Ako kod malog djeteta uočite ove simptome: panični strah, plakanje usred noći, noćne more, neobjašnjiv zazor od starijih žena, pasa vučjaka i mračnih prostora – velike su šanse da je djetetu netko pripovijedao koju od klasičnih bajki. Žanr što nam ga je namrlo civilizacijsko naslijeđe usmene kulture, namijenjen zabavi, pouci i uspavljivanju djece, najbliži je srodnik horor filmu. Veza bajke i horora je empirijski dokazana, a lakmus-papir su reakcije djece.
Ovih dana, dok književni svijet usplahireno treperi zbog cenzuriranja politički nekorektnih fraza u avanturističkom dječjem romanu “Huckleberry Finn”, pitanje uvažava li dječja književnost svoje čitatelje, i u kojoj mjeri ih treba uvažavati, opet dobiva na aktualnosti. Osobniji, izravniji povod za pisanje ovoga teksta dala mi je moja dvogodišnja kćerka kad je tražila da od nje sakrijem slikovnicu “Ivica i Marica”. Potresla ju je slika na kojoj brat i sestra s izrazom likovanja na licima, guraju vješticu u peć iz koje kuljaju plameni jezici.
Čak i uz blagu cenzuru i eufemističko reinterpretiranje klasičnih bajki – pri čemu se naprimjer prešućuje da je u “Crvenkapici” strašnom vuku rasporen trbuh, natrpan kamenjem pa opet zašiven prije nego ga bace u bunar – najmlađi čitatelji su i dalje izloženi čudovišnoj količini nasilja. Crvenkapica je išla kroz šumu k bolesnoj baki, kad je skrenula sa staze presreo ju je vuk i od nje izvukao informaciju o tome gdje se baka nalazi, požurio je ondje i pojeo baku, a kad je došla Crvenkapica, pojeo je i nju. Sretan kraj bi trebao biti dolazak lovca koji je iz rasporene životinje izvukao baku i unuku, i usput se sadistički iživio na vuku. Ivicu i Maricu su roditelji otjerali u šumu jer ih nisu imali čime hraniti, a kad ih se dokopala zločesta vještica ljudožder, Ivicu je zatvorila u kavez i tovila ga, a Maricu učinila robinjom. To stanje je potrajalo dok se brat i sestra nisu udružili u ubojstvu.
Suočavanje s opačinama
Funkcija bajke kao odgojnog sredstva bila bi zadovoljena i bez perverznog hiperboliziranja osvete: djeca razumiju da ne valja odavati povjerljive informacije strancima i da vuk nije fer, čak i ako to nije ilustrirano klanjem, masakrima i lomačom. Osvetoljubivo, sadističko iživljavanje nad prijestupnicima u bajkama braće Grimm nalik je onome u biblijskim starozavjetnim pričama.
Stručni časopis američke akademije pedijatara “Pediatrics” bihevioralnim istraživanjem je pokazao da su dječaci u dobi između dvije i pet godina osobito prijemčivi za nasilje u bajkama i crtićima, i da repliciraju ponašanje zlikovaca u fikciji. S druge strane, nije dokazano je li kontra-produktivno opsesivno štititi najmlađe čitatelje od nasilja. (Znam dječaka koji je odgajan u duhu waldorfske pedagogije i nema nikakav pristup slikama ni tekstovima koji su imalo okrutni – a opet mu je najmilija zanimacija šutiranje mačića i iskaljivanje nad slabijima u parku.) U ovom društvu, suočavanje djece s opačinama je apsolutno neizbježno – dovoljno je upaliti televizor ili prolistati novine. Ipak, razlika je između klasičnih bajki i sadržaja medija u tome što zlikovci u potonjima ne bivaju dosljedno ni primjereno kažnjeni, pa se pouka iz bajke često i ne može primijeniti u stvarnosti.
Nema do princa
Strukturalna antropologija Claude Levi-Straussa, primijenjena na analizu binarnih parova u bajkama, uznemiruje i više nego okrutno osvećivanje. Nenametljivo, ali jasno, tradicionalne bajke uparuju dobrotu s mladošću i ljepotom (Crvenkapica, Pepeljuga, Trnoružica), ružnoću sa starošću i zlobom (vještica u Ivici i Marici), poželjnost i bogatstvo: princ se zaljubljuje u Trnoružicu zato jer je lijepa, a ona pristaje na prošnju zato jer je on princ. Na ovom licemjernom bratimljenju s površnom zapadnjačkom ideologijom nezaboravno se “izdivljala” Angela Carter u svojim postmodernim obradama bajki, osobito u knjizi “The Bloody Chamber”.
A što bajke govore o muško-ženskim odnosima? Majke junakinja umiru na porodu, očevi su načelno dobri, ali ne sudjeluju u odgajanju, nego ga slabićki i nezainteresirano prepuštaju maćehama koje su uvijek proračunate, zle i opake. Očinska ljubav nikad nije dovoljno velika da pokuša zaštititi kćer od maćehina zlostavljanja (primjer je kralj u Snjeguljici i Pepeljugin otac).
Razlog maćehine ljubomore je pastorkina ljepota; kao da je to najveća vrlina koju žena može imati na ovome svijetu, Snjeguljica je zbog nje zamalo ubijena, a Pepeljuga prisiljena na težak fizički rad i maltretiranje ružnijih polusestara. Kad jadna djevojka prođe kroz kalvariju i nekako izbjegne smrt, dočeka ih iskupljenje, uvijek u istom obličju – princa s konjem. Brak s dobrostojećim muškarcem najveća je sreća kojoj se ispaćene protagonistice imaju nadati. Koga ovaj obrazac ne uznemiruje i ne deprimira, vjerojatno je imun i na “Djevojčicu sa šibicama”, Andersenov mračnjak nad mračnjacima, u kojemu se sve vrti oko tihe, polagane smrti promrzlog siročeta.
Knjiga “Novo čitanje bajke: arhetipsko, divlje, žensko” Manuele Zlatar nudi feminističku interpretaciju bajki, koju autorica kombinira s Jungovom analitičkom psihologijom. Roditelji malih djevojčica u Velikoj Britaniji došli su na svoje masovnom objavom feminističkih bajki u kojima junakinje nisu zlostavljane luzerice koje mora spasiti bogati, statusno visoko rangiran muškarac (princ na bijelom konju) nego hrabre, odlučne djevojke koje rješavaju velike probleme i prolaze kroz uzbudljive avanture.
