Kao malenoj djevojčici djed mi je kazao kako se su se svi ratovi na ovome svijetu vodili i vode zbog nacije i religije. Tada nisam shvaćala što to znači, ali odrastanjem sam shvatila kako se uistinu ratuje radi boje zastava, boje kože, drugačijih vjerovanja i neprihvaćanja različitosti. Knjige iz povijesti, ma koliko pristrane bile, naučile su me da su se vodili križarski ratovi, spaljivale žene pod opravdanjem da su vještice, ugnjetavali i pokrštavali narodi na osvajačkim pohodima velikih vjernika – ‘izabranih od samoga boga’. Uništavale su se kulture, palila sela, silovalo se i ubijalo. Zbog boga. Za boga.
I tako tijekom duge, ali prilično žalosne ljudske prošlosti, natopljene krvlju, suzama i znojem, bog je bio opravdanje za mnogo toga. Mnogo toga se činilo, ali mnogo toga se i zabranjivalo u ime boga. Najlakše je prebaciti odgovornost na nekog drugog, pa čak kada nismo ni sigurni je li taj drugi postoji. Jednostavnije je koračati stazom života i za sve uspjehe i neuspjehe, sretne i tragične trenutke, zdravlje i bolest, siromaštvo i bogatstvo, prozivati nekoga na nebesima, nekog tako nedokučivog i dalekog. ‘Tako je moralo biti, valjda tako bog hoće’, ne može biti jednostavnije. Perem ruke, ništa me se ne tiče, bog bira bitke za mene, on ima plan. I tako trala la la… Mudri bog planira, kroji putove, donosi odluke umjesto čovjeka, koji je instrument u svemogućim stvarateljevim rukama. Istina, kaže priča kako je bog čovjeku dao slobodnu volju da čini što hoće, ali opet taj isti čovjek svako malo pogleda prema nebu i zavapi ‘zašto ja, bože’ ili ‘hvala ti, bože’. Dakle, implicirajući kako je bog njemu ili njoj odredio životnu stazu. Znam, sada će te mi opet prigovoriti kako ne shvaćam samu poantu vjere jer bog svoje ovčice stavlja na kušnju, testira vjeru, pali grmove i na križu umori svog vlastitog sina (a svi smo kao njegova djeca… i onda recite da nema miljenika). Ja na to kažem – pronašli ste si samo još jedno opravdanje za nepreuzimanje apsolutne odgovornosti na sebe. Vjerujem kako je lakše objasniti sebi tešku bolest ili obiteljsku tragediju razmišljanjem kako ti je bog namijenio ‘teži’ put u ovom životu kako bi uživala u onom vječnom. No, takvo obrazloženje za mene nema previše smisla. Naime, izuzetne tvrdnje zahtijevaju izuzetne dokaze.
Jean-Paul Sartre je svojevremeno pojasnio kako ljudi radije biraju vjerovati u boga nego sami u sebe. Oni koji odbace postojanje nečeg svevišnjeg nose svoju tjeskobu sami jer znaju da su odgovorni za sebe, a preuzimanjem takve odgovornosti – odgovorni su i za druge ljude. I upravo zbog toga je čovjek slobodan – slobodan jer nema nikakve isprike ili opravdanja za svoje postojanje i djelovanje. ‘Čovjek je lišen svakog oslonca i svake pomoći, osuđen u svakom trenutku da iznalazi čovjeka’, smatrao je Sartre. Iako vam se u prvi mah čini poprilično tužnom sudbinom biti ‘osuđena’ ili ‘tjeskobna’, to su zapravo najpozitivniji trenutci prosvjetljenja, shvaćanja da ovisimo o sebi te nema nagrada i kazni u drugim životima. Zar nije tužno ‘biti dobra’ u ovom životu, kako bih pokupila nagrade u onom ‘vječnom’? Zašto bi čovječanstvo sebe vrijeđalo i pravilo se zamorcima ili poslušnim psićima koji će dobiti keksić ukoliko poslušaju i budu dobri? Budu dobri isključivo zbog nagrade (raja)?
{slika}
Očito je vjera, odnosno strah, bila potrebna ‘prvim ljudima’ kako bi se držali nekih normi ponašanja, kako bi se ‘doveli u red’. No, kao što dijete u prvim godinama života naučiš ‘dobru i zlu’ te odustaneš od principa nagrada i kazni, tako bi valjda trebalo biti i s čovječanstvom i religijom. Na kraju krajeva, što su osnovna počela svih vjerovanja nego moral? ‘Ne kradi’, ‘ne ubij’, ‘ne laži’, ‘poštuj’, ‘ljubi bližnjeg svog kao samoga sebe’, ‘tko je bez grijeha neka baci kamen prvi’ – ne znači ništa uklesano u kamenu ako nije uklesano u čovjeka. To je osnovni ljudski moral. Ne ubijaš jer znaš da nije na tebi (a ni na kome drugom) da uzimaš ljudski život. Znaš kako je to krivo, ali ne zbog toga što ćeš poslije smrti gorjeti u paklu. Nego jer ćeš biti kažnjena u ovom životnom vijeku i ni u jednom drugom. Nećeš se zbog toga reinkarnirati u gusjenicu.
