Rasprave o ženskim tijelima koriste se kako bi se nas žene definiralo i kontroliralo. Te Rasprave vode se posvuda, kako u privatnoj, tako i u javnoj sferi, i to uglavnom bez našeg izravnog sudjelovanja. Usprkos tome, mi smo te koje se opisuje do najsitnijih detalja, naša tijela i lica analiziraju se i rastavljaju na sastavne dijelove, naša se vrijednost utvrđuje svođenjem cjelovite osobe na puki fizički objekt. Pri tom se naši glasovi, naše osobnosti, naši potencijali i naša postignuća redovito zaobilaze, minimaliziraju, zanemaruju i ušutkavaju.
Kao glumica i žena koja se povremeno pojavljuje u medijima, bolno sam svjesna Rasprava o ženskim tijelima, tim više što je tema istih često i moje vlastito tijelo. Svjesna sam toga, iako se svojski trudim ignorirati sve što mediji pišu i govore o meni: tako, primjerice, nikad ne čitam vlastite intervjue. Smatram da tuđe mišljenje o meni jednostavno nije moja stvar. Trebalo mi je, doduše, dosta vremena da dođem do tog zaključka: kada sam prije 18 godina započinjala glumačku karijeru čitala sam apsolutno sve o sebi. Postupno sam izbor suzila na “dobre” napise, no ubrzo sam shvatila kako su i “dobri” i “loši” tekstovi u podjednakoj mjeri daleko od istine. Naposljetku sam odlučila da ne želim vlastitu snagu, samopoštovanje i autonomiju ulagati u bilo kakvu osobu, mjesto ili stvar izvan sebe. Stoga se jednostavno odričem svih medijskih napisa o sebi. Na kraju krajeva, jedino što je doista važno je kako se ja osjećam u vlastitoj koži, moj osobni integritet, moj odnos s mojim Stvoriteljem. Dakako da je prekrasan osjećaj znati da te okolina – obitelj, prijatelji, zajednica – cijeni, no središnja točka duhovnog integriteta uvijek mora biti u nama samima. Dopustiti drugima da nas procjenjuju vrlo je opasno i samodestruktivno, a ja samu sebe previše cijenim da bih si to dopustila.
Nažalost, prošlog sam mjeseca bila prisiljena odstupiti od uobičajene prakse – kolege i prijatelji savjetovali su mi da pročitam što se o meni pisalo nakon mog pojavljivanja u TV emisiji “Dobro jutro, Amerika”. S obzirom na to da su svi tekstovi izuzetno pakosni i mizogini, te kao takvi oprimjeruju sve ono čemu su žene i djevojke u suvremenom svijetu svakodnevno izložene (bilo izravno, bilo neizravno), odlučila sam o tome javno progovoriti. Iako se na prvi pogled čini kako se svi napisi bave mojim “podbuhlim” licem, pomnije čitanje otkriva niz negativnih pojava koje su se, nažalost, duboko ukorijenile u suvremenim medijima, poput napada na slike koje žene imaju o vlastitim tijelima, hiperseksualizacije djevojaka i žena, degradacije seksualnosti žena starije dobi, te općenite, uporne i nemilosrdne objektivizacije.
Iznosim nekoliko najzanimljivijih “zaključaka” o meni, donesenih na temelju mog pojavljivanja u emisiji “Dobro jutro, Amerika” 20. ožujka ove godine. Svi primjeri koji slijede preuzeti su iz (takozvanih) legitimnih novinskih izvora, tabloida i društvenih medija:
Primjer prvi… proteklih se mjesec dana hrvam s bolešću i neprestano uzimam snažne lijekove, zbog čega mi lice djeluje podbuhlo. No, ako je vjerovati inače pouzdanim novinarima, podbuhli izgled posljedica je višestrukih plastičnih operacija.
Primjer drugi… u 43.-oj godini još uvijek nema vidljivih bora, što “naravno” znači da sam bila na plastičnoj operaciji. Kako bi potkrijepili svoje tvrdnje, novinari se obraćaju plastičnim kirurzima s kojima se nikada u životu nisam susrela, ali koji samouvjereno objašnjavaju na kojim sam sve to operacijama “očito” bila (ovo na kraju ispada kao neka vrst izokrenutog komplimenta – izgledam tako dobro! To ne može biti stvarno!)
Primjer treći… u 2012. godini moje lice više ne izgleda kao što je izgledalo 1998.-e na setu filma Dvostruki rizik (Double Jeopardy). To, naravno, mora značiti da sam ´prtljala´ po licu (za razliku od novinara, trudim se koristiti koliko-toliko pristojan jezik!). “Ashley je izgubila svoju prepoznatljivu ljepotu zbog koje ju je publika obožavala”, česta je žalopojka.
