu organizirali su Combat Communications.
Obzirom da ste prva ulična umjetnica u svojoj zemlji, tko ili što vas je inspiriralo?
Nakon radionice smatrala sam da mogu približiti ljudima umjetnost, jer je ulična umjetnost po svojoj prirodi uvijek na otvorenom. Kada se postavi izložba, umjetnička djela nisu dostupna svima. No ako je umjetničko djelo izloženo u vanjskom prostoru, svi mogu u njoj uživati.
Želim prebojiti sva ratna sjećanja na zidovima zgrada. Dok prebojavam loša sjećanja, brišem rat iz ljudske svijesti. Želim da Afganistan bude poznat po umjetnosti, ne ratu.
Kako je ulična umjetnost drugačija od formalnih oblika suvremene umjetnosti? Da li je više ili manje važna i zašto?
U Afganistanu grafiti su nešto drugo. U Europi i ostalim zemljama, grafiti se smatraju nečim ilegalnim. U Afganistanu, koristim ih na drugačiji način kako bi izrazila drugačiju poruku i različite ideje. Svaki vid umjetnosti je dobar za razvitak umjetnosti Afganistana. Ipak, moja ideja je da su grafiti bolji jer su svima i uvijek dostupni.
Što vaša obitelj misli o vašoj umjetnosti?
Mojoj obitelji se sviđa umjetnost koju stvaram. Uvijek me podupiru. Ne pokušavaju me zaustaviti ili kritizirati.
Gdje je sada vaša obitelj? Ovdje u Afganistanu?
Da, moja obitelj je u Afganistanu. Ja sam rođena u Iranu. Iran je drugačiji od nekih drugih zemalja. Čak i ako tamo živiš 100 godina, ne možeš postati punopravni građanin. U Iranu sam željela studirati pri Umjetničkom odjelu, no zbog svoje nacionalnosti nisam mogla. Vratili smo se u Afganistan prije osam godina. Inače smo podrijetlom iz provincije Kandahar.
Što otežava uličnu umjetnost u Kabulu i predstavlja izazov?
U Kabulu je drugačije nego u Europi gdje se treba čuvati policije. Ovdje, nemam problema s policijom. Imam problema sa zadrtim ljudima i problema oko vlastite sigurnosti. Bojim se da se nešto ne dogodi kada sam na ulici i imam osjećaj da se trebam maknuti .
Što vas iznenađuje kod ulične umjetnosti u Kabulu?
Kada sam započela raditi grafite, nisam odmah radila u javnosti. Za mene je bilo ugodnije raditi u zatvorenom prostoru, u nekom kutu. Sada, oslikavam grafite i vani, na ulici.
Nisam imala poima s kojim problemima ću se suočiti. S obzirom na to da su grafiti novost, naravno da će ljudi imati raznolike ideje i reakcije. Bila sam spremna na ružne riječi od ljudi koji nisu odobravali moju umjetnost. Kada radim grafite, ljudi mi prilaze i izražavaju svoja mišljenja. Neki se svađaju sa mnom. Neki me žele i spriječiti, a nekima se sviđa to što radim.
Postoje različite grupe koje vide moj rad na drugačiji način. Neki su zainteresirani i žele saznati o čemu se radi. Volim kada me se ispituje o mojim radovima. Nekima se sviđa no ne znaju da se radi o grafitima ili kako se to zove. Drugi smatraju da ne bi trebala prikazivati likove na svojim grafitima i nije im jasno zašto prljam zidove. Smatraju da sam preslobodna i nemam posao pa zato prljam zidove. Postoje različita viđenja mog rada.
{slika}
Recite nam nešto o ciklusu ‘Sanjajući grafite’ i što vas je inspiriralo da se poslužite tom tehnikom.
Nemam uvijek priliku raditi grafite na otvoreno. Možda se svaka dva ili tri mjeseca ukaže mogućnost za izradu takvih grafita. Ponekad su tu sigurnosni problemi ili ne mogu pristupiti određenom prostoru zbog ljudi.
Zato sam odlučila koristiti velike digitalne fotografije, na kojima onda mogu raditi grafite unutar svog studija. To su kao moji odsanjani grafiti. Grafiti ali jedino u mojim mislima. Nisu stvarni.
Prenosite li znanje mladim afganistanskim uličnim umjetnicima/a?
Da. Želim im pokazati kako mogu koristiti grafite. To nije u formalnom programu studija koji predajem na Fakultetu, nego dvotjedna radionica na kojoj predajem o grafitima, kako baratati sprejem i napraviti grafit, a studenti imaju priliku svoje ideje pretočiti u grafite. Studentima se jako sviđa jer se radi o novom vidu umjetnosti, drugačijem od crtanja po papiru i o puno većim formatima nego u klasičnom slikarstvu.
Najmlađa sam profesorica na fakultetu i većina mojih studenata koji pohađaju grafiti radionice, mojih su godina. Prosječna starost je između 20 i 26 godina.
Postoji li veliko zanimanje za vizualnu umjetnost ili njezinu povijest u Afganistanu?
U Afganistanu postoji slikarska tradicija izrade minijatura još od umjetnika Kamaluldina Behzada porijeklom iz Herata koji je djelovao u isto doba kao i Leonardo da Vinici u Europi.
Koja je vaša uloga u Umjetničkoj udruzi Berang?
Berang znači bezbojan. Priča o Berangu počinje 2009. u Kabulu kada sam izabrana kao jedna od deset najboljih umjetnika/ica. Nakon toga, nas deset umjetnika/ica željelo je stvoriti novu udrugu koja bi se bavila i poticala razvoj suvremene umjetnosti. Zajedno smo stvorili umjetničku zbirku. U početku smo se nazivali Rosht, a sada se zovemo Berang. Održavamo seminare i radionice. Nažalost još uvijek nemamo dovoljno sredstava za daljnji razvoj.