Biti dobrom osobom ne znači vjerovati u pravog boga, nego razmišljati svojom glavom, birati svoje staze i svoje ciljeve, djelovati u skladu s općim dobrom, a da pritom ne narušavamo prava i slobode drugih ljudi.
Međutim, čini mi se kako su danas to ponajviše zaboravili vjernici i vjernice. Tijekom cijele ove agonije oko uvođenja zdravstvenog odgoja u škole te cirkusa oko gostovanja lažne znanstvenice, ali prave homofobkinje Judith Raisman u Hrvatskoj, koja je osim toga poznata i po banalizaciji holokausta, ne mogu se ne zapitati je li njima prihvatljivo ovakvo ponašanje Crkve kao navodne božje glasnogovornice na Zemlji? Štoviše, opravdaju li postupak kardinala Josipa Bozanića da cijelo božićno misno slavlje posveti pljuvanju zdravstvenog odgoja? Je li vjernicima i vjernicima prihvatljivo što je Bozanić cijeli rođendan božjeg sina vrijeđao druge i drugačije te je pritom potpuno zaboravio što se prema priči dogodilo prije dvije tisuće godina? Što kažu na to što su crkvenjaci pozvali roditelje da djeci ne omoguće odlazak na školski sat (!!!)? Je li ok tražiti za milodare 50 kuna? Je li ok skrivati pedofiliju? Je li ok živjeti u zlatu dok njihovi vjernici i vjernice gladuju? Dok nevjernici i nevjernice gladuju? Dok bilo tko na ovome svijetu umire od gladi i žeđi? Vide li vjernici i vjernice da Crkva svjesno proizvodi nejednakosti u društvu? Kako je moguće da oni koji propovijedaju o bogu koji kaže da smo svi rođeni isti na sliku božju istovremeno pripadnike i pripadnice LGBT populacije nazivaju ‘nenormalnim’ i ‘razaranjem čovjeka’, a ‘žene nikada neće jednako vrijediti kao muškarci’? Kako baš oni koji po defoultu trebaju ljubiti bližnje svoje, najradije bi bacili šleper kamenja na sve drugačije, na sve koji ne misle kao i oni? Kako je Isus okrenuo drugi obraz, a oni neprestano šamaraju? Shvaćaju li da je ‘licemjerje’ postalo drugo ime Crkvi? Razumiju li da se poziva na mržnju u ime boga – koji bi u istom momentu trebao simbolizirati i ljubav i dobrotu i pravdu? Kontradiktornost kontradikciju goni, a oni se i dalje klanjaju i kunu u njegovo ime. Čak i da bog postoji, vjerujem kako bi bio krajnje deprimiran svojim stadom (a poprilično sam sigurna da mu se ne bi svidjela ni simbolika pastira i stada). Čak i da bog postoji, sigurno bi ustao i pobunio se protiv Josipa Bozanića i Judith Reisman.
Stoga, iako mnogi ljudi i dalje ne žele živjeti svoje živote opterećeni tjeskobom nepostojanja divne utopije nakon što okončamo ovozemaljski život, smatram kako je mit o svevišnjem došao svome koncu. Sve se ispremještao i nastao je kaos. Od osobe koja je navodno umrla za naše grijehe, stvorio se kult vjerovanja baziran na podjelama i mržnji. Mrzi žene, pedere, lezbe, komuniste i komunistkinje, ateiste i ateistkinje, znanstvenike i znanstvenice, profesore i profesorice… Umjesto Isusa koji je ‘poslan na Zemlju kako bi spasio ljudski rod’, imamo ‘njegove učenike’ koji licemjerno jedno govore, drugo misle, a treće rade. Takve samoprozvane moralne vertikale i savjest društva ne pomažu nikome, ne čine nikakvo dobro.
Trebamo li ubiti boga kako bi se rodio novi dan, kako bi nastao svijet u kojem moralne vertikale neće biti gospoda u zlatu koja stanuju u dvorima od oniksa te istovremeno propagiraju skromnost? Trebamo li smrt boga kako bi vjernici/e shvatili da ne smiju slijepo slijediti nauk biskupa? Bog i biskupi se ipak uveliko razlikuju. Ako me sjećanje dobro služi, bog iz priče nikada ne poručuje za koga glasovati i na koje školske sate djeca smiju ili ne smiju ići. Bog ne mrzi, ali ona gospoda u zlatnom da. Bog ne vrijeđa, ali gospoda u zlatnom da.
Preuzmite svoju tjeskobu i strahove na vlastita leđa i oslobodite se. Ako vam već treba bog, božice ili bogovi, nosite ga/nju/njih u sebi. Dajte ime svom moralu. Moral sigurno nije na strani ovakve crkve, ovakvih svećenika i kardinala. Udahnite i zapitajte se – tko u ovom trenutku koga treba – vi Crkvu ili Crkva vas?
