Jedna od najznačajnijih autorica dokumentarnog filma, Kim Longinotto posebna je gošća 11. ZagrebDox festivala.
Gotovo 40 godina Kim u filmovima progovara, suosjeća i daje glas zlostavljanim, višestruko diskriminiranim, snažnim ženama diljem svijeta. Njeni dokumentarci vode nas na putovanje kroz život suvremene žene svih kontinenata i kultura od Japana, preko Egipta do Sjedinjenih Američkih Država.
Nakon niza godina pregovora, direktor festivala Nenad Puhovski doveo je Kim u Zagreb i dodijelio joj posebnu nagradu “Mojoj Generaciji”. Ove godine imamo priliku pogledati njena dva filma. Riječ je o “Ljubav je sve” koji istražuje kako su ljubav i udvaranje prikazivani na filmskom platnu prošlog stoljeća te, njen novi film,“Snovolovka” za koji je nagrađena na ovogodišnjem Sundance festivalu. Film prati bivšu seksualnu radnicu Brendu Myers – Powell koja pokušava pomoći mladim iskorištavanim djevojkama i ženama koje su svakodnevno žrtve nasilja.
Za boravka Kim Longinotto u našoj metropoli, za koju naglašava da ju je ugodno iznenadila, razgovarale smo o njenom filmskom izričaju, položaju žena diljem svijeta, “Snovolovki”, emocionalnim i snažnim filmovima i ženama koje je snimala i o tome što želi da svi naučimo ili primimo gledajući njene uratke.
Stil vaših filmova naziva se cinéma vérité. Zašto ste odabrali baš taj stil?
Filmovi koje volim i snimam su svojevrsno iskustveno putovanje. Kroz njih upoznaješ ljude i ‘živiš’ na sceni. Film je prozor u zemlju čudesa, kroz koji prolazimo i on za nas ima osobni značaj. Snimajući filmove, pokušavam da se kamera što manje vidi, da gledatelji i gledateljice osjećaju da su i oni prisutni na setu. Želim da gledajući taj film pomisle, ovo bi mogla biti moja majka sestra ili ujna. Iako je moja kamera tamo, ja ne promatram događaje, prisutna sam na setu prvenstveno kao obična žena.
Što za vas znači snimanje filmova o posebnim i snažnim ženama koje su česte protagonistice vaših filmova?
Želim slaviti te žene! One su buntovnice, ratnice, preispituju tradiciju. One nisu žrtve, već su borkinje. Volim raditi filmove o njima te smatram to vrlo važnim. Kao što Brenda u Snovolovki kaže: “Kroz rad sa ženama, moj je život bolji.” Tako i ja snimajući filmove se osjećam bolje, žene koje upoznajem me čine snažnijom i boljom osobom. Njihova iskustva, borba i transformacije ispunjavaju me nadom.
Kad ste već spomenuli film “Snovolovka”, on govori o seksualnim radnicama i fondaciji koja im pomaže. Kroz film nam je predstavljeno nekoliko žena koje su odlučile promijeniti svoje živote te nam donosi njihove osobne potresne priče. Koliko je žena prilikom snimanja filma odbilo pomoć i ostalo na ulici?
Ako razmislite, na početku filma upoznajemo dvije djevojke koje ulaze u auto ali ne prihvaćaju pomoć. Jedna od njih je umrla, a druga još nije spremna ostaviti ulicu. Žene koje mi upoznajemo i kroz čiju promjenu putujemo, nažalost, su iznimka. Većina djevojaka i žena se neće promijeniti i ne može im se pomoći, previše su ranjene. Naša protagonistica Brenda to razumije. Svaka žena kojoj pomogne je vrijedna, osjeća kao da je pomogla sebi. Ona čeka da one budu spremne, ne vrši prisilu jer je pritisak zadnje što te žene trebaju. One su žrtve višegodišnjeg i cjeloživotnog nasilja. Batine i udarci su izbili snagu i život iz njih.
Je li snimanje filmova o nasilju prema ženama, nepravdi i višestrukoj marginalizaciji teško? Iscrpljuje li Vas emotivno?
Rekla bih da je samo snimanje teško za djevojke i žene, ne za mene. Vlastito prisustvo smatram privilegijom. Proživljavati ljudsku borbu i prolaziti sa ženama kroz osobnu promjenu, a istovremeno snimati film je čudno ali predivno i inspirativno iskustvo. Naravno da je i jako emotivno. Ne trebam oporavak nakon filma, potreban mi je usred filma!
Vaš prvi dokumentarac snimili ste o školi u kojem ste proveli dio dijetinstva i gdje ste maltretirani. Nakon premjere Vaši roditelji nisu htjeli pričati s Vama. Što je toliko zapanjujuće u tom filmu?
