Nakon što je jučer opet negirao da podržava ustašku ideologiju i pokret, ministar Zlatko Hasanbegović ponovio je svoje protivljenje fašizmu, komunizmu i ostalim totalitarizmima. Iako smo se, nakon potvrde Novosti, Nove TV i N1, uvjerili da su slike i tekstovi autentični i tako ustanovili da je Hasanbegović lagao, HDZ-ovci i MOST-ovci i dalje, osim na obrani njegovog lažnog pristajanja uz antifašizam, inzistiraju na tome da se Hasanbegović izjasni o spornim fotografijama i tekstovima. Iako je istina, doduše, da među hrvatskim stanovništvom svih političkih opredjeljenja, nivoa obrazovanja i drugoga ne nedostaje gluposti, vladajući su nas u slučaju Hasanbegović, zajedno s njim samim, debelo podcijenili. Nakon što je dokazano lagao, pri čemu treba još dodati i to da se dokaz ne drži negdje zakopan u vatikanskom arhivu nego je dostupan svakome tko živi u Zagrebu (a može, naravno, u njega i doputovati), ne vidim kako bi zahtjev da se dokazani lažov izjasni o svojim lažima bio znak zdrave pameti. Čim nam to podastiru kao argument, mora da misle da nas zdrav razum ne krasi, ali kad uzmemo u obzir činjenicu da se valjda ni oko jednog političara dosad nije dogodila ovakva količina protestiranja i negodovanja, onda izgleda da smo nezdrav um kao nogometnu loptu ipak uspjeli šutnuti u Banske dvore.
A kako se dokazi i dalje gomilaju, čini se da ga treba i od tamo izbaciti. Nakon što je Hasanbegović jučer pred novinarima/kama izdeklamirao već spomenutu hrpu floskula, iako floskulama sam naziva sve ono s čim se ne slaže i što ne razumije, u bijegu od novinara/ki je izjavio da neka tekst “Mi ne zaboravljamo…” kojeg su Novosti prenijele, a koji je objavljen u broju lista “Nezavisna država Hrvatska” iz 1996. godine, pročitamo do kraja, kao da će se tamo čudesno ukazati nešto antifašističko što će pobiti njegove tvrdnje o “časnim simbolima i imenima ustaških heroja”.
Ti “časni ustaški simboli i heroji” nalaze se u prvom dijelu teksta kojeg su prenijele Novosti, koje, međutim, nisu objavile cijeli tekst. Ekipa portala N1 je uslikala je i skenirala njegov ostatak i ako sam mogla ja, uz tehnike povećavanja i izoštravanja u sklopu primitivnih internetskih programa za obradu slika vidjeti što piše, onda će to sigurno moći i oni koji imaju bolje informatičko znanje.
U želji da otkrijem taj famozni antifašistički zaokret u ostatku tog kratkog teksta, žmirkala sam nad tom uvećanom skeniranom fotografijom i pročitala sljedeće:
“Neka nam misao vodilja u toj borbi budu stihovi hrvatskog i muslimanskog (bošnjačkog) pjesnika Muse Ćazima Ćatića (1878. – 1915.) objavljeni davne 1914. godine u sarajevskom muslimanskom omladinskom časopisu “Hrvatska svijest” koji je izlazio zaslugom velikog moćnika i političara Ademage Mešića, a čiji je urednik bio Šemsi-beg Salihbegović.
Ćatić je ovu pjesmu objavio pod pseudonimom Kantemir. Neka je rahmet njegovoj pjesničkoj duši”.
{slika}
Nakon ovog kratkog teksta, kako se može vidjeti na skeniranoj fotografiji objavljenoj na portalu N1, uslijedila je pjesma spomenutog pjesnika, muslimansko – hrvatskog domoljuba. On se u cijeloj priči može smatrati najsvijetlijom točkom jer ostala dvojica nisu tako benigna; Ademaga Mešić bio je Pavelićev doglavnik koji je 1945. zajedno s određenim brojem članova vlade NDH pobjegao u Austriju, a Šemsi-beg Salinbegovićev časopis “Novi Behar”, koji je i prije rata bio nacionalistički, radikalnija je nacionalistička obilježja dobio kad je dotični zasjeo na mjesto jednog od urednika.
Kad se sve ovo uzme u obzir zajedno s Hasanbegovićevim raspuštanjem Povjerenstva za neprofitne medije, odbacivanjem antifašizma kao floskule i drugim stvarima o kojima se u medijima već naširoko pisalo (kontekst!), onda naprosto ne možemo ustaške stavove koje je izrazio u svojim studentskim danima oprostiti i ostaviti ih u njegovoj mladosti. Da je ministar svojim izjavama i djelima dokazao da je to bila samo mladenačka faza, vjerojatno bi izbjegao cijelo ovo medijsko “masiranje” na koje se neprestano žali. Jučer se pred novinarima/kama, osim zbog trpljenja “nepravednih optužbi”, požalio i zbog toga što ga dio javnosti koji ga napada prosuđuje po njegovim ideološkim stavovima, a ne po djelima. Međutim, već je u ovom kratkom vremenu koliko je na poziciji ministra uspio kiksati i na planu provođenja odluka, i ideološki i moralno.
I kao da sve ovo nije dovoljno, opet se kao komentar čula najpopularnija banskodvorna demagoška rečenica iz Karamarkovih usta – “izvučeno je iz konteksta”. No, ako je analiziran cijeli tekst, koji je onda tu kontekst iz kojeg je cijeli tekst izvađen? Mimo konteksta teksta: Hasanbegović se 90-ih divio ustašama, a 2016. godine daje, pored deplasiranih demantija, izjave koje se komotno ruku pod ruku mogu uhvatiti s određenim postavkama ustaške ideologije. Dakle, koji još kontekst postoji? Jedini kontekst koji bi tu mogao postojati jest kontekst drame teatra apsurda, možda Ionescova drama. Iako se ovdje, mada se tako na prvi pogled ne čini, ne radi o književnosti s elementima apsurda, nego o ružnoj stvarnosti.
