Povodom organiziranja ciklusa radionica u već uhodanom konceptu Queer2queera, koji obuhvaća neformalnu, otvorenu grupu ljudi koja se sastaje kako bi pomogla LGBT osobama da se suoče s poteškoćama kroz koje prolaze i podijele svoja iskustva s drugima, razgovarale smo s Marinom Milković, apsolventicom psihologije, voditeljicom Queer2queera i članicom udruge Zagreb Pride, Mariom Stojanovićem, sudionikom Queer2queera, a danas i članom Organizacijskog odbora za Povorku ponosa 2013 te Ivanom Mihaljevićem, također sudionikom Queer2queera.
Za početak, kako je nastala ideja o osnivanju queer2queera?
Marina: Queer2queer je započeo u prosincu 2010. godine, kada smo Matea Popov, moja suvoditeljica i koordinatorica Zagreb Pridea, i ja obje bile na trećoj godini psihologije. Tijekom faksa smo se počele uključivati u neke slične stvari pa smo tada došle do zaključka da bi bilo dobro tako nešto započeti i u ovoj LGBT priči, da bi Zagreb Pride mogao tako nešto pokrenuti. U 12. mjesecu 2010. počele smo s jednom radionicom koja je bila baš o odlascima doma tijekom praznika. To je bio taj neki početak, nakon kojeg mi zapravo nismo znale hoćemo li s tim nastaviti, hoće li ljudi doći, zanima li ih to uopće, zbog čega je u početku sve bilo jako neformalno i više kao nekakav razgovor.
Što bi navela kao glavne ciljeve i svrhu Queer2queera?
Marina: Prvenstveno povezivanje mladih LGBT osoba, uključivanje u zajednicu i neke druge s time povezane aktivnosti, traženje prijatelja i neka vrsta edukacije. Meni je osobno primaran taj socijalni dio, a onda u pozadini i neka edukacija, recimo, o njihovim pravima, o tome zašto je okej da jesu to što jesu, o tome zašto je važan Pride, o identitetima koji su LGBT, ali im možda nisu bliski, o predrasudama i slično.
Kako ste saznali za Queer2queer, što vas je potaknulo da se uključite?
Mario: To je jedna divna priča. Moja prijateljica je otišla na njihovu prvu radionicu i jako joj se to svidjelo. Onda je htjela mene dovesti, a ja sam tada imao malo averziju prema svim tim aktivnostima Zagreb Pridea, nisam uopće htio u tome sudjelovati. No, ipak me je na prevaru odvela na jednu od tih radionica, tako što je rekla da je tamo super, druženje, ljudi, neformalna atmosfera, nakon čega sam ja pristao. Kad smo došli pred vrata ureda, samo mi je rekla “ovo je sada radionica, tu ljudi sjede u krugu i pričaju o svojim problemima”, ušla unutra i ostavila me pred otvorenim vratima, pa nisam imao drugog izbora nego ući unutra. I tada je to sve počelo.
Ivan: Za Queer2queer sam sasvim slučajno saznao. Tek sam napravio profil na Facebooku i odlučio sam pronaći ljude koji su mi slični u pogledu seksualne orijentacije. Budući da dolazim iz dosta konzervativne obitelji, relativno sam kasno saznao za nešto toga tipa, a i prije sam živio u drugom gradu gdje toga nije bilo. Na početku mi se javio Goran koji me uputio Matei Popov na radionice. Na prvu sam oklijevao da odem na radionice, ali kroz razgovor s Mateom sam odlučio da želim otići i upoznati te ljude. Osjećaj da trebam biti dio Queer2querra i želja da upoznam ljude koji su njegovi sudionici je izazvala želju da se i sam uključim.
Kakvu važnost Queer2queer ima za vas? U kojem pogledu je vama osobno pomogao?
Marina: Ja sam kroz to stekla jako važno i veliko iskustvo pa i samopouzdanje u radu sličnih stvari. To je zapravo ono što mene u pogledu aktivizma najviše zanima, više sam zainteresirana za takav rad na pojedinačnoj razini, nego kreiranje nekih većih politika, i to je ono što kroz Queer2queer mogu i dobiti. Također, i to što sam vidjela da ima nekog učinka, ljudi dolaze i vraćaju se, da stvaraju prijateljstva ovdje, da im se sviđa naš način rada.
