Inicijativa ‘Ponosni Zagreb’ nastala je kao rekacija lokalnih aktivistkinja i aktivista na ograničenu vidljivost i podršku LGBTIQ+ osobama u Zagrebu uslijed potresa, pandemije i otkazivanja ovogodišnje Povorke ponosa. Cilj im je ‘okupiti široku koaliciju saveznica/ka kako bi se ojačala prisutnost i položaj LGBTIQ+ identiteta’, a zalažu se za pravdu, ravnopravnost, solidarnost, tjelesnu autonomiju i samoodređenje.
Razgovarale smo s pripadnicama/cima ove nove grassroots inicijative o tome što ih je osobno potaknulo na djelovanje, kako su potres i pandemija pogodili zagrebačku LGBTIQ+ zajednicu, te koje su predizborne zahtjeve iznijeli političkim strankama. Inicijativu su nam predstavile/i Ivan, poznatiji i kao Mr. E, producent queer umjetničkog kolektiva House of Flamingo, Erin Vlahović, aktivist Trans Aida i borac za prava interspolnih i transrodnih osoba, te dugogodišnja aktivistkinja, novinarka i psihologinja Milena Zajović.
Ovo je jedna od rijetkih, ako ne i prva LGBTIQ+ inicijativa koja okuplja tako velik broj zagrebačkih ljudskopravaških i kulturnih organizacija. Što vas je potaknulo na ovakav oblik djelovanja? Što vas je osobno motiviralo da se pridružite inicijativi?
Ivan: Mislim da nas je ova godina sve uhvatila dosta nespremne. U ime matičnog kolektiva mogu reći da smo, kao i uvijek, zasukali rukave i radili na Fanny Pack-u, kojim obilježavamo lezbo/peder/trans/*insert preffered term* Božić. Onda nas je posjetila Miss Rona, kojoj se pridružio Mr. Potres i odjednom su svi projekti stali. Rekao bi da su se svi osjetili malo bespomoćno i zbunjeno, jer odjednom nismo mogli raditi na stvarima koje su bitne ne samo nama, već i ostatku zajednice. Fokus medija se okrenuo na gospođu virus i gospodina elementarnu nepogodu, političari su svojim kampanjama pokazali da o vidljivosti i statusu queer osoba uopće ne mare. Kao vrhunac svega odgođen je zagrebački Prajd, dok je ekipa iz Hoda za život najavila svoj marš u više hrvatskih gradova. Sve su ove stvari, uz inerciju nekih organizacija, dovele do toga da se pojavila kritična masa aktivistkinja/aktivista i kulturnih radnika koji su odlučili uzeti stvar u svoje ruke i ponovno osnažiti i mobilizirati lokalnu zajednicu. Realno, ako želiš da se nešto napravi, ne treba čekati druge da se pokrenu. Tako je na scenu stupila inicijativa “Ponosni Zagreb” koja okuplja velik broj organizacija i jedinki koje se bave aktivizmom na sebi svojstven način. Kad spojiš tu količinu pametnih umova, teško je da stvar neće zaživjeti. Što se tiče motivacije (vlastite i kolektiva kojem pripadam), mislim da svoju motivaciju za radom i sustavnim djelovanjem pokazujemo već 7 godina. Smatramo da je većinski queer zajednica kompletan fokus djelovanja stavila na političko/zagovaračke projekte i kampanje, dok su kultura i programi za zajednicu pali u drugi plan. Mi smo specifična subkultura, prepuna osebujnih i autentičnih kreativaca, i smatramo da taj talent i volja zaslužuju svoje mjesto pod reflektorima i drugim rasvjetnim tijelima.
Milena: Čini mi se da je mnogima u zajednici žao što se jedan dio aktivističke scene ukalupio u projektne kućice iz kojih ne mrdaju. To je prirodni put svake ljudskopravaške borbe, isto kao što je u aktivizmu prirodna i potrebna smjena generacija, a mi smo iznova došli do trenutka u kojem je potreban novi zamah i nova energija. Ponosna sam što sam bila u jednoj od prvih generacija LGBTIQ+ aktivista u Hrvatskoj početkom dvijetisućetih, ali još sam ponosnija što smo na vrijeme znali tu priču prepustiti nekim pametnijim i hrabrijim klincima. Reaktivni aktivistički gen u meni ipak ne miruje, pa se svako toliko imam potrebu uključiti u priče kojima osjećam da mogu doprinijeti. Zadnji put triger za aktivniji angažman bio mi je homofobna kampanja za promjenu Ustava 2013. godine. To je bila objektivna vanjska prijetnja protiv koje smo svi morali ustati i protiv koje se i dalje moramo boriti. Ovaj put, triger za snažniji angažman bio je unutarnji: pokušaj polaganja autorskih prava na organizaciju povorke ponosa, i to od strane organizacije koja je zadnjih godina uživala povjerenje zajednice da tu povorku organizira. Vjerujem da je snaga naše zajednice u različitosti, iz koje smo uvijek znali težiti zajedničkim akcijama koje komuniciraju s novonastalim trenucima. Aktivizam se ne smije voditi korporativnim principima, ne treba biti u potpunosti isplaniran 18 mjeseci unaprijed, na njega ne može postojati copyright. Veseli me što Ponosni Zagreb to potvrđuje.
