Aktualna kampanja pod nazivom 40 dana za život, s aktivističkim potencijalom molitvenog tipa i klečanjem kao prečicom do promjene, pokušava prisvojiti pravo na odlučivanje.
Spomenuta inicijativa problematična je na puno razina.
Međunarodna ekumenska molitvena inicijativa za nerođeni život, bdijenje ispred bolnica u Splitu, Sisku, Osijeku,Vinkovcima i Zagrebu – stoji na službenim stranicama pokreta. Iako su svoje aktivnosti do sada vezali uz korizmeno razdoblje, od ove godine djeluju i mimo većih kršćanskih blagdana. Na službenim su se stranicama izjasnili kao apolitična međunarodna organizacija volontera i volonterki kojoj je cilj ‘uz Božju pomoć, isključivo prestanak pobačaja u KBC-u Sestre milosrdnice (Zagreb), pomoć i iscjeljenje majki koje se spremaju pobaciti ili su to učinile te obraćenje medicinskog osoblja i onih koji zagovaraju pobačaj’.
Obraćenje medicinskog osoblja.
Klinički bolnički centar opća je bolnica koja ujedinjuje sve dijagnostičke metode, pretrage i terapijske zahvate; usto je zdravstvena ustanova ili dio zdravstvene ustanove koja obavlja najsloženije oblike zdravstvene zaštite iz neke specijalističko-konzilijarne djelatnosti te se u njoj izvodi nastava visokih učilišta i provodi znanstveno-istraživački rad za djelatnost za koju je osnovana. Dakle, nije privatna klinika. Zdravstveni djelatnici/ce zaposleni/e u javnom zdravstvu podliježu ustavnim odredbama, Zakonu o liječništvu, Zakonu o sestrinstvu te Etičkom kodeksu primalja. Navedenim im je aktima zajamčeno pravo na priziv savjesti (odluka da ne obavljaju ili ne sudjeluju u abortusu) sve dok pravovremeno i to pismeno obavijeste nadređene da se njihova uvjerenja ne slažu s obavljanjem određenih medicinskih zahvata, dok za svoj dio posla pronađu adekvatnu zamjenu i sve dok njihovo pravo priziva savjesti ne ugrožava pacijentičin život ili prava. S obzirom na to da je riječ o odraslim ljudima slobodne volje koji za svoje postupanje imaju i zakonski okvir, ne vidim mjesta šačici ljudi okupljenih ispred njihova radnog mjesta koja bi ih trebala dozvati pameti.
Ustav Republike Hrvatske člankom 40. garantira slobodu savjesti i vjeroispovijesti i slobodno i javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja, što je jedan od najčešće korištenih argumenata kod protivnika i protivnica prava na pobačaj. Sljedeći, 41. članak govori: “Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države (iako mogu uživati zaštitu države)”.
Njihovo oružje su molitva i post, a propagandno-promidžbeni program sastoji se od dječjih crteža, fotografija beba i parola poput Mama ja te volim. Niti u jednom trenutku nisu ponudili nikakvu inicijativu, kako obrazovnu tako ni promidžbenu, koja bi se bavila jednim od mogućih uzroka, kao što su neželjene trudnoće (tinejdžerica), nezaštićeni spolni odnosi, nepoznavanje vlastita tijela i seksualnosti, nepostojanje seksualne edukacije te seksualno nasilje.
Bore se za život nerođene djece.
Jedna od, osobno, najzanimljivijih manipulativnih taktika pozivanje je na život nerođene djece, simbol nevinosti, dok istovremeno ne rade ništa po pitanju osiguranja uvjeta zaštite i dobrobiti za djecu koja su rođena. Njih zabrinjava potencijalna budućnost i hrvatska demografija, dok nezbrinuta, zlostavljana, napuštena, već rođena djeca ne spadaju u njihovo karitativno djelovanje. Šteta, jer ima ih više nego nerođenih i imaju realne potrebe. Svojevremeno je slična inicijativa energiju ulagala u zabranu posvajanja istospolnim zajednicama koje bi nezbrinutoj djeci mogle osigurati topli dom i ljubav; danas koriste parolu kako žele više djece u domovima.