Primjer četvrti… Posljednjih šest mjeseci sam se prilično ulijenila i napustila uobičajen režim vježbanja. Dakako da sam se udebljala: s uobičajenog konfekcijskog broja 34 skočila sam na 38, i to se vidi na mom licu i rukama. Riječju, postala sam “krava” i “prasica”, i bolje mi je da se “pazim”, jer bi si moj suprug mogao “potražiti novu ženu”. (Obratite pažnju na to kako se ovime potiče kompetitivnost i strah među ženama. Da ne spominjem bezobraznu implikaciju da se moj brak bazira isključivo na mom fizičkom izgledu. Klasični primjer seksizma. A u to otkada je to osoba koja nosi veličinu 38 “debela” uopće neću ulaziti).
Primjer peti… reakcije na izgled lika koji igram u seriji Missing, žene koja je pod neprestanim emocionalnim stresovima, u bijegu, često danima ne spava… Iako se, dakle, ne radi o snimkama mene osobno, već fikcionalne osobe koju utjelovljujem, zlobni komentari na moj račun ne izostaju: “Koji k**** je napravila od face?” To samo pokazuje koliko su rasprave o ženskim tijelima zarazne i zloćudne.
Ono što me najviše potreslo jest činjenica da glavnu riječ u seciranju mog izgleda vode žene. Patrijarhat nisu muškarci; patrijarhat je sustav u kojem oba spola podjednako sudjeluju. Sustav koji (između ostaloga) daje prednost interesima muškaraca nad tjelesnim integritetom, autonomijom i dostojanstvom žena i djevojaka. Sustav koji je suptilan i podmukao, najopasniji upravo onda kada same žene uporno tvrde kako u njemu ne sudjeluju.
Abnormalna opsesija ženskim licima i tijelima odjednom je postala normalna, što jasno pokazuje u kolikoj smo mjeri svi skupa (ovdje uključujem i sebe) neprimjetno internalizirali diktate patrijarhata. Nesvjesno prihvaćamo uloge zlostavljača, kako sebe tako i drugih žena i djevojaka. Ono što je najtužnije i najpotresnije u cijeloj priči jest činjenica da su rasprave o mom licu i tijelu inicijalno pokrenule druge žene (mnoge od njih osobno poznajem, pa me ta izdaja još više pogađa). Mnoge novine i časopisi s kojima surađujem i za koje pišem kolumne o prevenciji HIV-a, osnaživanju siromašnih mladih ljudi diljem svijeta i iskapanju minerala u Kongu, objavile su tekstove o meni, bez da su me prethodno kontaktirali kako bi provjerili istinitost napisa, ili mi barem pružili priliku da ponudim vlastiti komentar. Takav postupak predstavlja napuštanje svih novinarskih standarda, da ne spominjem kako mi je teško povjerovati da su tekst koji je toliko otvoreno mizogin i pakostan uopće doživjeli dostojnim objavljivanja.
Nadam se da će moja reakcija i razmišljanja potaknuti nove rasprave: čemu uopće tolika strka oko podbuhlog lica? Kako započinju rasprave o toj i sličnim temama, i tko u njima sudjeluje? Odakle tolika zluradost? Čemu osude? Na koji način ovaj slučaj simbolizira ograde kojima se nastoji ograničiti pravo žena i djevojaka da jednostavno budu ono što jesu? Što svatko od nas može učiniti kako bi se oslobodio diktata i uvjerenja koja smo internalizirali, strahova o vlastitoj manjkavosti? Kakvu ulogu u tom procesu igraju obitelji i prijatelji? Razlikuju li se postupci žena i djevojaka od postupaka muškaraca i dječaka? Na koji način se ova situacija može povezati s načinom na koji se žene tretira na radnome mjestu?
Ono o čemu najviše razmišljam jest kako promijeniti činjenicu da smo kao žene unaprijed osuđene na propast. Bez obzira na to starite li prirodno ili se odlučite na plastičnu operaciju: kritike su neizbježne. Sama narav rasprava o tijelu je takva da naša tijela konstruira kao izvor spekulacija i poruge, kao da pripadaju drugima (u mom slučaju, javnosti). Ako je već rasprava o meni neizbježna, tada zahtijevam da se mizogina nota prisutna od samog početka zamijeni feminističkom. Tko može iz obične prehlade ili nekoliko suvišnih kilograma izvući zaključke o plastičnoj kirurgiji? Naša kultura – eto tko!
To ludilo mora prestati: iako se čini da se ovdje radi o meni, u središtu rasprave zapravo su sve žene i djevojke, pa čak i dječaci i muškarci koje se podjednako objektivizira i ismijava, te kojima se nameću uske heteronormativne definicije muškosti. Nitko od nas nije pošteđen – rasprave ostavljaju traga na svim aspektima naših života: našem doživljaju vlastitih tijela, našim vezama i karijerama, našem osjećaju vrijednosti, našim potencijalima. Pridružite se Raspravi, ali ne kako biste ju perpetuirali, već kako biste ju – promijenili!
Prevela i prilagodila Nada Kujundžić
