Sirijska književnica Samar Yazbek je rođena u imućnoj obitelji, ali je postala “izdajica svog naroda” zbog borbe protiv Assadova režima. Njena posljednja knjiga je prikaz noćne more koja ju je odvela u progonstvo.
Kako bi došao do Yazbekinog stana u Parizu posjetitelj mora ima tri koda; za metalna vrata oko zgrade, za vanjska i za unutarnja vrata. Na kraju me ona vodi telefonom do svog stana, pri čemu je izdaje poznavanje engleskog, a ja ne znam arapski, pa silazi po mene. Njen stisak ruke je topao, pogled izravan, na trenutak me procjenjuje.
Ponaša se veoma oprezno za jednu spisateljicu, ali ona nije tipična spisateljica i njezino najnovije djelo nije roman. Žena u unakrsnoj vatri (A woman in the Crossfire) je dnevnik, grozničav i neposredan prikaz četiri mjeseca sredine prošle godine koje je provela demonstrirajući protiv Assadova režima u Siriji, dok prijetnje i zastrašivanja nisu to učinile nemogućim. Selila se sa kćerkom od stana do stana, nikad potpuno izvan dosega sigurnosnih službi koje su ju zatvarale pet puta. Intervjuirala je prosvjednike, doktore, susjede i prebjege o tome što se događa na ulicama, u zatvorima i bolnicama u njenoj zemlji, što su vidjeli i što im je učinjeno, često saznajući da su nestali nakon što su razgovarali s njom. Ne pretvara se da je heroina, iako se njena upornost ponekad čini ludo odvažnom. Ovog mjeseca njenoj knjizi je dodijeljena PEN Pinter nagrada, koja se jednom godišnje dijeli britanskim spisateljima i spisateljicama koji bacaju nepokolebljiv pogled na svijet, ali se također dijeli inozemnim književnicima i književnicama koji su progonjeni zbog toga što su progovorili javno o svojim stajalištima.
Kako je knjiga primljena na Bliskom Istoku? Samar posjeduje dovoljno znanja engleskog da razumije moje pitanje i dok kreće odgovarati na arapskom netremice me gleda prije nego će se okrenuti prevoditelju, želi da ju razumijem. Knjiga je u Siriji samostalno izdana, što nije zaustavilo vladajuće da ju proglase nemoralnom i punom laži, čime su pridobili nekolicinu sirijskih intelektualaca. No u drugim područjima zahvalno je primljena kao svjedok onoga što se zaista dogodilo na početku ustanka.
“Želim zapaliti cigaretu, ako Vam to ne smeta”, kaže Yazbek. Žuto smeđe oči gledaju me iza plahte žuto smeđe kose. Neprestano puši, plače i ne može spavati bez sredstava za smirenje. Samo je jedna spavaća soba u stanu, u njoj je njena 18. godišnja kćer, ona spava u dnevnoj sobi iza zaslona.
Yazbek dolazi iz Alawite obitelji, jedne od najsjajnijih i najbogatijih obitelji na sirijskoj obali. Također, kako ističe u svojoj knjizi, ima obiteljsku povezanost sa Osamom Bin Ladenom – rođakinja njene majke bila je njegova prva žena. Predsjednik Assad je isto Alawite, ali jedno od njegovih postignuća jest da je “ili zapošljavao članove Alawite obitelji da rade uz njega, ili su postajali pripadnici srednje klase”. Što ne znači da je njezina obitelj protiv njega, dapače, Yazbek ne želi dati nikakve detalje o svojoj obitelji jer ih ne želi izložiti još većoj opasnosti.
Imala je obično djetinjstvo, jako zaštićeno, ne pretjerano nježno i ljubazno. Ali bila je buntovno dijete i već vrlo rano nije mogla shvatiti zašto bi trebala imati različita očekivanja od života od svoje braće. Kaže da sirijske žene imaju najbolje uvjete života poslije žena iz Tunisa. “Kad je Hafez al-Assad bio predsjednik činilo se da je provodio reforme, ali u stvarnosti na mnogo dublje načine, postajalo je gore”. Stvari se nisu popravile ni za vrijeme njegovog sina, Bashara.
