Ivana i Hrvoje Horvat ustali su se 1.12. 2013. ranom zorom. Oni, s njegovom majkom, žive u Splitu, u stanu njegova pokojnog oca. Stan i nije nešto pretjerano velik, ali je njihov. I to je nešto, danas se s tim može pohvaliti malo mladih obitelji. Ono s čim se može požaliti veliki broj (pogotovo) mladih ljudi dio je i njihove priče – Hrvoje naime ne prima plaću. Radi on, samo ne prima plaću. Već neko dulje vrijeme. Ivana, pak, ne radi uopće. Udana, s jednim djetetom i sad opet trudna. Nije ona dobila otkaz, samo joj nije produžen ugovor. Nije to otkaz, izabrerite iz hrpine malih i velikih, uspješnih i ne tako uspješnih poduzetnika u Hrvatskoj i pitajte ih pa ćete vidjeti da to nije otkaz.
U svakom slučaju, Ivana i Hrvoje ustali su se ranom zorom, danas je poseban dan. Nije nikome rođendan, nije Dan državnosti, Božić je blizu, ali to nije danas – danas se brani tradicionalna hrvatska obitelj. Popili su kavu, a mali čašu mlijeka. Baba ga je nagovarala da umoči kruh u mlijeko ‘jer je zdravo i oni su to tako’ sve dok se nije rasplakao od muke ‘jer on to ne voli’. Ivana se čudila čemu svako jutro ista priča, a Hrvoje je malom rekao da prestane plakati ‘jer je već velik i muški ne plaču’. Nešto pospremanja i pripreme što za ručak, što za utakmicu – ipak je Dinamo – Hajduk danas, u ‘onoj dobroj robi’ krećemo.
Na izlazu iz zgrade Hrvoje pročita prvi dio grafita ‘Ili jesi’, a mali nastavi ‘ili nisi’. Vidiš, mali – kaže Hrvoje, zna Torcida Sućidar, tako ti je i danas ili si pravi ili nisi. Derbi referendum.
Na misi je bilo dobro, ne baš pretjerano ugodno kad daš tako malo milodara, ali što je tu je i bolje je išta nego ništa. Osim toga, barem je bilo ugodno kad se don zahvalio onima koji su pomogli ‘da evo danas imamo referendum’, a baš je u tom trenutku baba uprla prstom u njih dvoje za slučaj da mali nije skužio da se i na njih misli. I Ivana i Hrvoje, pomagali su sakupljati potpise prije šest mjeseci, ovo je i njihova stvar.
Gledajte, da se razumijemo, nisu oni homofobi. Štoviše, jedno vrijeme je Ivana išla frizerki za čijeg se sina dugo pričalo da je peder. On je u međuvremenu našao curu, ma više njih, ali ona je išla i kad nije. Hrvoje, pak, nema ništa protiv njih. Ne bi on njih ni tukao, a ne bi ih bio ni vrijeđao da se nisu odlučili paradirat, oni njega, zapravo uopće ne zanimaju. Vodi se on često onom Titovom, a pogotovo od kad je postala Sanaderova, ‘tuđe nećemo, svoje ne damo’, a vi meni recite od kud im djeca ako neće posvajati ovu našu. Uglavnom, neka njih tamo gdje su i gdje ih on ne gleda.
Na izlasku iz crkve skupili su letak čisto, eto, za uspomenu. Probajte razumjeti, ona ne radi, on radi, nema plaće, babi je mirovina nikakva, a mali bi na trening, a za tenisice se nema. I nije samo njima tako, svugdje je tako. Prijateljima je tako, široj obitelji je tako, da je kriza znaju već i ptice na grani, svemu ovom su ih učili cijeli život i osjećaju se važno i kao da pripadaju. A to je važno, baš kao i uspomene. Patrijarhat je sveprisutan, retradicionalizacija snažna, Crkva je puna para, Hrast bi bio parlamentarna stranka, Hadeze glasan, nezaposlenost stvarna, a socijaldemokrati to nisu. Skupi se toga, a othrvati se nije lako.
Ušli su u školu. Mali je dobio informaciju da će tu dogodine ići i on. Ne na glasanje, već u školu i to svaki dan. Nije baš bio oduševljen.
Tri zaokružena ZA poslije, jedan ručak i 4 derbi gola kasnije, Ivana i Hrvoje čekaju rezultate.
I BAM, kad već nije pobijedio Hajduk, danas su pobijedili oni. Danas nisu bili sami, danas ih je bilo preko 900 tisuća, točnije, devetstočetrdeset i šest tisuća branitelja tradicionalne hrvatske obitelji. Ustavnih odrednika braka kao zajednice jednog muškarca i jedne žene.
Prošlo je. Ima nade.
Malo više od pola godine kasnije, totalna nevjerica. Pederi se žene. K tome u svim novinama stalno pišu gej brak. Je l’ ovo neka zajebancija? Ustavni sud je bio ozbiljan s onim priopćenjem da rezultati referenduma ne smiju utjecati na daljni razvoj prava ili tako nešto? I što sad? Ma dobro, već će Željka nešto smislit. Aha. Mi smo glasali za sadržaj, a ne za formu. Činilo se kao nešto, a kad ono, opet prevareni. Ma nije ova država u krizi, ova država je u kurcu, kaže Hrvoje. Od ljutnje (ne homofobije) ni on ni Ivana nisu uspjeli primijetiti da je istog dana izglasan i novi Zakon o radu. Netko je nešto brljavio o agencijskom radu, trudnicama i noćnim smjenama, nešto hoće – neće biti ugovora na neodređeno. Osim toga, to je sigurno slučajno ostavljeno za izglasavanje na isti dan.
Nedjelja, godinu dana kasnije. Pederi i lezbe se, evo žene, već mjesecima. A njima – njima sve isto, ona i dalje ne radi, on dobije tu i tamo koju plaću, mali je u školi s kopiranim knjigama, a sad je tu i mala.
Ivana u jednom trenutku donese letak od lani i pita Hrvoja zna li što je sutra. Znam – kaže Hrvoje, sutra ću se odlučit oću kupit benzin ili pelene.
