Politička korektnost je, po popularnoj definiciji, model ponašanja ili retorike kojeg osoba upotrebljava s izričitom namjerom da izbjegne uvrijediti ili omalovažiti neku drugu osobu ili skupinu. Takav model ponašanja i retorike poznat je već desetljećima i u rječniku naših starih pojavljuje se pod arhaičnim terminom ‘pristojnost’. Slično kako su ljudi u davna vremena bili ponekad nepristojni, pristojni ili čak i pretjerano pristojni, tako danas ljudi mogu biti, ako mislimo uzeti termin ‘političke korektnosti’ relevantnim za raspravu, politički nekorektni, politički korektni te pretjerano politički korektni. Radi se prvenstveno o osobnoj preferenci u modelu ponašanja tj. odnošenja prema drugima, no u proteklih nekoliko godina politička desnica je političku korektnost počela koristiti kao svojevrsnu psovku, što je kulminiralo u drugoj polovici prošle godine za vrijeme izbjegličke krize.
Osobe koje su imale dovoljno živaca i želuca spustiti se među internetske desničarske oaze tijekom proteklih nekoliko mjeseci imale su prilike svjedočiti jednom dobrom dijelu desničara koji naprosto obožava razbacivati se terminom ‘politička korektnost’, kojeg pripisuje ljevici i liberalima/kama, poistovjećujući te dvije, drastično različite skupine ljudi. Ljevičari, ljevičarke, liberali i liberalke su tako u očima desnice jedna homogena skupina mazohističkih, suicidalnih luđaka koji bi pred naletima kopita zla razuzdanih islamističkih hordi radije branili čast krvoločnih muslimana nego što bi uputili ikakvu kritiku na njihov račun. Štoviše, politička korektnost je, kažu oni, namjerno iskonstruirana ideologija koja za svoj cilj ima uništenje zapadne civilizacije i bijele rase.
Desnica kao oaza teorija zavjera
Tako je bauk političke korektnosti počeo kružiti desničarskim krugovima, pretvoren u očima desnice u plan koji ima namjeru uništiti Zapad kao takav, a koji u svojem korijenu nema čak niti ideologiju koja promiče neke eksplicitne ciljeve nego jednostavno negira svaku navodno razumnu, desnu kritiku koja je upućena na račun Drugoga, točnije svakoga tko nije bijelac, kršćanin ili Europljanin. Tako je desnica napravila ono što joj ide najbolje: stvorila si je još jednog izmišljenog protivnika. Kako su Nacistima užasno smetali Židovi koji su upravljali svijetom (što nisu), a norveškom teroristu Andersu Behringu Breiviku islamistička invazija Europe (koja ne postoji), tako desničarima u Europi (a i šire) danas smetaju navodne horde ljevičara koje namjerno negiraju zločine muslimana kako bi urušili zapadnu civilizaciju islamizacijom Europe.
Izmišljanje apstraktnog protivnika ili problema je veoma lukava, iako perfidna, taktika. Stvorio se problem koji ne postoji – u ovom slučaju su to ljevičari/ke koji radi političke korektnosti masovno opravdavaju i prešućuju islamistički kriminal što će dovesti do islamizacije Europe radi prihvaćanja nekontrolirane imigracije. Zatim se taj problem postavilo kao prevladavajuću teoriju u mainstreamu – u ovom slučaju radi se o liberalnim medijima koji gore spomenute modele ponašanja ljevice opravdavaju. Potom se svoje vlastito protivljenje izloženoj teoriji predstavilo kao subverzivnu aktivnost izloženu represiji – u ovom slučaju je to desnica koja je sa svih strana cenzurirana i napadnuta kao rasistička zato jer se protivi izloženom problemu.
Takav model javne retorike kombinira teorije zavjera s pokušajima predstavljanja vlastite strane kao one koju predvode mučenici koji se, iako progonjeni i cenzurirani od strane status quo-a, ne libe prosvjetljivati javnost govoreći “teške istine”.
Desničarske laži na klimavim nogama
No niti jedan aspekt te teorije zavjere nije točan. Osim izdvojenih pojedinaca, ljevica i lijevi mediji u pravilu osuđuju kriminalne pojave među izbjegličkom populacijom, dakako, uz pozive na realnu analizu situacije umjesto dizanja panike i huškanja ljudi na izbjeglice.
Nadalje, vodeća struja misli u Europi ne zalaže se za prihvat izbjeglica. Njih su u većim brojevima prihvatili samo Njemačka i Švedska. Premijeri, premijerke, predsjednici i predsjednice diljem Europe, kao i ostali dužnosnici i dužnosnice uglavnom su skeptični prema prihvatu izbjeglica pa se tako u proteklim mjesecima uglavnom pričalo o žicama, pa se tu žicu nerijetko i postavljalo na granice. Dominantna društvena klima u Europi je, jačanjem desnice u političkim krugovima, postala izrazito negativna prema tim ljudima koji riskiraju vlastite živote da bi došli u bolju budućnost, što je sentiment s čijom se moralnom težinom Europa mora što prije suprotstaviti. No iz nekog razloga, desnica pokušava uvjeriti samu sebe i ostatak svijeta da je na djelu zavjera o rušenju zapadne civilizacije (ako uopće možemo ubaciti Zapad u mikser i smiksati jednu homogenu zapadnu civilizaciju) djelo politički korektnih luđaka. Izgleda da će nam, za pobjedu prave strane povijesti, biti potrebna borba ne samo protiv regresivnih politika i laži već i protiv teorija zavjera koje imaju sve čvršće uporište u javnosti.
