Polaganim nestankom socijalne države, briga o starijim i nemoćnima u Austriji postala je pravi biznis u kojem rade često potplaćene radnice iz zemalja Istočne Europe bez adekvatne sindikalne zaštite, napisala je Marija Ćaćić za najnoviji broj Rad.a-a.
“Kao tisuće drugih žena iz Istočne Europe iskusila sam što je to brinuti se 24 sata na dan o starijim ljudima. Nije posao sam po sebi loš, nego to što smo mi žene izolirane u privatnom kućanstvu – bez društvenih kontakata, bez privatnog života, danju i noću odgovorne za bolesnu osobu. Život je to u tuđem ritmu: od objeda preko televizijskog programa do besanih noći”, riječi su Poljakinje koja niz godina radi u Švicarskoj kao njegovateljica. Njegovateljski rad tek je dio poslova obuhvaćenih pod nazivom brižni rad (engleski: carework) koje tradicionalno povezujemo sa ženama, a koji uključuju brigu za djecu, starije i nemoćne, pomoć osobama s invaliditetom, odgoj i obrazovanje članova društva, osiguravanje zdravstvene njege, dostatne ishrane i obavljanje ostalih kućanskih poslova.
Ženska rezervna armija rada
Žene emigriraju iz siromašnih u bogatije zemlje kako bi obavljale brižni rad u obiteljima srednje ili više klase ne bi li omogućile bolji život svojoj djeci koju su morale ostaviti kući najčešće svojim majkama ili drugim starijim članicama obitelji. Migrantske su radnice pritom dvostruko opterećene na svojem privremenom radu “kao prvo, zato što im imigracijske politike priječe da ishode boravište i radne dozvole (…) i, kao drugo, zbog deregulacije u tom sektoru koja ostavlja prostora za zlorabljenje od strane poslodavaca”, zamjećuje Majda Hrženjak s Mirovnog instituta iz Ljubljane.
Brižni rad koji svakodnevno obavljaju njegovateljice starijih i nemoćnih osoba od njih iziskuje svakodnevnu brigu za osobnu higijenu osobe o kojoj se brinu, izvođenje fizičkih vježbe ili vježbi pamćenja, šetnju, ali i vođenje cjelokupnog kućanstva i financija, kuhanje i čišćenje. Njegovateljica mora svake noći biti spremna ustati u bilo kojem trenu i otpratiti osobu na toalet ili promijeniti pelene, zatim po potrebi joj mora mjeriti tlak i šećer, dati inzulin, previti je, voditi računa da uzima lijekove i tome slično. Iz želje obitelji i starije osobe da provede posljednje dane u poznatoj okolini, a ne u staračkom domu, rodila se potražnja za ženama koje bi se 24 sata na dan brinule o starijim osobama u privatnosti njihovog doma. Jedno od takvih zapadnih društava koje koristi blizinu postsocijalističkim zemljama s rezervnom armijom ženskog rada je i Austrija u kojoj se danas 83 posto osoba izjašnjava da želi starost provesti u svom domu.
U Austriji samo od demencije pati 100.000 osoba, dok neprestanu pomoć i njegu treba sveukupno 454.000 Austrijanaca, pa je krajem 2014. godine ondje radilo oko 55.000 samostalno zaposlenih njegovateljica. Većina njegovateljica (samo 5% su muškarci) dolazi iz susjedne Slovačke koja ima dobro obrazovanu radnu snagu te je većina njegovateljica u srednjoj ili starijoj dobi, iako u zadnje vrijeme raste i broj mladih u tom sektoru. Razloge za velik broj slovačkih radnica lako je razumjeti jer, primjerice, učiteljica u Slovačkoj mjesečno zarađuje oko 650 eura bruto, dok njegovateljica u dva tjedna rada može zaraditi 550 eura uz besplatan smještaj i hranu.