Cilj nam je omogućiti školovanje drugim umjetnicima. I dalje postoje umjetnici koji žele raditi ali nemaju gdje. Željeli bi svim umjetnicima omogućiti pristup knjižnici. Imamo mnogo ideja, radimo na razvoju suvremene umjetnosti u Afganistanu i razvijat ćemo je dalje.
Služe li se umjetnici svojim radom kako bi izrazili svoje političke stavove?
Da i to ne samo da adresiraju političke nego i druge probleme, kao obrazovanje. Svi žele pridonijeti političkoj promjeni svojim idejama. Također žele razvijati svoju umjetnost kako bi promijenili način na koji je društvo gleda i kako bi s njom utjecali na to društvo.
{slika}
Kako uličnom umjetnosti ističete ženska prava u Afganistanu?
O ovoj temi stvarno želim govoriti. Svjedočila sam različitim problemima s kojima se ljudi nose u ratu i problemima s talibanima. Ženama su nametnuta mnoga ograničenja. U prošlosti žene su uklonjene iz društva; željeli su da žene ostaju kod kuće i da se na njih zaboravi. Danas, želim koristiti svoju umjetnost kako bi podsjetila društvo na žene.
Mijenjam svoje slike kako bi pokazala snagu žene, i radost žena. U mom umjetničkom radu puno je pokreta. Želim pokazati da su se žene vratile u afganistansko društvo u novoj i jačoj formi. To nisu žene koje samo ostaju doma. To je nova žena. Žena puna energije, koja želi novi početak. U mom radu možete vidjeti kako mijenjam oblik žena. Oslikavam ih većima od života. Želim iskazati da ih sad ljudi gledaju na drugačiji način.
Zapadni mediji često opisuju nošenje burke svojevrsnim zatvorom. Što za vas predstavlja burka?
Mnogo ljudi u svijetu smatra da je burka problem. Smatraju ako žene odbace burku, više neće imati problema. No to nije istina. Smatram da se u Afganistanu žene suočavaju s mnogo problema. Na primjer kada nemaju pristup obrazovanju, to je veći problem od nošenja burke. Ako maknu burku i dalje im ostaje isti problem. Burka nije glavni problem. Treba se koncentrirati na rješavanje pravih problema. Možeš razvijati svoje talente i dalje zadržati burku. Možeš raditi i pridonositi društvu i dalje zadržati burku.
Primjećujem da u svom radu puno koristite plavu boju. Zašto?
Plava mi je omiljena boja. Stvarno je volim. Možda i previše! S tom bojom se osjećam ugodno, a u isto vrijeme čula sam da je plava boja, boja slobode. Za mene sloboda nije odbacivanje burke. Za mene je sloboda imati mir.
Koliko je u Afganistanu suvremena umjetnost važna i zašto?
Važna je. Ljudi su izmoreni riječima. Ako im pokažeš sliku, to je isto kao riječi samo s mnogo jačim efektom. Jedna riječ je samo riječ, ali slika je mnoštvo riječi. Jedna slika omogućuje nam da komuniciramo s drugima na prijateljski način. Možemo raspravljati o osjetljivim temama kroz umjetnost i s umjetnosti možemo promijeniti stare ideje. S umjetnosti možemo napraviti pozitivne promjene, otvoriti ljudske umove.
Afganistan je kao novorođenče. Kao dijete koje tek uči hodati samostalno. Druge zemlje nam pomažu da stanemo na svoje noge.
{slika}
Planirate li razmjene s umjetnicima iz drugih zemalja?
Trenutačno ne, jer ne postoje financijska sredstva. Sad razvijamo prijedloge kako bi skupili sredstva.
Koliko je važno za afganistanske umjetnika/ce da ih se prepozna na međunarodnoj sceni? Kako ih se može bolje podržati?
Da. Postoji želja da se afganistanski umjetnici/e uključe u međunarodne programe i da se razvije suradnja s drugim zemljama. Kao umjetnica, želim dijeliti svoje ideje s drugima. Neki afganistanski umjetnici imaju tu priliku, ali ne svi.
Osobno volim putovati. Afganistanski umjetnici imaju različite razloge za putovanja. Moj osnovni razlog je što želim promijeniti mišljenje o Afganistanu koje vlada u svijetu. Afganistan je poznat po ratu. No ako se ljudima pokaže umjetnost i da u Afganistanu djeluje mnogo umjetnika/ica, možda se može polako promijeniti tema i cijela percepcija Afganistana. Nadam se. Postoji rat, da, ali iza toga postoji i umjetnost. Želimo da intenzitet umjetnosti bude jači od intenziteta rata.
Planirate li uskoro neke međunarodne izložbe ili projekte?
Upravo sam se vratila iz Švicarske. U rujnu 2013., imam priliku posjetiti Dansku u sklopu programa za mlade ‘World Images in Motion’. Također zbog grafiti radionice u listopadu idem u Ameriku. Trenutačno postoji mnogo poziva iz vana, no sve treba uskladiti s profesorskim radom na Akademiji. Moram se potruditi da sve uskladim.
Imate li planove za suradnju s uličnim umjetnicima iz drugih zemalja?
Voljela bih se povezati s Banksyjem. Već sam koristila neke njegove radove kroz ciklus radova ‘Sanjajući grafite’. Nadam se da ću imati priliku jednom surađivati s njim.
{slika}
Prevela i prilagodila Ana Fundurlić
