Prije dva tjedna pogledala sam Ritam ludila (Whiplash, 2014.), film koji je zaista dobar kao što obećavaju oduševljene kritike. Ritam ludila napeto je i promišljeno djelo vještog tempa i zapanjujućeg zaključka koje postavlja važna pitanja o ljudskom iskustvu: Što je postignuće? Što nas pokreće? Koliko su važni ljubav i odobravanje? Svakako ga preporučujem. Ali to nije ono što me ponukalo da o njemu pišem.
Osim sjajne, introspektivne priče koja se bavi univerzalnim ljudskim temama, Ritam ludila krasi još jedna bitna odlika – 99,9% filma čine frajeri. Student glazbe i učitelj glazbe oko kojih je izgrađena priča su frajeri, ostali članovi benda su svi frajeri, glavni sporedni lik, studentov otac, također je frajer. Melissa Benoist u filmu je ukupno cca. 7 minuta, a film se nakon toga posvećuje muškarcima koji se bave velikim, važnim pitanjima. U tome nema ništa loše (a, u kontekstu popularne kinematografije, niti ništa neobično) no to me ipak natjeralo da se zapitam: zašto ne možemo imati više introspektivnih filmova o ljudskom iskustvu u kojem su ti ljudi – žene?
Govoreći iz ženske perspektive, mogu ustvrditi da sam i ja podjednako zainteresirana za velika, egzistencijalna, filozofska i psihološka pitanja kao i muškarci. I ja provodim podjednako mnogo vremena razmišljajući o njima i ona imaju podjednaku važnost u mom životu – no do tog biste zaključka teško došli gledajući filmove. U većini slučajeva, film koji govori o tome kako se Osoba nosi s X-om, ta je osoba muškarac. To je u tolikoj mjeri norma da rijetki slučajevi koji odstupaju od tog pravila doista bodu oči.
Na primjer, Gravitacija (Gravity, 2013.): osim gozbe za vaše 3-D naočale, film nudi i priču o tome kako se Osoba nosi s gubitkom. Neobično je da tu osobu igra Sandra Bullock, koja je k tomu prisutna u većini kadrova, hrvajući se s univerzalnim ljudskim problemima kao što su žalovanje i pronalaženje volje za životom nakon proživljene traume. Dio kritike tvrdio je da bi film bio bolji da se fokusirao samo na pokušaje popravljanja svemirske letjelice, bez da taj proces pretvara u metaforu za situaciju u kojoj se nalazi lik Sandre Bullock koji se pokušava pomiriti s gubitkom djeteta. No upravo je priča o gubitku i tuzi ono što priječi Gravitaciji da bude akcijski film s junakinjom u glavnoj ulozi (što je već samo po sebi rijetkost), pretvarajući ju u introspektivni film o ljudskom iskustvu s protagonisticom u središtu radnje – što je možda i najrjeđi filmski žanr.
Ovisno o tome koji tip filma analizirate, samo oko 15 – 23% financijski najuspješnijih filmova orijentirani su na ženske likove, unatoč tome što je polovica populacije ženskog roda. Kladim se da bi, kada bismo se fokusirali na postotak protagonistica u introspektivnim filmovima o ljudskom iskustvu, gore navedene brojke bile još niže. Postoje akcijske i romantične junakinje, a od nedavno žene preuzimaju i glavnu riječ i u vulgarnim i/ili tzv. buddy komedijama kao što su Djeveruše (Bridesmaids, 2011.) ili Specijalne agentice (The Heat, 2013.). Ponekad, primjerice u filmu Na putu do zvijezda (Pitch Perfect, 2012.) nailazimo i na “prosječnu djevojkuˮ s kojom bi se publika trebala identificirati. Ipak, ženski likovi koji predstavljaju čovječanstvo učestali su kao i jednorozi u svijetu u kojem su već i konji na rubu izumiranja.
Analiza hollywoodskih filmova iz 2012. godine pokazuje da se niti jedan od filmova s ženskim likom u glavnoj ulozi – uz izuzetak Meride Hrabre (Brave), animiranog filma koji propitkuje postojanje različitih modela ženskosti – ne bavi pretjerano dubokim pitanjima. S druge strane, ta ista godina donijela nam je filmove kao što su Atlas oblaka (Cloud Atlas), Pijev život (Life of Pi) i ParaNorman, priče fokusirane na muške likove s različitim razinama introspekcije, usmjerene na pitanja povijesti i ljudskih spona, vjere, sposobnosti razvijanja brige za druge te suosjećanja u situacijama kada smo suočeni sa strahom. Filmovi s junakinjama obuhvaćeni analizom uključuju nekoliko horor filmova, jedan od filmova iz Sumrak sage, Igre gladi (Hunger Games; dobar film, ali ne pretjerano dubokouman) i što god bi već Snjeguljica i lovac (Snow White and the Huntsman) trebalo predstavljati. Surfanje Internetom u potrazi za popisima egzistencijalnih filmova ili filmova o specifično ljudskom iskustvu rezultirat će popisima filmova o frajerima. Nije da dubokoumni, introspektivni filmovi s protagonisticama ne postoje, ali su vrlo rijetki.