Ivan: Queer2queer je imao jako veliku ulogu u promjeni mog života. Upoznao sam nove ljude koji su me prihvatili kakvog jesam i prvi put sam mogao pričati o onomu što me stvarno mučilo i zanimalo u vezi LGBT svijeta. Upoznao sam dečka s kojim sam izašao na prvi dejt, što me oslobodilo svih strahova u daljnjem outanju sebe kao geja. Queer2queer me potaknuo i na aktivno sudjelovanje i pobudio interes za aktivizam. Kao najvažniju promjenu istaknuo bih stjecanje slobode govora i mišljenja koju sam vidio da ostali sudionici untar Queer2queera imaju.
Jeste li i vi doveli nekog novog na Queer2queer? Jesu li to nužno bile LGBT osobe?
Ivan: Moja iskustva su definitivno potaknula moje prijatelje s faksa da idu na radionice, te mnoge druge LGBT , pa čak i strejt osobe koje su pokazale zanimanje za aktivizam. Većina njih je došla na radionice i vidjela da je to samo pozitivan korak u životu, a ostali koji se još muče sa svojom seksualnom orijentacijom i imaju negativan stav prema nečemu poput Queer2queera mogu samo žaliti što propuštaju iskustvo i događaj koji sam ja doživio i još doživljavam.
Mario: Nisam, za razliku od moje prijateljice, doveo nikoga na prevaru, svima sam jednostavno rekao da moraju doći. I ne, nisu bile samo LGBT osobe, bilo je i strejt osoba, s tim da su te strejt osobe došle samo informativno, da vide o čemu se radi, i svidjelo im se, već ovisno o temi koja se obrađuje na radionici. LGBT osobe većinom su dolazile i dalje na radionice, i njima je čudno sada što ljudi ne znaju da to postoji, da se takve radionice održavaju.
Marina, spomenula si da na početku niste bile sigurne hoćete li nastaviti s radionicama, no budući da je to uspješno krenulo dalje, kakva su tvoja iskustva kao organizatorice? Koliko ti vremena oduzima sama organizacija?
Marina: Čini mi se da mi sada više vremena oduzima nego što je to bilo na početku jer su sada i zahtjevi i očekivanja veća. Najprije je to krenulo tako da bi mi osmislile neku temu, što bi htjele čuti od ljudi i što bi njima bilo važno da čuju od drugih, pa bi na temelju toga kreirale neka pitanja i koncipirale sve kao neku vrstu grupnog intervjua. S vremenom smo shvatile da takav koncept ne zadovoljava više neke potrebe, stoga smo počele osmišljavati razne aktivnosti i sad nastojimo da svaka radionica ima određenu strukturu kroz te osmišljene aktivnosti, a da nakon njih bude dio u kojem svi međusobno razgovaraju. Nekome pričanje nije način na koji se može izraziti, ne može dobiti svoj prostor; kada nekoga nešto izravno pitaš, možda se u tom ternutku neće moći sjetiti svega pa će samo ukratko odgovoriti, no ako mu zadaš neku aktivnost kroz koju će to moći izraziti, možda ćeš dobiti puno više.
Kakve su povratne informacije od sudionika/sudionica? Pretpostavljam da dosad već imate neku stalnu publiku koja redovito aktivno sudjeluje na radionicama.
Marina: Da, imamo već određeni dio stalne publike, dolaze i novi ljudi, od kojih neki ostanu, neki ne. Meni se osobno čini da je ta njihova povratna informacija dobra. Imale smo u planu provoditi neke evaluacije, a jednom smo to i probale, ali nekako to nije baš zaživjelo u tom kontekstu, pa bi možda trebale opet početi razmišljati o tome. Ljudi koji stalno dolaze na radionice su si već dobri s nama, pa možda njihova ocjena i nije najkritičnija. I Mario je jedan od njih.
Ti stalni sudionici i jesu, na neki način, naši pomoćnici i pomoćnice, osobito na tom neformalnom dijelu poslije, kada mi nastojimo pričati sa svakim pojedinačno o stvarima kojih se možda nismo dotaknuli na grupi. Ne možemo se svima istovremeno posvetiti, pa tu uskaču naši stalni polaznici i na neki način razvijaju našu misiju da se svi osjećaju ugodno, da mogu pričati s nama, da imaju u nas povjerenja. S obzirom na odaziv, vidimo da smo u tome uspjele, da se ljudi dobro osjećaju i da su spremni razgovarati o takvim stvarima s nama.
Mario: Da, ja sam bio dosad na 14 radionica, a to su gotovo sve. Logično je da mi se sviđa kad sam svaki put tamo, sviđa mi se društvo, same radionice, aktivnosti kojima se u sklopu njih bavimo.