Rad slovačkih njegovateljica u Austriji postao je legalan tek 2007. godine izmjenama Zakona o kućnoj njezi koje su potaknute skandalom oko tadašnjeg saveznog kancelara Schüssela, za kojega se tvrdilo da je na crno zaposlio ženu da se brine o njegovoj svekrvi.
Iako njihov rad postaje legalan, na radnice iz Slovačke se ne odnose odredbe o minimalnim naknadama te se njihove dnevnice kreću od bijednih 35 eura (ako ih zastupaju agencije) do 65 i 80 eura (ako ih zastupaju veće organizacije – Crveni križ, Caritas itd.). To znači da po satu znaju zaraditi svega oko dva eura. Prema zakonu, u njihovom slučaju nije moguće (legalno) raditi manje od 48 sati tjedno te moraju uplaćivati osiguranje od nesreće, mirovinsko i zdravstveno osiguranje u Austriji, bez obzira da li su osigurane u svojoj zemlji.
Protiv kolektivnog ugovora, za zaštitu tržišnog natjecanja
Na svakog klijenta dolaze dvije njegovateljice koje se izmjenjuju u dvotjednom ritmu. Često su medicinske sestre po struci ili su se pak prekvalificirale zbog niskih plaća ili gospodarske situacije u svojoj zemlji, a nije neobično ni da se kao njegovateljice izmjenjuju majka i kći. Od 2008. godine moraju ili biti zaposlene ili se prijaviti kao “samostalno zaposlene” što znači da moraju same plaćati doprinose i davati proviziju agencijama koje posreduju između njih i klijenata. Središnja država kao i pojedine savezne države novčano podupiru takav vid njege pri čemu su uočene razne nepravilnosti u ostvarivanju prava i izigravanje socijalnog sustava. U austrijskoj se javnosti takvo rješenje često kritizira ponajviše zato što su njegovateljice prisiljene postati samostalno zaposlene da bi njihov rad bio priuštiv poslodavcima – što ne bi bio slučaj da se njihov odnos npr. regulira kolektivnim ugovorom.
Za takav tip rada nereguliran kolektivnim ugovorom zalaže se i Austrijski ekonomski institut. A službeno obrazloženje kaže da se takvim pristupom smanjuje opasnost od porasta cijene brižnog rada. Premda se neki zalažu za uvođenje minimalnog honorara, za to postoje pravne zapreke: “Minimalni honorar nije moguć jer bi to bilo protivno pravilima tržišnog natjecanja te ne bi pravno gledano držalo vodu u EU”, smatra član Gospodarske komore u Beču, Gerhard Flenreiss.
Njegovateljica Eva Strýčkova pak napominje: “Njegovateljice bi trebale zarađivati 700 do 1000 eura za dva tjedna rada. To je naporan posao. Često noću ne možemo spavati. Ako neka njegovateljica dobije 50 eura dnevno, to je dva eura po satu.” Za razliku od svojih kolegica iz Slovačke, njegovateljice iz zemalja koje su kasnije ušle u EU poput Rumunjske i Bugarske rade i po tri, četiri mjeseca u komadu zbog straha da ih poslodavci ne bi otpustili. Strýčkova također smatra da je problematično kad njegovateljice rade više mjeseci bez predaha, ne samo jer je posao izrazito psihofizički zahtjevan, nego i zbog toga što u tom slučaju ne mogu posjetiti obitelj i djecu. Usto radnice iz Rumunjske i Bugarske nailaze i na probleme s agencijama koje moraju koristiti da bi našle zaposlenje u Austriji: one im uzimaju značajan dio zarađene svote kao proviziju. Stoga im – nakon što same sebi uplate doprinose austrijskoj državi i plate proviziju agenciji – u konačnici ostane manje od 1000 eura zarade (ovisno o stručnoj spremi). Unatoč takvom izrabljivanju, u Austriji radi 20.000 rumunjskih njegovateljica čiji bi se broj brzo mogao izjednačiti s brojem slovačkih njegovateljica.