“Prava revolucija će početi poslije Assada. Tada ćemo imati feminističku revoluciju kojom ćemo izgraditi novi život, novo obrazovanje, novo društvo“, kazala je.
Ali, ne boji li se neželjenih posljedica? Dolaska islamista ili sudbine Egipta ili Libije?
“Ako se bojimo vjerskog utjecaja moramo početi sada raditi na revoluciji, da budemo sposobni za izgrađivanje koje slijedi nakon nje”.
Kada je imala 16 godina, Yazbek je pobjegla od kuće.
“Htjela sam biti oslobođena, uvijek sam se osjećala uhvaćeno, kao svi tinejđeri… Stvarno sam to napravila, a to je grozan čin u našoj kulturi. Sramota za obitelj, za djevojku, mnogo ljudi želi ubiti svoje kćeri koje pobjegnu. Svi su mislili da sam htjela biti sa muškarcem, ali ja sam htjela biti sama. Htjela sam sama stvarati svoju budućnost, htjela sam pisati”.
Ponovo ne želi govoriti o svojoj obitelji, jer smatra da im je učinila dovoljno nažao.
“Žao mi je moje obitelji i osjećam se krivom, uvijek sam im donosila nevolje”, dodala je.
Njeni romani koji govore o životima žena, pripadnicima Alawite obitelji i njihovim bliskim vezama sa vojskom koji su besramno erotski i progovaraju o lezbijskim vezama, bili su dovoljno loši iz perspektive njene obitelji. Ali od njezinog angažiranja oko pobune, kada je službeno proglašena izdajicom svoje vrste, a letci su dijeljeni na ulicama potičući njeno uništenje, nitko više ne razgovara s njezinom obitelji.
“Misle da moja braća nisu dovoljni muškarci jer me nisu ubili”, izjavila je. U knjizi piše kako je jedan od njene braće razmišljao o samoubojstvu, tolika je sramota.
“Žena poput mene čini život teškim”, napisala je.
Primili su je nazad nakon što je pobjegla, ali kada joj je bilo 19 ponovo je otišla. Živjela je jedno vrijeme sama, onda se udala u civilnoj ceremoniji, otišla na Cipar i rodila dijete. Nakon četiri godine braka ostavila je muža i sa dvogodišnjom djevojčicom otišla živjeti u Damask. Ulazno zvono zvoni. “To je moja kćer”, kaže.
Bježanje je prekinulo kćerino školovanje, pa sada uči francuski i razmotrit će maturu za pola godine. Visoka je, samopouzdana, oprezna i čini se da uživa u internacionalnosti svoje nove škole. Ali u knjizi njena majka opisuje kako je svaki petak prošle godine zaključavala vrata njihova stana i plakala, molila ju da ne ide protestirati. Svađale su se i prepirale, da bi se sklupčale zajedno na kauču i zaspale u plaču. Tada je dobivala prijetnje telefonom svakodnevno. Sve kolegice u školi u Damasku su prestale pričati sa Samarinom kćeri i pisale joj grozne stvari na Facebook profil, bila je primorana ostaviti iza sebe sve što je voljela. Za svoju majku kaže: “Da, ponosna sam na nju, ali ja nisam kao ona. Ne sviđa mi se imati puno problema samo zbog revolucije. Mogle smo imati miran život. Bila sam sretna bez revolucije”.
“Možete razumjeti. Ona je ljuta”, nadovezuje se Samar.
