Ponovno u tišini u Bruxellesu se odvija 12. runda pregovora o transatlantskom trgovinskom i investicijskom partnerstvu između SAD-a i Europske unije, koji traju već dvije godine. Iako Hrvatska, otkada je postala članica Unije, sudjeluje u tim pregovorima, u domaćoj javnosti malo se zna o sporazumu koji bi trebao promijeniti odnose ekonomskih velesila na svjetskom tržištu. O opasnostima ovakvih pregovora razgovaralo se jučer u Širenju Područja Borbe na Radio Studentu s Draženom Matičekom iz Inicijative Zaustavimo TTIP.
O TTIPu se pregovara već dvije godine. Pregovori su rijetko detaljno popraćeni u medijima, i zapravo ih prati određena tajnovitost, unatoč tome što se Europska komisija hvali svojom transparentnošću. Možete li nas uputiti što nam nosi ova nova runda pregovora? I koliko smo blizu potpisivanju sporazuma?
Najvažnija stvar oko koje su pregovarali u ovoj rundi je Investment Chapter, točnije paragraf o ulaganjima. Oko toga se naviše raspravljalo jer je Europski parlament prošle godine u 7. mjesecu izglasao rezoluciju o TTIP-u i o CETI, što je isti takav ugovor samo s Kanadom, koji je već ispregovaran i sad treba ići u ratifikaciju. Najvažnija stvar je ISDS, pravni mehanizam kojim se rješavaju sporovi između država i stranih investitora. Europskom parlamentu ISDS nije odgovarao pa su ga odbili i zatražili od Europske komisije koja pregovara na europskoj strani da donesu neki novi prijedlog. Novi prijedlog nazvan je ICS ili Investment COURT System, no nakon raznih analiza od strane brojnih udruga, uključujući njemačku udruga Javnih sudaca i tužitelja – sve ove stare mane ISDS-a ima i novi ICS, s tim da je još problem što američka strana vjerojatno neće prihvatiti ni taj ušminkani ICS, oni se zalažu baš za ISDS. To je najbitnija stvar oko koje su pregovarali ovaj tjedan.
U TTIP-u se ISDS i regulatorna suradnja spominju kao dvije najveće prijetnje . Možeš li nam objasniti o čemu se tu radi? I kakvog to utjecaja ima na nas?
ISDS, isto kao ICS koji je sad predložila Europska komisija, je pravni mehanizam koji služi za rješavanje sporova između investitora i države u slučaju kad neki investitor misli da je država nekom svojom mjerom, regulativom ili odlukom, na bilo kojoj razini državne vlasti ili bilo kojem dijelu državne vlasti, donijela neku odluku koja umanjuje njegov realni ili očekivani profit. Postoje brojni problemi s ovim pravnim mehanizmom jer država ne može tužiti investitora na tom tribunalu, odnosno arbitraži. To nije sud zato što arbitri koji tamo odlučuju o sudbinama država, ne moraju imati licencu za suca ni u jednoj zemlji. Arbitara je ukupno tri u takvom postupku. Jednog bira investitor, jednog bira tužena država i jednog biraju zajedno. Apsurdno je da tužiš nekoga i onda sam biraš arbitra ili suca, koji na kraju odlučuje u tom sporu. Ti arbitri imaju i jako velik financijski interes jer su plaćeni od 1000 do 3000 eura po danu, što dovodi do toga da je njima u interesu da ti procesi traju što dulje i da bude tih slučajeva što više. S druge strane, što je još veća stvar, to je paralelni pravni sustav, koji stranim investitorima daje posebna nedemokratska prava koja su si oni sami napisali, dok se na nas sve ostale primjenjuju zakoni koji su doneseni nekom demokratskom metodom. Oni sami sebi pišu zakone i sami sebi daju prava koja su ekskluzivna samo za njih.
