Stih “Sweeping confetti from the floor of the concrete hole” pjesme Nicka Cavea “I let love in” poslužio je slikaru Zlatanu Vehaboviću za naziv njegova novog ciklusa, posvećenog ljubavi. Već iz toga može se zaključiti o “prenošenju” kojih emocija se tu radi. Svakako ne o ljubavi u njenoj blistavosti, već ljubavi koja je iscurila ili se nikada nije ni uspjela ostvariti. Dakle, tamnoj strani ljubavi. Ciklus od tri slike i jednog diptiha bio je donedavno izložen u zagrebačkoj Laubi, a sljedeće godine putuje u New York, gdje će biti predstavljen u Galeriji Marc Straus.
Vehabović je mlad slikar s nizom izložbi iza sebe, rođen u Banja Luci, formiran u Zagrebu, gdje je završio slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti. Povod razgovoru bila je Vehabovićeva zagrebačka izložba, a više o njegovom radu se može naći na blogu http://weakersoldier.blogspot.com/, gdje iscrpno piše o svojoj slikarskoj praksi. Usput, blog nosi naziv pjesme Bonnie “Prince” Billyja, kao što je i jedna od slika iz ovog ciklusa, “Master and Everyone”, nazvana po albumu istog autora.
U jednom od zapisa na blogu ste kao dvije najvažnije stvari u vašem životu naveli ljubav i posao. Ovom ste ih izložbom objedinili. Koliko je teško slikati ljubav?
– Jako teško. Moja je radna metodologija bila usredotočena na to da pokušam kroz vlastita iskustva komunicirati s univerzalnim sadržajem, koji se može provući kroz crte svih nas. Zbog toga sam birao određena stanja kroz koja svi u vezama prolazimo, kako se ne bih utopio u previše osobnim pričama. To je posebno teško i ne znam koliko sam u tome uspio.
Lako se složiti da je ljubav velika i važna tema pa vjerojatno zbog toga imamo i varljiv dojam da je u umjetnosti jako prisutna. No dok se u glazbi često tematizira, a donekle i u književnosti i filmu, u vizualnoj umjetnosti to baš i nije slučaj?
– U vizualnoj umjetnosti je ljubav nekako gurnuta u sporedni kutak društvenog interesa, makar mene osobno oduvijek zanima način na koji je ljubavni sadržaj prezentiran u umjetnosti. Danas u svim segmentima vizualne umjetnosti dominiraju društveno angažirane teme, odnosno problematiziranje individualnog naspram javnog, što je opravdano i razumljivo, no u mojoj percepciji najzanimljivije stvari se dešavaju na području istraživanja osobnog sadržaja. Tako ovaj ciklus nije bio preveliki tematski iskorak, ali jest korak dublje u sferu intimnog.
Diktira li dominaciju društveno angažiranih tema u umjetnosti stvarnost, koja zahtijeva reakciju i kritiku, ili je to dijelom odgovor i na trendovska očekivanja tržišta?
– Teško je naći univerzalan odgovor na to. Tržište i kritika su čudan hibrid, primorani su zajedno koegzistirati budući da su oba integralni dijelovi umjetničkog djela, iako su potpuno oprečni i međusobno teško spojivi. U tom disbalansu obitava određena doza licemjerja i ignoriranja jedne i druge strane, no to nije nova situacija. Moja idealna pozicija gravitira na granici te dvije kategorije jer smatram da nečija kvalitetna umjetnička egzistencija podrazumijeva prisustvo kritičke misli i tržišne potražnje.
Zbog čega ste se u ovom ciklusu odlučili na neku vrstu slikarskog realizma?
– U mom slučaju je sadržaj taj koji uvjetuje ‘način’ na koji će prizor biti stvoren. Moja umjetnička praksa se sastoji od istraživanja mogućnosti narativa unutar slikarstava, što se u konačnici manifestira tako da pokušavam ugurati što je moguće više sadržaja unutar jedne slike. U nekom trenutku sam krajnje spontano pribjegao realizmu kao oruđu za tu misiju. Teško mi je zamisliti na koji način bi sadržaj koji me interesira uspješno komunicirao u apstraktnom modu.
Obično, koliko znam, imate pripremno razdoblje za svaki slikarski ciklus: istražujete, čitate, proučavate tuđe koncepte i metode. Kako ste se, s obzirom na temu, pripremali za ovu izložbu?
– Priprema za takvu temu zapravo traje otkako znam za sebe, odnosno od ranog sazrijevanja. U cijeloj mojoj umjetničkoj praksi primarno me zanima subjektivistički sadržaj, ono što polazi od osobnog, a ne od javnog. Ljubav se, naravno, logično nadovezuje na takav interes. Dugo se time nisam htio baviti, na neki način sam i izbjegavao temu ljubavi, zato što je to sklizak teren i može lako skrenuti u patetiku ili djelovati prepotentno. Ne postoje jasni kriteriji uspješnosti bavljenja tom temom i rad je podložan osobnom sudu svakog od nas koji kroz vlastita iskustva prosuđuje što je vjerodostojno i uvjerljivo, a što nije. Publika se s tim temama poistovjećuje po principu sličnih iskustava i prepoznavanja ili ne. I zbog toga sam odgađao ulazak u sadržaj koji ne mogu precizno kontrolirati i koji te kao autora jako izlaže i ogoli do kraja. U jednom trenu sam shvatio da je održavanje pozicije s odmakom najgori mogući pristup u polju djelovanja poput umjetnosti. Koliko bi samo dosadna umjetnost bila kada bi bila produkt iskalkulirane i ukočeno kontrolirane misli. Tada sam jednostavno krenuo s određenom dozom rizika.