Hrvati se s filmom Melankolija (Melancholia, 2011.) jednako je “zabavnoˮ kao i hrvati se s depresijom, no riječ je o introspektivnom filmu o osobi suočenoj s Velikim Pitanjima vezanim uz depresivni realizam i pesimizam. Slično tomu, Crni labud (Black Swan, 2010.) (donekle) je film o osobi suočenoj s pitanjima identiteta i mračne strane vlastite osobnosti. Le fabuleux destin d’Amélie Poulain ili jednostavno Amélie (2001.) introspektivna je priča o osobi koja se bori sa sramežljivošću i uči riskirati. Film funkcionira barem jednako dobro kao i Tajni život Waltera Mittyja (The Secret Life of Walter Mitty, 2013.), koji zapravo govori o istim stvarima, s tom razlikom što je u središtu priče muški lik. Postoje, dakle, introspektivni filmovi o ljudskom iskustvu koji se fokusiraju na ženske likove. No zašto su takve priče u pravilu ipak “muškeˮ?
Moguće objašnjenje jest to da su većina scenarista, redatelja i producenata muškoga roda te kao takvi skloniji kreiranju muških likova – to su naprosto iskustva i perspektive koja su im najbliža. Pošteno. Iako su i Gravitaciju i Melankoliju i Amélie napisali/režirali muškarci, sasvim je razumljivo da su pripovjedač(ic)e skloniji pričama o likovima s kojima dijele rod, rasu, etničku pripadnost i seksualnu orijentaciju. U određenim slučajevima odluka da se govori u ime osoba s drugačijim životnim iskustvima čak može djelovati arogantno. Zbog toga je važno kreirati prostor za priče ljudi koji su ranije bili slabo zastupljeni u medijima.
Drugo moguće objašnjenje vezano je uz pitanje: “Zašto je to uopće važno?ˮ te tendenciju medija da “muškoˮ prikazuju kao normu, a “ženskoˮ kao varijaciju “muškogaˮ. Vjerojatno je svima koji/e ovo čitaju jasno da živimo u kulturi u kojoj se pojam “osobaˮ u pravilu odnosi na muškarca, u kulturi u kojoj biti ženom znači imati poseban, obilježen status i razlikovati se od onoga što je normalno/prosječno/neutralno. I muškarci i žene u tolikoj su mjeri navikli na to da je muškarac prototip čovjeka da dolazi do stvaranja samoperpetuirajućeg ciklusa u kojem scenaristi neprestano posežu za riječju “muškaracˮ kada zapravo žele reći “osobaˮ, a uporno predstavljanje “osobeˮ kao “muškarcaˮ na filmu dodatno podržava i promovira ovu predrasudu. Živa istina: ja sam žena, bavim se pisanjem i ukoliko se ne zaustavim i promislim o onome što pišem, sklonija sam pisati o muškim likovima kada želim reći da se nešto dogodilo nekoj osobi. To se događa potpuno nenamjerno stoga je vrlo važno osvijestiti ove i slične obrasce razmišljanja. Introspektivni filmovi o ljudskom iskustvu u pravilu govore o Osobi, a ne pojedincu kojeg krase specifične osobine; moguće je da na mjesto te Osobe dolaze muškarci naprosto zato što nitko o tome previše ne razmišlja.
Treće moguće objašnjenje (koje me i najviše žalosti) jest to da postoji pretpostavka da žene jednostavno nisu zainteresirane, a možda niti sposobne ponuditi odgovore na filozofska pitanja. Ovome u prilog ide i žalosni trend da se glumcima postavljaju pitanja o problemima kojima se bave filmovi u kojima glume, dok glumice moraju odgovarati na pitanja o njihovim tijelima i odjeći.
Na sreću, rješenje je isto bez obzira na to koje je od ponuđenih objašnjenje točno: treba stvoriti ravnotežu snimajući više filmova kao što su Gravitacija, Melankolija i Amélie koji govore o ljudima koji se bave općeljudskim problemima i u kojima su ti ljudi žene. Kao što Matthew McConaughey može glumiti i u filmu koji se bavi maskulinitetom (Mud, 2012.) i u filmu koji postavlja apstraktna pitanja o ljudskom altruizmu (Interstellar, 2014.), tako bi i glumice trebale moći glumiti i u filmovima koji govore o specifično ženskom iskustvu i u filmovima o ljudima općenito, jer predstavljaju i jedne i druge.
I gdje je onda ženska verzija Ritma ludila? 50 godina u budućnosti, kada bi riječ “osobaˮ mogla postati i oznakom za “ženuˮ.
Prevela i prilagodila Nada Kujundžić
