Freedom Is a Constant Struggle: Ferguson, Palestine and the Foundations of a Movement (Sloboda je neprestana borba: Ferguson, Palestina i temelji pokreta). Haymarket Books, 2016.
U ljeto 2014., svijetom su se proširile slike prosvjednika u Fergusonu u Missouriju koji su se, nakon što je crnog tinejdžera Michaela Browna ubio policajac, sukobili s policajcima koji su nosili zaštitne odore i koji su na prosvjednike krenuli u tenkovima, bacajući šok granate i suzavac.
Tu scenu su prepoznali aktivisti i aktivistkinje u Gazi. Zapravo, bio im je poznat suzavac – isti onaj kakav je koristio Izrael zahvaljujući potpori američke vlade koja je izraelsku vojsku diljem zemlje opskrbljivala ratnom opremom.
Poveznica ima još. Izvjestitelji su počeli otkrivati kako su policajce iz Fergusona obučavale izraelske obrambene snage.
Palestinski aktivisti počeli su preko Twittera slati savjete prosvjednicima u Fergusonu kako da se nose sa suzavcem – “Solidarity with #Ferguson. Zapamtite – ne dirajte lice kad vas poprskaju suzavcem i ne ispirite vodom. Upotrijebite mlijeko ili Coca-Colu!”.
To je bio samo jedan od događaja protekle godine u kojoj smo svjedočili/e globalnom buđenju pokreta protiv ekonomske krize, rasizma i rata. Aktivisti/kinje su povukli paralele i nadahnjivali se jedni drugima – od transparenata na prosvjedima 2011. protiv guvernera Wisconsina “Hosnija Walkera” (kada su radnici i sindikati zaposjeli Capitol u Madisonu) koji su se referirali na Egipatsku revoluciju, do kampiranja na javnim trgovima diljem Bliskog Istoka i Europe inspiriranih američkim pokretom Occupy.
Nova knjiga Angele Davis Freedom Is a Constant Struggle (Sloboda je neprestana borba) nije se mogla pojaviti u boljem trenutku. Nova generacija aktivista/kinja počela je uviđati značaj ovih veza – i u razumijevanju svijeta u kojemu živimo, i u procjeni što treba učiniti da to promijenimo.
Knjiga je zbirka novijih intervjua, članaka i govora Angele Davis. Na nevelikom broju stranica nudi brojne vrijedne uvide koje je teško sažeti.
Davis je jedna od najprepoznatljivijih osoba iz posljednjeg razdoblja radikalnog aktivizma 1960-ih i 1970-ih. U desetljećima koja se uslijedila, a obilježio ih je žestok napad desnice i poslodavaca, mnogi radikalni aktivisti iz 1960-ih koji nisu bili ubijeni ili u zatvoru ili su se potpuno prestali baviti politikom ili napustili svoja revolucionarna stajališta u korist aktivističkog rada unutar postojećeg sistema.
Davis je ostala nepokolebljiva i uporna u organiziranju i zagovaranju za radikalnu društvenu promjenu, od svog dugotrajnog rada za ukidanje zatvora do predvođenja borbe za prava Palestinaca i Palestinki. Ona je živuća karika koja povezuje današnjicu s posljednjim razdobljem radikalne borbe. Njezina iskustva nude neprocjenjive lekcije onima koji danas žele promijeniti svijet.
{slika}
Poglavlja nisu postavljena kronološki i nisu grupirana oko tema, no knjiga jasno donosi nekoliko središnjih tema: kontinuitet današnjeg pokreta Black Lives Matter i njegove povijesne povezanosti s pokretom za oslobođenje crnaca, fokusiranost na kolektivnu borbu za društvene promjene i važnost “intersekcionalnosti” kao teorijskog okvira i smjernice za djelovanje.
U listopadu će se obilježiti 50. godišnjica osnivanja Stranke crnih pantera. Davis nije bila službena članica Pantera (zbog članstva u Komunističkoj partiji), no blisko je surađivala s njima te dijelila brojna stajališta. U mnogim svojim govorima vraćala se na njihov program od 10 točaka koji je relevantan i danas. Taj program navodi niz zahtjeva zasnovanih na širokoj viziji oslobođenja – od okončanja političke brutalnosti i masovnih uhićenja do “Zemlje, Kruha, Doma, Obrazovanja, Odjeće, Pravde i Mira”.
Davis ističe kako su ovi zahtjevi izrasli iz svijesti krajem 1960-ih kako ljudska prava i formalna jednakost nisu dovoljni. Potrebno je ukazati na ekonomske i institucionalne strukture rasizma.
Ovo je još važnije u eri u kojoj SAD ima crnog predsjednika, dok velika većina crnog stanovništva i dalje živi u siromaštvu i suočava se s policijskom brutalnošću i zatvorskim sustavom.
Također, ističe kako su zahtjevi Pantera predstavljali nedovršeni posao pokreta za ukidanje ropstva, referirajući se na često zanemareno razdoblje Radikalne rekonstrukcije koje je uslijedilo nakon Građanskog rata: “To je zasigurno bilo najradikalnije razdoblje u čitavoj povijesti SAD-a. I to je razdoblje koje se rijetko spominje u povijesnim tekstovima.
Imali smo crne gradonačelnike i razvoj javnog obrazovanja. Zapravo, bivši robovi su izborili pravo na javno školstvo; a to znači obrazovanje koje je besplatno. Reći ću to ovako – to je bila borba protiv komodifikacije obrazovanja.
A bijela djeca na Jugu, siromašna bijela djeca koja nisu imala obrazovanje, dobila su pristup obrazovanju što je bilo izravni rezultat borbe bivših robova.