{slika}
Zanimljiva mi je u ovom ciklusu razlika u prezentaciji muškog i ženskog principa suočavanja s prekidom veze. Jednom slikom ste zabilježili grupno, muško solidariziranje s jednim od njih, ali oni kao da se ne snalaze baš, kao da ne znaju kako pomoći onome koji pati osim golom prisutnošću. S druge strane imate sliku same žene koja se aktivno obračunava s prošlošću, paleći sve za sobom. Mislite li da postoji razlike u tome kako se muškarci i žene nose s raspadima ljubavi?
– Mislim da ne postoji neka velika razlika u muškom i ženskom principu suočavanja s bilo kojim osobnim sadržajem. Tako mi ni kod ta dva rada nije bila namjera pokazati neku rodnu različitost. Kod slike žene mi je bila zanimljivija moja pozicija, to što nisam više u ulozi muškarca, već suživljen sa ženskim djelovanjem. To je savršena sloboda koju je umjetnost osvojila. Umjetničko djelovanje nitko neće dovesti u pitanje, za razliku od društvene zbilje koja nas okružuje, a gdje je rodna izmjena kudikamo kompliciranija. Ta slika je nastala po fotografskom predlošku muškarca koji pali svoj auto, čemu sam onda izvrnuo značenje. Razmišljao sam o tome zbog čega je puno jača slika žene koja se takvim gestualnim činom rješava prošlosti i nisam sasvim siguran koji je odgovor. Djelomično zasigurno zbog percepcije tradicionalizma i patrijarhata kao dominantnog modela needuciranih sredina, što ženu u vezi drži inferiornom pa joj pristaje čin nasilnog oslobađanja, ali nisam siguran u to. Vjerojatno taj izbor proizlazi iz mog osobnog iskustva sa ženskim principom, koje mi je pokazalo da se žene aktivnije suočavaju s problemima, dok su muškarci skloniji guranju pod tepih i očekuju da će kontinuitet vremena sve poravnati. Muškarci su zapravo prikazani ironijski. Nemoć kola tom slikom i kada ih usporedimo, točno je da je ženski princip puno snažniji.
{slika}
Izložbu prate i literarni tekstovi, kao i jasne reference na popularnu kulturu. Koliko bi izložba bila čitljiva bez tih dodatnih narativa?
– Mislim da ne bi bila čitljiva, osim na razini osobne percepcije koja je i ionako prisutna kod gledatelja. Bez tih dodatnih narativa moja se koncepcija ne bi mogla prenijeti, tim više što je slika vrlo “gluh” medij, ona ne govori ništa. Sve se dešava unutar četiri kuta, na dvodimenzionalnoj površini i u jednom kadru. U današnjem vremenu brze izmjene informacija i slika, slikarstvo ima vrlo male ili nikakve šanse da bude razumljivo. Bez mog uplitanja s dodatnim dešifriranjem stvari i manipuliranjem s čitanjem, mislim da ne bih mogao komunicirati s gledateljima onako kako sam htio.
I inače uz radove često nudite jasan interpretativni okvir. Koliko je to povezano sa strahom od gubitka kontrole nad razumijevanjem vašeg rada?
– U potpunosti je povezano sa željom da imam kontrolu. Mislim da bi se uzroci tog mogli najpreciznije naći u mom sazrijevanju i stavovima mojih mentora na Akademiji likovnih umjetnosti. Produkt sam generacije profesora stasalih u zlatno doba visokog modernizma, koji je tretirao umjetničko djelo kao kulu od bjelokosti, koja je sama po sebi hram značenja i nikako ne treba biti podvrgnuto analizi ili kritici. To je bio krajnje larpurlatistički pristup prema vlastitom djelu, a autori su bili shvaćeni kao božanski kanali koji nisu svjesni toga što rade, nego su alat preko kojega se prenosi ideja. A od koga dolazi ta ideja, do danas nisam uspio shvatiti. Vrlo brzo mi je takav pristup počeo ići na živce. To smatram odricanjem odgovornosti naspram vlastitog rada, što mi je neprihvatljivo. Unutar luksuza autorske pozicije odlučio sam biti svjestan toga što radim i to jasno reći, a ukoliko radovi imaju potencijal da nadiđu značenje koje je ograničeno mojim sposobnosti, utoliko bolje.
Dakle, ne uzimate si ekskluzivno pravo na jedino tumačenje svoga rada?
– Ne, nikako, otvoren sam za svaku kritičku misao, a dok se to ne dogodi, ja sam za to zadužen.
Kažete da ste veliki ljubitelj ljubavnih priča. S obzirom da sam u stalnoj potrazi za dobrim ljubavnim filmovima, pitat ću vas koji su vaši favoriti?
– Nisam jako dugo vremena pogledao neki ljubavni film koji je bio uvjerljiv, a ni jedan još nije nadmašio Clinta Eastwooda s “Mostovima okruga Madison”. Filmovi su odličan primjer kako je tema ljubavi kompleksna i koliko ju je teško uvjerljivo tretirati.
