Jasenka Villbrandt, rođena Zagrepčanka, stigla je u Berlin još 1971. godine kao 20-godišnjakinja. Nakon dvije godine studiranja, odlučila je prekinuti studij farmacije i pomalo avanturistički kreirati vlastitu samostalnost. Zaposlila se kao radnica u tvornici elektronskih uređaja, no vrlo je brzo, zahvaljujući dobrom znanju njemačkog jezika i studentskom iskustvu, prešla u tvornički laboratorij.
Rad u tvorničkom okruženju donio joj je spoznaju da se i u Njemačkoj radnička prava ostvaruju putem političkih, u tvornicama prvenstveno sindikalnih, aktivnosti, kao i saznanje da su tzv. “gastajbajteri” često u potlačenom položaju, uglavnom zbog nepoznavanja jezika i svojih prava.
Angažirala se u sindikatu, a i istovremeno nastavila i školovanje. Završila je školu za odgajateljice, a nakon priznanja mature tadašnje jugoslavenske gimnazije, diplomirala je na Fakultetu socijalne pedagogije. Obrazovala se uz redovan rad i vlastite projekte kao što je osnivanje međunarodnog vrtića. U vrtiću su radile odgajateljice iz četiri različite zemlje, a pohađala su ga djeca tvorničkih radnika porijeklom iz šest zemalja.
Godine 1985. otvorila je u Berlinu prvo savjetovalište za žene s prostora tadašnje Jugoslavije. Savjetovalište radi već preko 30 godina i aktivno je i danas. S velikim volonterskim angažmanom prvenstveno u ostvarivanju socijalne jednakosti za sve građane/ke koji/e žive u Njemačkoj, Jasenka se počela i politički angažirati. Izabrala je 1994. godine Stranku zelenih koja joj je svjetonazorom bila najbliža.
Danas, Jasenka Villbrandt zastupnica je svoje stranke u Berlinskom parlamentu već punih 12 godina. Glasnogovornica je Stranke zelenih za socijalna pitanja, a sama se najviše angažira na poljima borbe protiv siromaštva, brige za osobe treće životne dobi, kao i za osobe s invaliditetom. Smatra da je građanski angažman neophodan za zdrav socijalan život.
Zamolile smo Jasenku da nam na osnovu svog bogatog emigrantskog i političkog iskustva komentira razlike nekadašnjih i današnjih emigrantica/ata, te da se posebno osvrne na položaj žena koje se kontinuirano iseljavaju i pokušavaju integrirati u novu sredinu.
Vaš životni put u Njemačkoj tekao je od tvorničke radnice do zastupnice Stranke zelenih u Berlinskom parlamentu. Možete li reći koje su glavne razlike u integraciji u njemačko društvo tadašnjih emigrantica/ata i današnjih koji/e dolaze od kada je Hrvatska članica EU?
Polazna je situacija za većinu žena danas sasvim drugačija. Današnje emigrantice dolaze s većom samosvijesti, s više izbora u pozadini i s većim znanjem o tome koje vrijednosti i mogućnosti imaju. Nisu ograničene na niskokvalificirane i slabo plaćene poslove. Osim toga, dolaze i s realističnijom slikom Njemačke nego što smo je mi u ono vrijeme mogle imati.
U vrijeme mog dolaska, Njemačka je tražila isključivo radnike/ice za niže kvalificirane poslove. Prije nego što sam došla u Njemačku, dva sam mjeseca provela u Austriji i u Švicarskoj, što se smatralo dobrim iskustvom. Sve druge žene iz moje grupe (bilo nas je 45 kad smo stigle u Berlin) nisu nikada prije bile u inozemstvu ili su poznavale samo Italiju, točnije Trst.
U sedamdestim godinama je putovanje iz bivše Jugoslavije do Njemačke ili natrag bilo kompliciranije i jako skupo za ondašnje uvjete, tako da je s odlukom o emigraciji bila vezana i činjenica da povratak ili posjete domovini neće biti brze i učestale.
