Uz zeleni čaj s listovima jasmina mnogo stvari lakše klize, ali neke su i dalje neprobavljive. Kao za vraga, prije dva dana sam ujutro prije poštenog doručka odgledala dokumentarac The invisible war. Američka vojska, žene, silovanja. Mogla sam naslutiti da neće na dobro.
Dokumentarac je super, pogledajte ga svakako. Neću sada pisati o svakom tužnom licu, o svim razorenim životima i valovima nemoći. Fokusirat ću se na nervozno, ustreptalo, posve ludo pitanje koje je uskrsnulo tijekom gledanja, izdiglo se iznad krajolika ovih uznemirujućih priča, kao zajednička magla, zajedničko gušenje.
Tim ženama, tim žrtvama koje su u okruženju koje su smatrale obiteljskim zlostavljane i omalovažavane na strašne načine, njima se ne pripisuje uloga žrtve, ili im se pripisuje, ali isključivo kao uloga, jer one to nešto vješto glumataju. Njima su dvostruko snažniji muškarci upadali u sobe, grabili ih, trpali im kurčeve u šupak, u pičku, šamarali ih, nadrogirane i omamljene su se budile rastrgane i izmučene, ali one nisu žrtve. Promotivni spotovi za prevenciju silovanja u američkoj vojsci nose krilaticu ‘wait until she is sober’ ilitiga ‘čekaj da bude trijezna’. Curama se savjetuje da se ne šminkaju, da nigdje ne šetaju same, da ne oblače suknje ni u snu. Prevencija se fukusira na NJU. Jer ona poziva, ona mami svojom maskarom, ružem, svojom suknjom do koljena (sačuvaj Bože iznad koljena). Ona samo čeka da joj netko razdere dupe, da ju povali životinjski dok plače i razmišlja kako će se ubiti nakon toga.
{slika}
Jasno je meni da je lakše lupetati o tome, i ‘prevenciju’ usmjeriti na kodekse oblačenja, nego se ozbiljno usredotočiti na psihološke testove i detaljne analize profila novopridošlih vojnika u bazi. Mnogo je lakše reći ‘ona je kriva, ona je izazivala’, nego provesti detaljnu istragu, pronaći krivca, otpustiti ga i osuditi ga. Vojska si ne može priuštiti takve skandale. I toliku pozornost. Naročito ne američka vojska, ta graditeljica nacionalnog identiteta i ponosa, taj blještavi branik domovine od utvara sa svih strana oceana.
I nije to samo slučaj vojske. Općenito se takvi razgovori vode kada je riječ o silovanju. Kao silovatelja će uvijek biti, jebiga poremećeni ljudi su poremećeni ljudi, jedino što vi (i mi) cure (i dečki) možete napraviti je ne izazivati, biti tiho, hodati uokolo ogrnuti dekom po mogućnosti. A zašto postoji takav pristup? Jer ne postoji shvaćanje silovanja kao kakva ozbiljna zločina, jer silovanje (i sliovatelji) nikad nije istinski osuđeno u društvu, jer je mrvicu iznad ‘netko te isprebija’ razine. Silovanje je za mnoge koji su ga doživjeli ravno ubojstvu. Tihom, iznenadnom. Kao kad se probudiš, a snijeg je napadao vani i zatrpao sve. I shvatiš da je noć bila stvarna i da su govna svuda uokolo. Netko je uzeo dio tebe, najintimniji dio tebe, bez pitanja, bez milosti. Život nakon toga je borba, često duga i nesretna. Borba da si pokažeš da vrijediš, da ponovno vjeruješ, da si dozvoliš ljubav, da pregaziš snijeg i nađeš komad zelene površine na kojem možeš ponovno izrasti.
Silovatelje treba (za početak) zatvarati, ali i snjima raditi, pokušati resocijalizirati, osvijestiti, a ne samo pritvoriti kratkovremeno, bez ikakvog rada s osobom, i nakon nekog vremena opet svjedočiti novom zločinu. Krenimo prvo sa zatvaranjem. I prestanimo prevenciju usmjeravati na žrtve, jer dokle god je takav slučaj, velik broj ljudi neće prijavljivati silovanja. Jer ih je sram, jer će se smatrati krivima. Jer neprestano slušamo priče da ne izazivamo, da ne tražimo, da ne mamimo, umjesto da se vrti samo jedna i jedina – nemojte silovati. I pijte zeleni čaj, u međuvremenu. Dobro je za zdravlje i smiruje živce.