Takav je zakon!
Austrijski sindikat Vida koji zastupa i djelatnosti zdravstva i skrbi, smatra da njegovateljice ne bi smjele biti prisiljene na samozapošljavanje, već da bi se trebale zapošljavati pri ustanovama i samim agencijama. Međutim, kad bi se na njih odnosili kolektivni sektorski ugovor, kad bi im se isplaćivali dodaci i kad bi imale pravo na godišnji odmor, cijena njihovog rada bi porasla te za njih posla vjerojatno više ne bi bilo. “Takav je zakon , što mi tu možemo”, ograđuje se predsjednik ogranka za zdravstvo Vide, Willi Steinkellner. “One su samostalno zaposlene”. Iz njegove izjave može se zaključiti da se austrijski sindikati ne bave radničkim pravima imigrantskih radnica te da im one ne predstavljaju ciljano članstvo. O razlozima možemo samo nagađati, ali činjenica je da je ova skupina u nepovoljnijem položaju od domaće njegovateljske radne snage, koja iako radi za niske plaće u odnosu na austrijski prosjek, ipak zarađuje znatno više od imigrantskih radnica. Na to svakako utječe i nemogućnost sindikalnog organiziranja imigrantskih radnica, koje bi u slučaju kada bi se njihov rad regulirao istim propisima kao i austrijskih njegovatelja, mogle konkurirati za radna mjesta u cijelom njegovateljskom sektoru.
Kako je Austrija država s jakom i dugom katoličkom tradicijom, tamošnja katolička crkva i humanitarne organizacije također su uključene u rad s njegovateljicama, odnosno starima i nemoćnima. Pristup crkve je nešto drugačiji u postupanju s njegovateljicama – pružaju im potrebnu dodatnu izobrazbu te u tandemu s liječnikom ili medicinskom sestrom provode stalnu kontrolu rada njegovateljica. Unatoč tome, unutar same crkve postoji mišljenje da taj odnos humanitarnih organizacija poput Caritasa i Crvenog križa prema migrantkinjama-njegovateljicama treba također određene promjene. A uvijek ostaje i činjenica da udruge civilnog društv, ne mogu adekvatno nadomjestiti zadaću i obvezu socijalnog sustava.
Unatoč različitim problemima (materijalnim i emocionalnim) koji proizlazi iz ovako organiziranog rada njegovateljica u Austriji, do danas nije zabilježen njihov vidljiviji otpor, niti, nažalost, njihova suradnja sa sindikatima. Međutim, pozitivan primjer dolazi iz susjedne Švicarske u kojoj je prije nekoliko godina osnovana mreža Respekt uz potporu Saveza zaposlenika u javnoj službi (VPOD) u Baselu. No mrežu koja okuplja njegovateljice starijih osoba iz Poljske nisu osnovali izravno sindikati kojima je zbog raspršenosti teško organizirati ovaj profil radnika radnika, već su se njegovateljice same organizirale zahvaljujući okupljanjima poljske zajednice u Švicarskoj, prvenstveno u crkvi.
Sarah Schilliger koja je istraživala rad poljskih njegovateljica u Švicarskoj zaključila je: “Ulazak u radne odnose obično je povezan s ulaskom u javnu sferu, dok je ovdje odnos između privatnosti i javnosti obrnut: njegovateljice često imaju više privatnosti izlaskom u javnost, nego što je imaju u stanu poslodavca.” Članice Respekta ujedno su i članice švicarskog sindikata VPOD (koji organizira 35.000 “radnika koji rade u javnoj službi i za javnu korist”) te uživaju sva prava kao i ostali članovi, iako su njihovi doprinosi u vidu članarina zanemarivi. Problemi koji se javljaju proizlaze iz specifičnosti njihovog radnog mjesta i odnosa s poslodavcem pa bilo kakvo žaljenje na radno opterećenje ili nemogućnost odmora može narušiti dobre odnose s obitelji. Ipak, u ovom slučaju one uspješno djeluju već četiri godine, pri čemu su uspjele izboriti određena prava i vlastiti glas, a dobile su i nekoliko pravnih sporova s poslodavcima.