Erin: Uslijed cijele situacije s pandemijom, potresom, ograničavanjem naših prava i znatnim padom vidljivosti LGBTIQ osoba, ideja za inicijativom je došla spontano, ali osobno, vjerujem ne i neočekivano. Na istom mjestu se našao značajan broj aktivista_kinja i borkinja za ljudska prava iz raznih organizacija i područja djelovanja. Ideje smo provele u djelo i to je to. Nije da sam razmišljao pridružiti se ili ne, sudjelovao sam u razgovoru s povećim brojem vrlo entuzijastičnih i ambicioznih ljudi sa zajedničkim ciljem, nije mi trebalo druge motivacije.
Kakva je do sada bila reakcija LGBTIQ+ zajednice na vašu inicijativu i najavljene aktivnosti? Primate li nove članice/članove?
Erin: Nisam vidio nikakve negativne reakcije, dapače ideja je bila da LGBTIQ+ zajednici pružimo aktivnosti koje joj nedostaju, posebno unazad nekoliko mjeseci i zajednica je ful zadovoljna. Cilj inicijative i je okupiti što širu koaliciju saveznika/saveznica, mislim da je to glavni razlog zašto od ovoga očekujem puno, ima nas odasvuda, ekipa s raznim identiteta, iskustvima i znanjima. To vidimo kao veliku prednost.
Milena: Silno mi je drago što upravo ljudi iz zajednice najbolje reagiraju na našu inicijativu, to mi govori da smo pogodili što ih brine i što nam je svima potrebno. Ponosni Zagreb reakcija je na šire društvene probleme koji su došli do izražaja u ovoj predizbornoj kampanji, te uslijed potresa i pandemije, kao u lošem filmu, ali je i pokušaj da se aktivizam vrati zajednici i čini mi se da smo u tome uspjeli. Svatko je dobrodošao postati dio te priče.
{slika}
Prilikom predstavljanja inicijative Ponosni Zagreb istaknuli ste smanjenu podršku, zastupljenost i vidljivost LGBTIQ+ osoba u Zagrebu uslijed pandemije i potresa. Možete li nam pobliže objasniti kako se ova kriza odrazila na živote osoba u zajednici i na zagrebačku aktivističku scenu?
Ivan: Kriza je djelovala na sve, ne samo na queer osobe. Kad na to spojiš 6 retrogradnih planeta, dobro je da smo svi još uvijek živi. Što se aktivističke scene tiče, moram priznati da sam malo šokiran. Svi smo se kroz godine na ovaj ili onaj način “zamjerili” jedni drugima, međutim nitko to ni ne spominje. Taj moment je odličan i jako neočekivan. Čini se da su svi konačno shvatili da iako su nam metode i svjetonazori drugačiji, radimo stvari s istim ili barem sličnim ciljevima. Nekima je to mijenjanje društva, drugima queer poduzetništvo, trećima pak samo nešto čime će popuniti svoje slobodno vrijeme. Ne mogu govoriti u ime drugih ljudi iz zajednice, ali iz osobne perspektive člana zajednice mogu reći da se ne osjećam jednako sigurno, zakonski zaštićeno i poštivani kao u ovom trenutku prije godinu dana.
Milena: Nažalost, posljedice krize prilično su sveobuhvatne: od egzistencijalnih problema u kojima su se zbog pandemije i potresa našli brojni građani, pa tako i pripadnici naše zajednice, fizičkog nestajanja prostora koji su stradali u potresu, poput ureda organizacije Iskorak, preko politički motiviranog udara na civilno društvo kojem smo svjedočili i u proceduri izbora članica i članova u Europski gospodarski i socijalni odbor, sve do simboličkog smanjenja prostora u smislu brojnih otkazanih događanja i manje medijske vidljivosti svega što nije imalo veze s prijetnjama zdravlju ili gospodarstvu. Zbog svega navedenoga, čini mi se da su problemi LGBTIQ+ osoba pali još niže na ljestvici interesa javnosti. Istovremeno, vidimo izrazito jačanje ekstremne desnice i klerikalnih pokreta koji bi nam kontrolirali i stražnjice i maternice. Bez snažnije vidljivosti i zajedničkog angažmana u obrani stečenih prava, pa i u njihovom unapređenju, bojim se da ćemo uskoro živjeti u još većoj distopiji.