Postojali su progresivni zakoni koji su ugrozili mušku dominaciju. A to je razdoblje o kojemu se rijetko govori”.
Druga središnja tema knjige bavi se značajem razumijevanja ovih borbi kao kolektivnih nastojanja. Govoreći o nasljeđu Bojkota autobusa Montgomeryja, osvrće se na to kako gotovo svi znaju za Martina Luthera Kinga i Rosu Parks, ali ne i za Jo Ann Robinson i druge žene koje su organizirale taj bojkot, ili za Claudette Colvin koja je također bila uhićena jer se nije htjela prepustiti svoje mjesto u autobusu.
Davis piše: “Kako se možemo suprotstaviti reprezentaciji povijesnih aktera kao moćnih pojedinaca, moćnih muških pojedinaca, kako bismo razotkrili ulogu koju su u pokretu za oslobođenje crnaca imale, primjerice, crnkinje koje su radile po kućama?
Režime rasne segregacije nisu ukinuli vođe i predsjednici i zakonodavci, već je činjenica da su obični ljudi usvojili kritički stav u načinu na koji su doživljavali svoju odnos prema stvarnosti. Društvene stvarnosti koje su se činile nepromjenjivima, neprobojnima, počele su biti percipirane kao rastezljive i transformativne; i ljudi su naučili zamišljati kako bi to moglo izgledati živjeti u svijetu koji nije vođen isključivo načelom bijele supremacije. Ova kolektivna svijest pojavila se u kontekstu društvenih borbi”.
Kao što tvrdi Davis, žene su uvijek bile ključne sudionice i predvodnice borbe za slobodu crnaca, premda njihov doprinos nije uvijek prepoznat i priznat.
Koncept intersekcionalnosti niknuo je u trenutku u kojemu je pokret za građanska prava inspirirao feministički pokret, a crnkinje su pokušale stvoriti sintezu ova dva pokreta. Korijen intersekcionalnosti leži u strukturalnoj analizi kako različiti oblici opresije djeluju na načine koji se međusobno prožimaju.
Posljednjih godina taj je termin postao popularan u akademskom svijetu, no Davis upozorava: “Mislim da je važno zaštititi pojam ‘intersekcionalnosti’ od uklanjanja ključnih povijesti aktivizma. Među nama su bile žene koje su iz svojeg vlastitog iskustva, a ne zahvaljujući akademskim analizama, shvatile kako moramo smisliti način da ujedinimo ove dvije teme. One nisu bile izdvojene niti fizički, niti su bile izdvojene u smislu borbe”.
Zapravo, za Davis “mapiranje” poveznica između rasizma, seksizma, imperijalizma i kapitalizma nije samo pitanje razumijevanja individualnih iskustava, već je to osnova solidarnosti i zajedničke borbe.
Povijesno, borba crnaca i crnkinja u SAD-u je inspirirala i bila inspirirana društvenim pokretima diljem svijeta, od Indije i Južne Afrike do Palestine.
{slika}
Govoreći o prožimanju povijesti ropstva i genocida nad američkim Indijancima, Davis primjećuje: “Naše povijesti se nikada nisu odvijale izolirano jedna od druge. Ne možemo spoznati našu povijest ukoliko ne spoznamo te druge priče. I često otkrijemo da su te druge priče ustvari naše vlastite”.
Davis nam nudi obilje primjera ovih presijecanja. Od toga kako najveća privatna zaštitarska kompanija G4S vodi sve od detencijskih kampova u Palestini, zatvora i zatvorskih škola u SAD-u do centara za seksualne zlostavljače u Britaniji.
Objašnjava kako razumijevanje iskustava trans osoba u zatvorima razotkrivaju sustav masovnog zatvaranja i kako obogaćuju feminističku teoriju, te kako su islamofobija i napadi na imigrante izgrađeni na temeljima anticrnačkog rasizma.
Samo obraćanje pozornosti na ove poveznice nije dovoljno. Potrebno je naporno raditi na izgradnji pokreta i povjerenja među aktivistima/kinjama.
Davis nas neprestano podsjeća kako je to moguće i neophodno učiniti, te da sužavanje fokusa na pojedinačne probleme samo potkopava našu sposobnost da pobijedimo. To nas čini podložnima “pogrešnim rješenjima” zbog kojih sustav izrabljivanja i opresije ostaje netaknut.
Premda ovaj projekt ponekad može djelovati zastrašujuće i bez obzira na prepreke s kojima se suočavamo dok se ujedinjujemo i suprotstavljamo moćnim silama koje su protiv nas, Angela Davis nam šalje poruku vjere u mogućnost da obični ljudi kolektivno promijene svijet.
Kao što napominje, jedini razlog zbog kojega je ona danas s nama bio je masovni, međunarodni pokret koji je doveo do njezinog oslobođenja od fabriciranih optužbi za ubojstvo 1972.: “Mislim da nemamo alternativu osim da ostanemo optimistični/e… Mene je sačuvao razvoj novih oblika zajednice. Ne znam bi li preživjela da ti pokreti nisu preživjeli, da nismo imali zajednice otpora, zajednice borbe.
Tako da, što god radim uvijek se osjećam povezanom s tim zajednicama i mislim da je ovo doba u kojemu moramo poticati taj osjećaj zajedništva, posebno sada kada neoliberalizam pokušava prisiliti ljude da o sebi razmišljaju isključivo kao o pojedincima/kama, a ne kao o članovima i članicama zajednice. Upravo u zajednicama možemo pronaći izvore nade i optimizma”.
Prevela i prilagodila Sanja Kovačević