A što se tiče regulatorne suradnje, to bi bila suradnja na donošenju budućeg zakonodavstva i usklađivanje postojećih standarda koji postoje, točnije razlika koje postoje između SAD-a i Europske Unije. Na primjer u kozmetici – u Europi je zabranjeno oko 1200 spojeva u proizvodnji, a u Americi 11. S druge strane Amerika ima bolje automobilske standarde, pa tako možemo za primjer uzeti nedavni skandal s Volkswagenom: da je regulatorna suradnja već bila uključena, ne bi uopće shvatili da su oni varali na tim eko testovima. SAD bi jednostavno priznao testove koji su provedeni u Europi i oni bi se mogli prodavati u SAD-u. Unutar regulatorne suradnje postoji nešto što još nema službeni naziv, ali će biti funkcionirati kao regulatorno vijeće. To je zapravo neki međukorak između korporacija i država. Funkcionirao bi tako da kad države trebaju donijeti neku novu regulativu, one bi bile obavezne javiti korporacijama na koje bi se to moglo kasnije odnositi da one daju svoj input o tome, što je ustvari institucionalizacija lobiranja. Oni bi, osim ovog posebnog pravnog sustava, imali i posebno tijelo kroz koje bi efikasnije nama mijenjali zakone.
Znači na taj način bi se nekako smanjio demokratski legitimitet i davala bi se prevelika moć korporacijama. Postoje li već primjeri u Hrvatskoj i svijetu gdje su kompanije tužile države na privatnim sudovima koristeći ISDS mehanizam u sklopu postojećih trgovinskih sporazuma?
Da ima ih jako puno, trenutno se zna za oko sedamsto slučajeva u kojima su tužene države. ISDS postoji od 60-ih. Nastao je u eri postkolonijalizma pod izgovorom da u novim državama pravni sustavi nisu dovoljno razvijeni, ili uopće nema nekog pravnog sistema kao takvog. Na taj su način investitori koji su tamo već imali neke investicije, štitili te investicije. Onda su izmislili ISDS. Međutim to sad pada u vodu jer SAD, Kanada i Europska Unija imaju jako razvijen pravni sustav. Njemačka udruga sudaca zapravo kaže da uopće nema potrebe za uvođenjem jednog tako jednoznačnog mehanizma u te pregovore jer su nacionalna sudstva Europske unije, Kanade i SAD-a superiornija ISDS-u.
A u Hrvatskoj? Postoje li neki primjeri?
Hrvatska je tužena šest puta. Gavrilović je, na primjer, tužio Hrvatsku za 200 milijuna eura, MOL je recimo tužio Hrvatsku zbog INA-e preko ISDS-a, ali se i ne zna puno jer je taj postupak tajan. Možemo samo znati tko je tužio, a tko nije. Od svjetskih je zadnji primjer kanadska kompanija Transcanada koja je najavila da će tužiti SAD za čak 15 milijardi dolara zbog odluke da neće nastaviti s projektom Keystone XL naftovoda, koji bi prevozio naftu preko cijelog Sjevernoameričkog kontinenta, dok bi pritom bio invazivan za okoliš.
Ako već postoje ISDS mehanizmi i tužbe protiv država, po čemu su TTIP, CETA, TPP drugačiji? Zašto baš sada ljudi prosvjeduju?
Što se tuče Europske Unije, nemaju sve države potpisane bilateralne investicijske sporazume sa SAD-om koji sadržavaju ISDS. Hrvatska ima. Trenutno samo oko osam posto američkih kompanija ima pravo tužiti države preko ISDS-a. Kad bude potpisan TTIP, imat će ga 100 posto kompanija. TTIP je još loš i zbog regulatorne suradnje i još mnogo toga. Ne radi se samo o ISDS-u, ali on će višestruko povećati broj kompanija koje će moći tužiti države ako se ratificira.
Što misliš kakav bi efekt ovaj sporazum mogao imati na ugroženije društvene skupine? Koja su najproblematičnija područja kada se gleda potencijalni utjecaj ovog sporazuma?