Erin: LGBTIQ+ osobe su često u strahu za svoj život i egzistenciju primorane sakriti svoj rodni identitet i prilagoditi ponašanje zbog straha od okoline, ali uslijed pandemije i potresa situacija je postala značajnije lošija nakon što se velik broj LGBTIQ+ osoba morao vratiti svojim obiteljima koje često uopće nisu podržavajuće, i osobe su ostale bez ono malo inače teško dostupne podrške. Osim nedostatka bilo kakve podrške LGBTIQ+ osobama, također je stao i pristup inače nužnoj medicinskoj skrbi trans osobama, od vađenja krvi kako bi se kontroliralo unošenje hormonalne terapije pa sve do pristupa hormonalnoj terapiji, kontrolnim pregledima i operacijama.
Zanimljivo mi je za napomenuti kako su uslijed pandemije i općenitog zastoja medicinskog sustava također stale i operacije nad interspolnom djecom jer nisu hitni slučajevi i takvi zahvati mogu biti odgođen. Što znači da mogu biti odgođeni dok osoba sama ne odluči što želi sa svojim genitalijama, a i tijelom! Dali/e smo sve od sebe ako bismo pružiti/e online psihološku podršku kroz razne kanale, uvedena je i 24/7 peer-to-peer podrška, naši uredi su preselili na online platforme i većinski se sva komunikacija i sa zajednicom i zagovaračkim tijelima odvijala online, ako nije otkazana ili odgođena. Nekie od nas su uslijed potresa ostali/e i bez prostora za rad, tako da smo se prilagođavali/e i snalazili/e na razne načine. No unatoč svemu, mislim da smo se jako zbiližilie u ovim prilično kaotičnim vremenima, iz čega se ova inicijativa i izrodila, tako da vjerujem da ćemo u budućnosti funkcionirati i raditi još lakše i bolje.
Ususret nadolazećim izborima predstavili ste niz političkih zahtjeva za unapređenje položaja LGBTIQ+ osoba u hrvatskom društvu. Možete li istaknuti nekolicinu koji su vama osobno najvažniji i zašto?
Milena: Najvažnijima smatram zahtjeve usmjerene na odgoj i obrazovanje mladih, jer oni su pretpostavka za razvoj solidarnijeg i pravednijeg društva. Vrijednosno mi je važno i što smo stavili naglasak na zahtjeve koji se bave najranjivijim i najnevidljivijim skupinama unutar naše zajednice: LGBTIQ+ žrtvama obiteljskog nasilja, te transrodnim i interseksualnim osobama čija borba prečesto ostaje bačena u drugi plan.
Erin: Kad bi sve funkcioniralo onako kako bi trebalo funkcionirati, ne bismo imali listu prioriteta kad su ljudska prava u pitanju. Interspolan sam, a radim na zaštiti prava trans i interspolnih osoba pa mi je to područje svakako najbliže, ali svaki predstavljeni zahtjev mi je najvažniji. Rastužuje me činjenica da se apsolutno svi zgražavamo nad genitalnim mutilacijama djevojčica i da su iste zabranjene zakonima, a genitalne mutilacije interspolne djece nisu uopće predmet rasprave već se i u Hrvatskoj konstantno dešavaju, a vidljivost kritika i zahtjeva za hitnu zabranu ovakvih operacija je premala ili gotovo nikakva.
{slika}
Bitno mi je za spomenuti kako je prošlo skoro pola desetljeća kako je na snazi Pravilnik kojim je regulirana procedura za pravno priznanje roda te cijeli taj proces postaje sve dugotrajniji i tegobniji, uvedeni su i dodatni zahtjevi za promjenu oznake spola u dokumentima i započinjanje hormonalne terapije koji nisu propisani ni Pravilnikom, a ni Stručnim smjernicama. Prekoračenje zakonskih rokova kroz proceduru više nije iznimka, nego pravilo. Upravo iz tih razloga zahtijevamo promjenu Pravilnika i reguliranje zaštite prava vezanih za rodni identitet, rodno izražavanje i spolne karakteristike kako bi promjena upisa spola u državnim maticama bila isključivo upravni postupak. Obzirom da je trans-specifično zdravlje gotovo u potpunosti neusustavljeno, zahtjev za formiranjem radne skupine koja će raditi na usustavljivanju i decentraliziranju specifične zdravstvene skrbi potrebne trans osobama je više nego nužan, kao i reguliranje zaštite svih prava vezanih za rodni identitet, rodno izražavanje i spolne karakteristike.
Da rezimiram svoj odgovor, ne zahtijevamo mi veća prava, samo jednaka i jako mi je bitno da to bude prepoznato i u javnom prostoru.
Kakvih događanja vam osobno najviše nedostaje kao LGBTIQ+ osobama koje žive u Zagrebu?