Godine 1985. osnovali ste s kolegicama u Berlinu prvo Savjetovalište za žene iz tadašnje Jugoslavije. Savjetovalište radi i danas. Koji je bio motiv za njegovo otvaranje, koliko je otprilike žena potražilo savjet i s kojom problematikom se najčešće obraćaju Savjetovalištu?
Kada smo nas nekoliko žena iz bivše Jugoslavije zatražile od službene vlasti u Berlinu da financira jedno savjetovalište za žene s područja bivše Jugoslavije u Berlinu su već postojala dva ili tri savjetovališta za žene iz Turske.
Potreba turskih žena za podrškom bila je očiglednija nego kod naših žena. Za njih se otpočetka smatralo da su prilagodljive osobe, no ta slika nije u cijelosti odgovarala realnosti.
Većina žena iz bivše Jugoslavije koje su tada dolazile u Njemačku imale su opciju zaraditi neku solidnu svotu novca i nakon toga se vratiti doma. Neke su ostavljale djecu ili obitelj u Jugoslaviji. To da će povratak kući biti brz, bila je iluzija. Iz više razloga većina njih je dugotrajno ostala u Njemačkoj.
Ta iluzija, kao i teški rad s puno prekovremenih sati, spriječili su ih da se solidno pripreme na dugogodišnji boravak. Nedostajao je kontekst da nauče jezik ili razmišljaju kako steći neku kvalifikaciju i tako dugoročno poboljšati svoj položaj u Njemačkoj.
Zbog toga im je trebala pomoć kod većine svakidašnjih problema, a da ne govorimo o situacijama u kojima su se također sve češće nalazile: kad bi ostale bez posla, kod teških bračnih problema, kod dugova ili problema s djecom, kod oboljenja i slično. Način rada i života tadašnjih emigrantica tražio je s vremenom sve više odricanja.
Teško je reći koji su problemi kod tih žena prevladavali. Većinom su se problemi pojavljivali skupno i bili međusobno uzrokovani. Naši satovi za prijem stranaka bili su popunjeni, žene nisu lako dobivale termine kod nas. Ali kad su došle do nas onda smo im pomogle, gotovo da nije bilo problema koje nismo obradile.
Mi, socijalne radnice, nismo samo pružale savjete, nego smo bile posrednice i podrška u kontaktima s njemačkim institucijama.
Smatrate li da se zadnjih dvadesetak godina značajno povećava dio iseljene ženske populacije u radnoj dobi iz Republike Hrvatske u ostale zemlje i što tome pridonosi?
Ja nemam takav osjećaj da se dio iseljene ženske populacije u radnoj dobi zadnjih 20 godina povećao, ali možda statistika kaže i nešto drugo. Činjenica je da u Njemačkoj nismo vidljive kao Hrvatice jer smo i dobro integrirane i ne živimo u izoliranim krugovima samo hrvatskog okruženja. Mlađe žene su u prosjeku dobro obrazovane i imaju tražene kvalifikacije.
Zasluga je prve generacije emigrantica da su, unatoč svom socijalnom položaju i teškim radnim uvjetima, polagale veliku važnost da im djeca budu uspješna u školi i da zadobiju dobre kvalifikacije i obrazovanje.
Moj dojam je da bi emigracija žena momentalno mogla porasti. Kad razgovaram sa ženama u Hrvatskoj, osobito s onima koje nisu akademski obrazovane, čujem od njih da sve manje uspijevaju sebi i svojoj djeci osigurati život kakav one smatraju da bi bio dobar. Teško se odlučuju na odlazak, ali tema je svugdje prisutna.
U zadnje se vrijeme osobito pogoršala situacija žena koje su u zadnjem desetljeću svog radnog doba, otprilike poslije 50. godine života. Kad ostanu bez posla i nedovoljnom financijskom podrškom, ovisne su o obitelji. Neatraktivne su za nova radna mjesta, a istovremeno još daleko od mirovine.
