Kada sam saznala da sam trudna, najprije sam rekla svom mužu. Druga stvar koju sam napravila – zakazala sam susret sa socijalnom radnicom koju sam posjećivala kao studentica, zato što sam bila u rizičnoj skupini za oboljevanje od postporođajne depresije i anksioznog poremećaja.
Prije trudnoće već sam bila prihvatila da će depresija i anksioznost biti stalni pratitelji s kojima ću se morati suočavati u životu. Prolazila sam kroz razdoblja remisije (oporavka), ali i kroz razdoblja povratka bolesti, zbog čega sam morala postati donekle zen. Moje geslo je bilo da si tijekom loših razdoblja dopustim “kresanje” popisa zadataka. Dopustila sam si da malo više vremena potrošim na brigu o samoj sebi. I da se nipošto ne okrivljavam zbog povratka bolesti. Ne radi se o osobnom porazu – ništa više nego u slučaju Chronove bolesti ili dijabetesa. Biti dobra prema sebi mi je pomoglo da se vratim svom normalnom životu.
Međutim, tijekom trudnoće sam se osjećala drugačije u vezi mogućnosti postporođajne depresije. Većinu stvari sam naučila čitajući, a jedini materijali koje sam uspjela pronaći bile su studije o negativnim razvojnim posljedicama za bebu i novinski članci o ženama koje su ozlijedile ili ugrozile svoje bebe. Bojala sam se da se neću moći povezati sa svojom bebom, da ću se mučiti s brigom za nju, da neću biti kompetentan roditelj.
Danas moja beba ima devet mjeseci i, da, živim s postporođajnom depresijom i anksioznošću, kao što sam i pretpostavljala da će se dogoditi. No, to nije nešto što nužno uništava život, niti je nezaustavljiva sila koja ugrožava bebu, čega sam se bojala. Kao i svaka druga epizoda depresije, može se prevladati. U tom duhu sam sebi dala dopuštenje da imam PPD. Dala sam si dopuštenje da:
1. Vjerujem svojoj bebi
Iskusna medicinska sestra na odjelu za postnatalnu skrb dala mi je važan savjet, nakon što sam valjda deseti put došla s kćeri u naručju na odjel. Rodila se s respiratornim poteškoćama, tako da sam paničarila svaki put kada bi zakašljala, kihnula ili štucnula. Panika me je posebno obuzela jednom kada su je pustili s odjela za neonatalnu njegu i ostavili je sa mnom u mojoj bolničkoj sobi. Sestra mi je rekla: “Vjerujte svojoj bebi. Pogledajte lice bebe i njezin govor tijela. Ako izgleda dobro, dobro je”. Naposljetku, bebe nisu baš poznate po stoicizmu.
2. Dajem si vremena za povezivanje
Poslije porođaja, potrebno je vremena da se upoznate. Poznavale smo se osam mjeseci koje je provela u mojoj maternici, ali to je jako različito od međusobnog poznavanja dva odvojena živa bića. U redu je da postoji razdoblje prilagođavanja. Morale smo se ponovno upoznati i naučiti o našem novom odnosu. Morale smo se naučiti kako se maziti, kako slušati, kako jesti zajedno, kako (ako imate sreće) odspavati zajedno i kako mijenjati pelenu za pelenom. To je stvarno dobar početak. A velik dio povezivanja je zapravo samo ponavljanje osnovnih skrbničkih zadataka kako bi vaša beba naučila da će njezine potrebe biti zadovoljene.
3. Prestanem s noćnim ‘guglanjem’ (i umjesto toga razgovaram s liječničkim osobljem)
Jedne me je noći moja anksioznost uvjerila da moja beba ima displaziju kukova, zato što joj se jedna noga nije mogla potpuno ispraviti. Druge noći, bila sam uvjerena da ima upalu sinusa zato što je imala malu masnicu na vrhu nosića. I opet, jedne noći sam bila iracionalno zaokupljena dječjom paralizom. Morala sam naučiti da ugasim smartphone i prestanem guglati po noći. To stvarno ne pomaže. Umjesto toga, zvala sam pedijatricu ili non-stop dostupnu telefonsku službu za zdravstvene savjete. Jednom sam nazvalu tu službu u 11 navečer i pitala dežurnu sestru može li puzanje u mokroj peleni nekako ugroziti zdravlje moje bebe. Čak se nije ni nasmijala. Rekla mi je da najčešće zovu novi mladi roditelji i ja sam osjećala mnogo bolje.
4. Prihvatim pomoć prijatelja/ica
Moja depresija i anksioznost pokušale su me uvjeriti da se sramim i odgurujem ljude od sebe. Drago mi je što joj nisam popustila. Ponuda za pomoć u mom stanu bila je neprocjenjiva prvih nekoliko tjedana, kada sam bila toliko zaposlena dojenjem i njegom i mijenjanjem pelena, da bih jedva uspjela oprati posuđe, a kamoli očistiti mačji WC i počistiti podove. Ponuda druženja također je bila integralni dio mog funkcioniranja. Nisam mogla ići posvuda kao prije, no dobri/e prijatelji/ce su mi izlazili/e u susret. Pomagali su mi počistiti stan, a sada mi pomažu da iz njega izađem. Ponekad čuvaju moju bebu dok sam vani. Neprocjenjivo!
5. Razmišljam dugoročno
Prilično sam umorna u različitim stupnjevima cijelo vrijeme. Ima dana kad mi je apetit vrlo slab. U najgorim danima, moram samu sebe nagovoriti da uopće izađem iz kreveta i suočim se s danom. No, također pokušavam gledati stvari u perspektivi. Moja kći se cijeli dan igra (sa mnom, s igračkama, s hranom, s mojim naočalama) i spava. Mnogo se smije. Guguće kao velika. Njezin omiljeni instrument je bendžo, a omiljena knjiga s pjesmicama o sloniću koji se zove Trumpety Humpety.
***
Moja kći će, nadam se, biti živa za 102 godine. Neće se sjećati mnogo toga iz ovih ranih godina, tako da moram učiniti sve da prođemo kroz ovo razdoblje sa što više ljubavi, humora i strpljenja – i za nju i za sebe – s obzirom da vjerojatno moram računati na ovaj mrak.
Drago mi je da nisam dopustila da me moj strah od PPD-a i anksioznog poremećaja zaustavi da budem roditeljica mojoj divnoj kćeri, jer postporođajna depresija će proći, ali naša ljubav neće. Liječim se i bit ćemo dobro!
Prevela i prilagodila Sanja Kovačević