Erin: Za jednog introverta, iznenađen sam da mi je prvo na pamet pao manjak društvenih aktivnosti. Možda to i samo po sebi dovoljno govori. Veselim se igranju videoigara, fale mi takve ozbiljne aktivnosti za mozak na pašu, a imam neki inside info da ovakve igraonice tek počinju.
Ivan: Čini mi se da smo u kontekstu aktivnosti koje provode adekvatno financirane udruge došli do neke mrtve točke s koje se ne mičemo već par godina. Uvijek su to jedno te iste tribine, razgovori i okrugli stolovi o temama koje rijetko koga zanimaju. Izuzetaka naravno ima, ali ne dovoljno. Kao rezultat na takve događaje dolaze jedno te isti ljudi, pa samim time poruke i promjene koje želimo potaknuti ostanu relativno neprimijećene. Na momente mi se čini da se u aktivističku sferu potkrala crta elitizma, te da se sudjelovanje ljudi iz zajednice u određenim aktivnosti gleda kroz prizmu “ili si s nama ili si protiv nas” što je potpuno paradoksalno. Fali nam sadržaja za zajednicu koji je napravljen od same zajednice, fali nam zagovaračko/kulturni sadržaj koji će predstaviti svu šarolikost duginog spektra. Uvijek sam bio stava da se kroz kulturu i umjetnost postiže najjači utjecaj na društvenu promjenu, tako da su to aktivnosti kroz koje mogu i želim dati najveći doprinos inicijativi i njenom utjecaju.
Milena: Čini mi se da nikad nije dosta događaja iz zajednice za zajednicu, pri čemu taj prostor kvalitetno popunjavaju aktivnosti K-zone, Duginih obitelji, House of Flamingo i Zbeletrona. To su ljudi koji rade sjajne stvari, a voljela bih da nas je još više, još različitijih i još aktivnijih, da zaista živimo prajd svaki dan. Naše aktivnosti ovih tjedana, nadam se, pokazuju da i Ponosni Zagreb može biti jedna od platformi kroz koje će se to ostvariti.
Možemo li očekivati i djelovanje u drugim gradovima ili nastanak neke nove krovne LGBTIQ+ organizacije? U kojem biste smjeru osobno voljeli vidjeti daljnji razvoj inicijative Ponosni Zagreb?
Milena: Voljela bih da se odmaknemo od krovnih inicijativa, centralizacije i želje za kontrolom narativa. Svatko u svojoj sredini može i treba pokrenuti stvari koje adresiraju specifičnosti življenja tada i tamo, nepotrebno je da mi iz Zagreba koordiniramo nekoga u Splitu, Osijeku ili Čakovcu. Vjerujem da tamo ima bar podjednako kvalitetnih aktivista koji itekako znaju što im je potrebno i kako to ostvariti. Proces u Puli, recimo, kao potpuno samonikla inicijativa radi sjajne stvari.
Erin: Što se tiče očekivanja od nas, reći ću samo – to be continued. A kad smo kod krovne organizacije, osobno se ne bih složio da je ijednu dobro zvati takvom i trenutno ne razmišljamo u tim smjerovima već imamo razne druge prioritete, posebno u narednom periodu. Odlično funkcioniramo kao mreža pojedinki i pojedinaca uz podršku raznih organizacija, a rad inicijative će podržavati se, surađivati i slušati zajednicu.
Ivan: Možda je bolje da trenutno vidimo što ćemo napraviti u Zagrebu jer smo tek počeli s aktivnostima i djelovanjem. Ono što znam je da postoji volja i želja između svih članica inicijative da s radom i djelovanjem nastave. Stvarati treba u trenutku, ako kroz godine dobijemo podružnice ili partnere u drugim hrvatskim gradovima super. Apropos krovnih organizacija, nekako mi se čini da je to jako nebitna stavka skoro svima. Većina nas je već dio postojećih organizacija ili imaju vlastite karijere kroz koje su uspješno artikulirali svoje viđenje aktivizma. Inicijativa nam samo daje prostor da tu viziju prilagodimo i uskladimo s drugima kako bi napravili nešto skroz novo. Želim da se inicijativa razvije u protočan kreativno/zagovarački prostor u kojem će svi moći napraviti nešto za druge i sebe. Isto tako želim da nikad ne postane neko formalno tijelo jer će se time pretvoriti iz strasti u posao, a nažalost imamo prilike vidjeti kud takva struktura vodi. Možda je to moj autentični pankerski duh, ali uz pojavu struktura nužno dolaze i ljudi koji će tu strukturu pokušati iskoristiti za korist sebe i svojih bližnjih.
{slika}
Inicijativu ‘Ponosni Zagreb’ i događaje koje organiziraju možete upratiti na Facebooku i Instagramu.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