Nije shvatljiva energija i resursi koji su uloženi u akciju ’40 dana molitve’ s obzirom da se zakonski ništa nije promijenilo. Nismo država koja ima politiku jednog djeteta i koja nalaže da se svako sljedeće mora pobaciti. U Hrvatskoj ne jača nikakva propaganda niti glorifikacija abortusa kao kontracepcijske metode. Osim njihova nastojanja da reguliraju reproduktivna prava, na toj se sceni ne dešava gotovo ništa. Oni su samoinicijativno, s neviđenim samopouzdanjem na sebe preuzeli ulogu preobraćenja medicinskog osoblja i majki. Pravo odlučivanja o vlastitom tijelu prema njima pripada Crkvi, iako smo prvenstveno sekularna država (u teoriji) i iako nisu svi/e stanovnici/e RH iste vjeroispovijesti, dok se dio stanovništva izjašnjava ateistima/kinjama i agnosticima/icama.
U duhu je kršćanskog vjerovanja kako život počinje začećem. Drugi najčešće korišteni citat koji je jedan od važnijih argumenata inicijative koja se bori protiv prava na abortus nalazi se u Matejevu evanđelju, čime je Biblija, sveta knjiga za kršćanski nauk, postala magičnom knjigom porodništva na kojoj bi se očito trebala temeljiti suvremena medicinska znanost.
Žene koje se iz raznih razloga odluče na prekid trudnoće izložene su prvenstveno raznim psihološkim dilemama, pritiscima okoline te diskriminaciji, i sasvim sigurno se na takav zahvat ne odlučuju iz hirovitih pobuda, a najmanje im od svega treba dodatna osuda kroz medije, ali i osobni nastup aktivista/kinja ispred bolnica.
Temeljna ljudska prava ne bi trebala biti teniska loptica kojom će se razne organizacije dobacivati i skupljati bodove i potpise. Ona su Ustavom i zakonima zajamčena kao prava slobodnog građanina u sekularnoj državi s ispravnim sustavom medicinske zaštite. Nije li jezivo da nekolicina ljudi misli kako može odlučivati o pravima pojedinca i njegovu tijelu?
Atmosfera koja se stvorila nakon relativno nedavnog slučaja kninske bolnice gdje je primalja odbila sudjelovati u medicinskom zahvatu abortusa dodatno se zakuhala kada je pitanje reproduktivnih prava ušlo u svaku poru klerikalnog djelovanja. Svakome je zagarantirano pravo na izbor vjeroispovijesti, no ono ne smije utjecati na rad državnih institucija niti biti korišteno u reformatorske svrhe koje za posljedicu imaju smanjenje prava drugih. Spomenuta primalja nazivala se tako u medijima vezom između Boga i čovjeka, na misnim slavljima njeno se ime slavilo dok su se istovremeno osuđivali zdravstveni djelatnici koji obavljaju/sudjeluju u abortusu, kao i žene koje se istom podvrgavaju. Nekolicina hrvatskih nadbiskupa na misnim slavljima komentirala je kako je riječ o ‘borbi između dobra i zla, kninskoj primalji treba čestitati na ljudskom i kršćanskom ponosu; kako majke koje žele roditi djecu te ih podariti svojoj obitelji, Crkvi i domovini doživljavaju velike nevolje, te kako se protiv tih nevolja treba boriti rađanjem i odgojem djece, novim potomstvom i njegovim odgojem prema Božjim zapovijedima’. S obzirom na to da je riječ o velikim misnima slavljima – u ovom slučaju u najvećim hrvatskim svetištima, na jedan od najvećih kršćanskih blagdana – Velike Gospe, gdje se s temeljnim ženskim reproduktivnim pravima barata kao nečime o čemu može odlučivati šačica slučajnih prolaznika i prolaznica, redovito treba naglašavati sljedeće: Hrvatska je po svom Ustavu sekularna država. Državne bi institucije trebale biti vjerski neutralne, a zakoni takve države ne bi smjeli počivati na vjerskim idejama već na potrebi zaštite jednakih prava i sloboda svih građana i građanki. Popu pop, a bobu bob.