Jednog petka u Siriji, čovjek je došao vidjeti Yazbek i rekao joj da pobjegne jer je na popisu za uklonjenje Alawitskih osoba. Njena kćer je otišla u sobu i zalupila vratima. Kasnije je tražila od Samar da ode na televiziju i javno proglasi svoju lojalnost prema predsjedniku, što je ona odbila učiniti. Tek kad je uhićena treći put, a prijetnje su se počele upućivati i njenoj kćeri, odlučila je da mora otići.
Kada je došla u Damask sa svojom kćeri prije šesnaest godina, život joj je bio iznimno težak. Prije nego što su Yazbekini romani objavljeni i prije nego što je postala poznata televizijska voditeljica, snimateljica dokumentaraca i novinarka, živjela je u jednosobnom stanu izvan grada. Radila je u administraciji 12 sati dnevno, držeći sebe i kćer malo iznad linije siromaštva. Odbijala je obiteljska poznanstva jer im nije htjela ništa dugovati. Počela je nositi nož za samoobranu koji joj je koristio prošle godine, kada su sigurnosne snage došle u njen dom, stavile joj povez preko očiju i doveli ju pred zapovjednika. Zgrabio joj je zapešća tako jako da ju je zapeklo i udario ju svom silinom da je pala na pod i ostala ležati. Kada ju je udario treći put izvadila je nož i on je uzmaknuo, ali to ga nije sprječilo da zahtjeva da se odrekne svog ponašanja i prikloni ponašanju “svoje vrste”. Dvojica muškaraca su je odveli u razgledavanje ćelija, kao upozorenje. Vidjela je trojicu mladih muškaraca čije su ruke visjele s metalnih kliješta, a nogama su jedva doticali tlo. Gurnuli su je naprijed, a jedan muškarac je podigao glavu. Nije imao nos i usta. U drugim ćelijama vidjela je mladića sa otvorenom ranom na leđima, trupla na truplima, užasni zvukovi, užasni prizori, užasan smrad.
“To je revolucija siromašnih protiv bogatih, ali kako su počeli ubijati ljude i postajati sve okrutniji, sve više se ljudi pridružuje pobunjenicima” – objašnjava. Za nju je nebitno što ona dolazi iz privilegirane sredine. “To je problem savjesti. Nije sunitski, šiitski ni ičiji drugi. To nije sektaški rat, to je revolucija. Režim ju čini sektaškom, ali to nije istina. Za revoluciju postoji veliki rizik sada, suočavaju se sa mnogo više represije. To radi podjelu društva u Siriji i oporba postaje puno okrutnija”.
Gubi li nadu uspostavljanja strukture civilnog društva?
“Ne mislim da je sva nada nestala. Mislim da postoje mnogi u sirijskom društvu koji rade na tome da se zadrže civilne institucije. Nalazimo se na rizičnoj točki… Bojim se da će Sirija biti u velikoj opasnosti ako svijet ne pomogne sirijskim ljudima odmah sada da sruše režim. Ako se rješimo Assada danas, a ne sutra, to bi nam pomoglo da izgradimo državu normalno. To je moja nada i moj strah, jer Assad vuče svoju snagu iz Irana, Rusije i iz ne-reagiranja Europljana i Amerikanaca. Postoji suučesništvo sa Assadom iz zapada, makar ne bilo službeno, rečeno ili jasno. Pomažu mu da ostane. A to je veoma opasno za ljude u Siriji.”
Yazbek je morala tražiti dopuštenje bivšeg muža da dovede kćer u Francusku. Na početku je osjećala krivnju i duboku izdaju prema sebi. Napuštanje Sirije za nju je smrt i ništa više. Ono znači odbacivanje njene kože, bacanje srca, napuštanje svega što je željela raditi. No kako prolaze mjeseci, pronašla je svrhu u pomaganju iz inozemstva, povremeno prokrijumčari sebe natrag u Siriju, u nastojanju da nastavi raditi ono u što vjeruje, dok kako je napisala u knjizi “pušta svoju kćer da hoda svojim putem”.
Prevela i prilagodila Iva Agatić