Odumiranje socijalne države
Dodatno pitanje koje proizlazi iz velikog rasta broja stranih radnica u ovom tipu zanimanja je – što se dogodilo sa socijalnom državom koja je nekoć skrbila za stare ljude unutar vlastitih institucija? Mora se napomenuti kako mjesto u domu predstavlja daleko veći financijski izdatak od rada pojedinačnih njegovateljica, koji u slučaju Austrije subvencioniraju savezne republike i država. Kao i u Hrvatskoj, i u Austriji postoji pravo na institucionalnu pomoć i njegu u kući što se u prvom redu primjenjuje u slučaju starijih, nemoćnih i osoba s invaliditetom. Zbog mjera štednje i preopterećenosti osoblja uslijed prekoračenja kapaciteta, vrijeme koje ove njegovateljice mogu posvetiti svakom pojedinom klijentu drastično se smanjilo – s nekadašnjih dva do tri sata, danas je palo na 30 ili čak svega 15 minuta po osobi. Također, njegovateljice u sustavu skrbi za stare osobe imaju aplikacije na mobitelima koje ih opominju da ne prekrše zadano vrijeme po osobi te se u slučaju kašnjenja od njih traži objašnjenje.
Premda postoji potražnja za njegovateljskom radnom snagom, broj nezaposlenih u sektoru raste jer se njegovatelji prekvalificiraju ili odustanu u prosjeku nakon šest godina rada zbog loših uvjeta rada i malih plaća. Dohodci u socijalnom i njegovateljskom sektoru u Austriji manji su za 18 posto od prosječnog dohotka, a ne postoji politička volja da se povećaju plaće. Stoga austrijske njegovateljice često emigriraju u dijelove Švicarske u kojima se govori njemački i gdje im se plaće vrte oko 5000 eura, a uvjeti rada i razina organiziranja i solidarnosti su na puno većoj razini.
Austrijska vlada pokušava pronaći rješenja za ovaj problem: posebne mobilne službe njegovatelja, dnevni centri koji će smanjiti radno opterećenje njegovatelja, suživot više generacija u istom kućanstvu itd. Dok se broj mobilnih službi povećao, broj mjesta u domovima između 2003. i 2014. porastao je tek za 1,1 posto. S obzirom na značajno oslanjanje austrijskih nadležnih organa na rad individualnih njegovateljica s individualnim osobama, ne čini se da će se situacija uskoro promijeniti, osim ako ne dođe do porasta plaća u zemljama-izvoznicama periodičnih migrantkinja. Danas se za oko 450.000 Austrijanaca koji imaju pravo na naknadu za njegu izdvaja 2,5 milijardi eura u usporedbi s 1,3 milijarde prije dvadeset godina.
Bitno je imati na umu da si ni prosječni Austrijanci i Austrijanke zapravo ne mogu priuštiti takav tip njege bez doprinosa drugih članova obitelji, jer nemaju niti financijsku podlogu za 24-satnu njegu niti postoje prostorni kapaciteti za njihov smještaj u domovima i stacionarima. U domovima se njega pruža po potrebi, no pacijenti se socijaliziraju, mogu sudjelovati u aktivnostima, imati svakodnevni kontakt s ljudima te se ondje pokušava stvoriti osjećaj zajednice kako se osobe ne bi osjećale usamljenima. Ovakvim, individualnim rješenjima podjednako su negativno pogođeni i njegovana osoba i njegovateljica. Na koncu ostajemo sa slikom usamljenih, izoliranih staraca nad kojima bdiju mlade osobe u naponu snage ili osobe koje su im generacijske bliske, a koje neće moći uživati u istim blagodatima.