Problematična područja su sva gdje postoje neke demokratske regulative koje štite obične građane. To mogu biti i radnička prava, ekološka prava, socijalna prava, zdravstveni sustav i obrazovni sustav. Najugroženije skupine su sve. Na primjer, kad je Egipat podigao minimalnu plaću s 40 na 70 eura nakon Arapskog proljeća, dobio je tužbu od Veolie, francuske multinacionalne kompanije, samo zbog toga što je odlučio podići minimalnu plaću. ISDS se može tako široko obrazlagati, i tako široko primjenjivati, da može utjecati gotovo na svaku odluku. Svaka korporacija, ako osjeti da joj je ugrožen neki očekivani profit, može podići tužbu.
Ali kako bi ovaj sporazum mogao imati utjecaj baš na jednog/u prosječnog građanina/ku?
Moglo bi doći do sve veće privatizacije iako bi mi to i bez njih odradili. Često se misli da se radi o borbi SAD-a protiv Europske Unije, a zapravo se tu radi o sukobu multinacionalnih kompanija, velikih korporacija, najbogatijeg dijela stanovništva svijeta, protiv svih ostalih. To ćemo moći osjetiti na razne načine. Dovodimo u pitanje i javno zdravstvo i javno školstvo i hranu koju jedemo. Europska poljoprivreda će biti pogotovo jako ugrožena, Hrvatska još ugroženija nego što je sada. Ako dođe do potpisivanja TTIP-a, svi segmenti života su ugroženi kod najobičnijeg malog čovjeka iz Hrvatske, isto kao iz Finske, Njemačke ili SAD-a. Svejedno.
Konačna odluka o TTIP-u treba se donijeti u nacionalnim parlamentima država članica EU. Hrvatski sabor ključna je institucija koja treba provesti javnu, a potom i političku raspravu o tome nosi li ovaj sporazum više koristi ili štete hrvatskom društvu. Trenutno je službeni stav Hrvatske da će TTIP zapravo biti veliki poticaj gospodarskom rastu, olakšati poslovanje malim i srednjim poduzetnicima, ojačati investicijsku i poduzetničku klimu i omogućiti otvaranje više radnih mjesta. Ipak, taj stav donesen je na temelju studije čiji legitimitet se propituje s obzirom na to da je studiju radila tvrtka koja je članica Transatlantskog poslovnog vijeća uključenog u pregovore. Što građani/ke mogu učiniti da zaštite svoje interese u ovom slučaju?
Pa mogu se javiti nama na Zaustavimo TTIP i pokušati se s nama se boriti. Za NAFTA-u su također govorili da pomaže malim i srednjim poduzetnicima, da dovodi investitore i slično, a za TTIP se kolokvijalno govori da je NAFTA na steroidima. NAFTA je dovela do toga da je u SAD-u izgubljeno milijun, a u Meksiku 2 milijuna radnih mjesta. Neke procjene gospodarskog rasta možemo uzeti iz studija. Slovenija je napravila studiju prema kojoj Hrvatska ima predviđeni gospodarski rast koji se mjeri u promilima. Da to služi malim i srednjim poduzetnicima, nije baš istina. Gus van Harten, profesor prava u Kanadi, uzeo je 214 primjera ISDS slučajeva i išao izračunati koliko je tko dobio iz odšteta. U igri je sve skupa bilo oko 10 milijardi eurai ispalo je da su iznad 90 posto dobile najveće kompanije i oni najbogatiji, znači mali i srednji poduzetnici od tih 10 milijardi dobili su, čini mi se, 36 milijuna. Da će olakšati poduzetničku klimu, isto nije istina. Postoji istraživanje gdje su pitali CEO-e velikih kompanija na što najviše gledaju kad idu na novo tržište i masovno su ljudi odgovarali: veličina tržišta i gospodarski rast. Hrvatska niti ima veliko tržište niti ima gospodarski rast. Znači neće investitor doći ovdje samo zato što ćemo potpisati TTIP. Ovo je točno tome namijenjeno da se umanje demokratski kapaciteti nacionalnih država još više nego što su sad i da mogu tako izvlačiti javni novac iz ničega.