Bilo je sjajno snimiti taj film, mislim da mi je mnogo pomogao u životu. Dijete ne preispituje stvari, već ih prihvaća. Zato sam bila nesretna, mislila sam da je problem u meni a ne strogim pravilima škole. Kad sam prvi put prikazala film, svi su se smijali. Bila sam šokirana, njima je to bilo smiješno. Tad sam shvatila da nasilje možda ipak nije normalno i to me spasilo. Postala sam ovisna o stvaranju filmova. Znala sam da mu želim posvetiti život! Ne želim imati muža i djecu, želim pratiti svoju strast – film.
Moji su se roditelji osjećali izdano. Kritizirala sam školu u koju su me poslali, za koju su dali velik novac i koja je smatrana kvalitetnom. Nikada nisam bila što su željeli, nisam bila netko tko će se udati, biti domaćica i rađati djecu. Umjesto toga, bila sam čudno dijete koje radi filmove kojima se ljudi smiju. Bila sam možda i prijetnja njihovom načinu života.
Poznati ste po snimanju filmova o zemljama Azije i Afrike, kao što su “Dream girls”,”Eat the Kimono”, “Sisters in Law” i mnogi drugi. Zašto ste se fokusirali na te dijelove svijeta? Gdje nalazite priče za film?
Često odlazim na mjesta gdje ne želim ali čujem priču koju moram snimiti. Stoga, ne biram mjesto nego priču i osobu. Dobar primjer je film “Salma”. Kad sam bila na jednom seminaru, srela sam ženu koja je bila deprimirana zbog diskriminacije žena u Indiji. Ispričala mi je priču o ženi koja se izborila za sebe nakon što je 25 godina bila potlačena. Morala sam snimiti taj film. Znamo da žene u Jemenu, Afganistanu, Pakistanu i mnogim drugim zemljama ne postaju političarke ili pjesnikinje.Ženska prava u tim zemljama su nepoznanica. Žene šute, nevidljive su. Zato je Salma ikona preživljavanja.
Ipak, volim vjerovati da uvijek ima mjesta napretku. Sve što netko napiše, snimi ili progovori o tome, to će promijeniti način na koji ljudi misle. Zajedno smo odgovorni za promjenu.Npr. u Indiji postoji mnogo dobrih zakona, no sela su zapela u prošlosti i nitko ne radi sa ženama, muškarcima, djecom.Trebat će vremena da reforma dođe, no ne treba odustati od nje.
Posebno kontroverzan, snažan i težak film je “The day I will never forget” koji progovara o sakaćenju žena u Keniji. Uistinu ste snimili sam čin. Kako ste se osjećali i zašto ste ga prikazali?
Prilikom konačne odluke o materijalu koji će biti dio filma, razgovarala sam sa sestrom protagonistice filma, ujedno i našom prevoditeljicom. Rekla sam da ne želim da ljudi gledaju scenu, da je možda previše šokantna. Ona mi je rekla: “Kim, to se ionako dogodilo. Želim da ljudi vide što nam se radi. Stvari se neće promjeniti ako ne pokažemo ljudima što se dešava.”
Ja bih radije da postoje dva filma, jedan za tebe i mene, a drugi za muškarce koji to rade. Za očeve koji to rade svojim kćerima, muževe koji to rade ženama, a i majke koje to rade kćerima. Na kraju sam jednostavno morala poslušati svoju sugovornicu i prikazati scenu. Na prvoj projekciji filma osam se ljudi onesvijestilo. Nevjerojatno je što radimo jedni i jedne drugima.
Rekli ste da Vaši filmovi nisu o specifičnom problemu. Što želite pokazati ljudima? Kako želite da filmovi utječi na publiku?
Moji filmovi ne žele predstaviti i osvijestiti neki problem, oni su priče. Priče o meni i tebi i vode nas kroz osobno iskustvo. Kao i film “Odrastanje”, nekome je to priča o dječaku koji odrasta ili o odnosu oca i sina. Za mene, taj film to nije. On govori o nasilju, o traženju svog životnog puta i nalaženju sebe. On je puno toga, na više načina prikazuje više problema i nudi različita iskustava.
Često je dokumentarni film primoran koncentrirati se na neki problem, dok fikcija može biti iskustvo.Želim da i dokumentarni film bude iskustvo. Želim da moja publika osjeti film, da im znači nešto u životu i uzmu onaj dio filma koji im treba. Svi uzimamo druge stvari i trebaju nam različite stvari jer smo produkt različitih iskustava i perspektiva.