Ivan: Moja iskustva s tih radionica su jako pozitivna. Uvijek se veselim novim radionicama, pokušavam dovesti nove ljude da se osjećaju prihvaćenima kao što sam i ja.
Koja vam je najdraža radionica dosada?
Mario: Najdraža radionica? Jednom smo morali izvesti skeč, kakav smo homofobni ispad doživjeli osobno. Ta mi je bila najdraža.
Marina: Ta je i meni jedna od najdražih. To je bila radionica o transfobiji među LGB osobama. Na njoj smo se dotaknuli i trans* osoba koje su dosad bile zanemarene u zajednici i svidjelo mi se što su onda isplivale na površinu i neke predrasude o trans* osobama.
Koje se teme niste dosad dotaknule na radionicama, a imate u planu ili biste htjele?
Marina: Sljedeća radionica,14.4., koja neće biti u sklopu ciklusa bit će o prekidima, toga se još nismo dotaknuli. Nakon toga ćemo se u kontekstu tih odnosa i veza pozabaviti još nekim drugim pitanjima, npr. ljubomorom i slično. Dosad smo više više bavili pojedincem i njegovom socijalnom mrežom, kao što je posao, faks i najviše obitelj, što je tema o kojoj ljudi najviše žele pričati kada dođu. Drugi dio su bili stereotipi i predrasude unutar LGBT zajednice, dok su treću skupinu činile razne teme koje bi se pojavile uoči Pridea i slično.
Koja je dobna populacija koja dolazi na Queer2queer?
Marina: Došlo je u par navrata nekoliko srednjoškolaca, nema ih koji dolaze redovito, a neka gornja granica bi bila otprilike 30 godina, s tim da je bilo izoliranih slučajeva kada bi došao i netko stariji, no među ovim stalnima do 30 godina. I uglavnom su to studenti/ce, i to često studenti/ce koji su došli iz nekog drugog grada u Zagreb na faks, koji se sada pokušavaju prilagoditi novoj sredini i istraumatizirani su iskustvima iz tih manjih sredina iz kojih dolaze. Budući da na nekim većim događanjima poput Pridea ne mogu baš upoznati ljude i sprijateljiti se, mislim da je ovaj Queer2queer koncept dobar način za postizanje tog cilja.
Mario, danas si i član Organizacijskog odbora za Povorku ponosa 2013. Kako je došlo do te suradnje, kako ti je Queer2queer pomogao u tome?
Kako sam krenuo na te radionice, tako sam počeo shvaćati neke stvari i kroz taj proces sam primijetio da me jako zanima aktivizam. Radionice su me potaknule na razmišljanje o tome i rodila se želja da bi sudjelovao u organizaciji Pridea, iako je ideja bila prisutna i godinu ranije, ali onda još nisam imao dovoljno hrabrosti da odvažim i uključim. Ove godine je želja za sudjelovanjem ipak presudila.
Prema tvom mišljenju, u čemu je najveća važnost Povorke ponosa? Spomenuo si da na početku nisi bio pobornik tih ideja, kako je došlo do promjene?
Mario: U početku mi se sve to činilo utopistički, kao da se bore s vjetrenjačama, ali sad što više sudjelujem u tome, shvaćam da ima svrhu to što radimo, da ima krajnji cilj do kojeg nastojimo doći. Borimo se za neka svoja prava, da ne budemo omalovažavani u društvu, a kako sam postao vidljiviji s tim dolascima na Queer2queer i s izlascima na Prideove evente, shvatio sam da je to potrebno za mene samog, da ja ne želim biti osoba koja je manje vrijedna zbog svoje seksualne orijentacije, zbog svog identiteta kakav god on bio. To što se ja borim za nešto što mene definira, smatram da bi trebalo biti normalno za sve, nešto što bi svaka osoba trebala imati u sebi, da se bori za sebe i ono u što vjeruje.
{slika}
Kakvi su planovi za budućnost po pitanju Queer2queera? U planu je i ciklus radionica, pa možeš li reći nešto više o tome?
Marina: Tako je, taj ciklus počinje od 15. travnja i sastojat će se od pet radionica u trajanju od sat i pol, dva sata, a održavat će se ponedjeljkom navečer od 19 sati. Tema ciklusa bit će identiteti – o formiranju identiteta, o različitim identitetima koji postoje u kontekstu seksualnog, spolnog, rodnog identiteta i izražavanja, o osvještavanju svog osobnog identiteta, o dekonstruiranju nekih društveno nametnutih identiteta. Ta grupa će, za razliku od dosadašnjih radionica, biti zatvorena, samo ljudi koji se do 12. travnja prijave moći će sudjelovati.