Vaš savjet/komentar svim osobama bez obzira da dob i stručnu spremu, a posebno ženama, koje se odluče na život i rad u drugoj državi?
Vrlo sam suzdržana u dijeljenju savjeta ženama koje razmišljaju o emigraciji jer su situacije individualne i često neusporedive. Ali neki općeniti savjeti koje uvijek imam na umu su ovi: ako ideš, možda ćeš i ostati i to nije ništa strašno. Budi otvorena, nauči jezik, ali znaj da uvijek imaš i drugih mogućnosti. Potrudi se da dobiješ priznatu kvalifikaciju, to je često važnije od brze zarade. Majkama bih poručila da ne ostavljaju djecu na dulji period zbog posla u inozemstvu. Na žalost, takvi rastanci kasnije imaju preskupu cijenu.
Otprilike, tako bih ih savjetovala, a tako danas i rade mlade žene koje su nedavno emigrirale.
Jučer, danas, a vjerojatno i sutra
Razlozi odlaska iz Hrvatske su općepoznati, pri čemu je nemogućnost ostvarivanja osnovne egzistencije glavni razlog. S otprilike 300 tisuća nezaposlenih osoba, Hrvatska je visoko rangirana na europskoj ljestvici nezaposlenog stanovništva. Primjerice, stopa anketne nezaposlenosti tj. postotni pokazatelj nezaposlenih od ukupno radno aktivnog stanovništva za jedno tromjesječje 2015. iznosi 15,4 posto, dok u zemljama EU iznosi samo devet posto.
Prema najnovijim podacima za siječanj 2016., 18,5 posto radnog stanovništva zemlje ne privređuje. Pritom treba uzeti u obzir da su ovo službeni podaci, dakle, odnose se samo na osobe prijavljene na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje. Svi ostali/e nezaposleni/e izvan evidencije povećavaju ukupan broj toliko da se zapravo niti ne može pretpostaviti koliko je osoba izvan radnog odnosa u Hrvatskoj.
Eurostatovi podaci svrstavaju nas među zemlje u kojima nezaposlenost mladih iznosi visokih 44,1 posto. Samo Španjolska i Grčka imaju neznatno veći postotak.
Ekonomski razlozi iseljavanja zaposlenih osoba su veći prihodi i bolji uvjeti rada u drugim državama. Također uzrok odlaska u stranu zemlju je napredak u karijeri koji ne ovisi o političkom opredjeljenju ili rodbinskim vezama. Društveni razlozi također su poznati. Kriminal i korumpiranost javnih službi, ksenofobija i rastući nacionalizam, ugrožena prava… razloga za odlazak iz države ima i previše.
Emigracija traje stoljećima i u određenom postotku prirodan je proces, osobito u današnjem vremenu ujedinjenih europskih zemalja, mobilne i internetske povezanosti i otvorenog radnog tržišta prema svima.
No, kada nas taj predimenzionirani postotak svrstava u sam europski i svjetski vrh, onda je vrijeme za djelovanje u pravcu njegovog smanjivanja. U protivnom se javljaju posljedice za matičnu državu i njezin prosperitet. Međutim, dok se ne ukloni glavni razlog – visoka nezaposlenost, prvenstveno mladih – emigrantski valovi se neće smanjiti.
Broj žena koje danas emigriraju iz Hrvatske izjednačen je s brojem muškaraca. Uloga žene više nije pasivna u emigrantskim tokovima. Žene svih dobnih skupina, kao i razina obrazovanja, ostvaruju svoje namjere i planove o životu u drugoj državi. Proces integracije, koliko god bio naporan, savladavaju relativno brzo zahvaljujući prvenstveno svojoj neizoliranosti u novoj sredini i težnji da se čim prije uklone uzroci koji su do iseljavanja i doveli.
{slika}
Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta “Žene u emigraciji”, kojeg financijski podupire Ministarstvo kulture, no članak ne izražava stavove i mišljenje spomenutog Ministarstva. Riječ je o seriji članaka “Žene u emigraciji”.
