Hrvatski Sabor izglasao je 15. srpnja Zakon o životnom partnerstvu (osoba istog spola).
Taj Zakon izboren je nakon desetljeća LGBT aktivizma u Republici Hrvatskoj te svojim postojanjem osigurava sigurniji i sretniji život LGBT obiteljima, a nikome ne šteti.
Nekom sličnom pričom, o tome kako će ustavna odredba kojom bi se u Ustav RH upisala rečenica kako je brak zajednica muškarca i žene služiti samo i isključivo tomu da se zaštiti tradicionalni brak, prikupljali su se sljedbenici i sljedbenice udruge U ime obitelji – potpisnici i potpisnice referenduma. Ipak, teško je promovirati ideju i tražiti ime, prezime i OIB kada svoju mržnju proklamirate javno, stoga je jasno zašto su se u promidžbi te ideje koristili smireni tonovi, invokacije demokracije te sintagme poput ‘kulture dijaloga’. Homofobija naprosto nije seksi.
Tako sada, mjesecima nakon tog kobnog prvog prosinca slušamo o tome kako ova Vlada, ovaj Sabor, ovi mediji, ovi – svi oni koji nisu zaokružili ZA, tvrde da je forma bitnija od sadržaja, a svi smo kao znali o čemu se glasa. Tako sada, mjesecima nakon tog kobnog prvog prosinca doznajemo da se na ‘referendumu o braku’ glasalo o svemu i svačemu – Zakonu o životnom partnerstvu, pravu na abortus, medicinski potpomognutoj oplodnji, Obiteljskom zakonu, povjerenju Vladi i slično. Mjesecima nakon doznajemo da smo se bezveze pitali i pitale ‘Tko je sljedeći?’ jer smo svi na red došli odjednom. ‘Očito’ i ekonomično.
Međutim, nepobitna činjenica je da se na referendumu 1.12. ‘prvom hrvatskom narodnom referendumu, još od onog davnog referenduma o osamostaljenju Republike Hrvatske’, postavilo jedno jedino pitanje – Jeste li za to da se u Ustav RH unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca?, a sve ostalo je nešto drugo.
Nismo odgovarale na pitanje što mislimo o životnom partnerstvu, medicinski potpomognutoj oplodnji ili Ivi Josipoviću, a nismo ni odlučile da će nova ustavna odredba postati jedina i najvažnija u našem Ustavu. Zapanjujuće, ali u Ustavu nemamo samo ovu posljednje dodanu odredbu – tamo ih stoji više. Doduše, ne i odredba kako je diskriminacija na temelju seksualne orijetacije i/ili rodnog identiteta neprihvatljiva jer onda ni tog nesretnog referenduma ne bi bilo. Međutim, stoji, eto, odredba kako je cenzura zabranjena.
Budući, da imamo tu sreću da je cenzura zabranjena, ostaje nam barem to pravo da ono što LGBT zajednica, iako zna da to to nije (jer nisu izjednačeni u svim pravima) naziva i mi nazivamo gej brakom.
Nakon apela udruge U ime obitelji Vijeću za elektroničke medije da opomene sve medije koji prilikom izvještavanja o Zakonu o životnom partnerstvu koriste termin ‘gej brak’, Libela.org promijenila je sve naslove na svojoj stranici u ‘Gej brak!’. Učinile smo to zato što, pa, koliko god to blesavo zvučalo, prvenstveno smijemo, a onda zato što ne želimo živjeti u društvu u kojem će se nekome oduzimati pravo da svoju zajednicu i svoju ljubav, ako želi, naziva bračnom te zato što stvarno i nažalost gej brak nije isto što i brak. Učinile smo to zato što Ustav RH zabranjuje cenzuru i zato što se ne bojimo. Između ostalog, učinile smo to i zato što kada smo pročitale objašnjenje apela Vijeću za elektroničke medije nismo mogle, a da se pomalo tužno ne nasmijemo. U objašanjenju je, naime, stajalo kako U ime obitelji zahtijeva da Vijeće opomene one koji ‘objavljuju netočne senzacionalističke članke kojima iznose neprovjerene i netočne informacije čime dovode građane (Libela.org skromno dodaje ‘i građanke’ op.a.) u zabludu’. Smiješno i podsjeća vas na nešto drugo? Nas da.
Životi većine građana i građanki zaista se jesu izmijenili od 15. srpnja i ugroza oko nas zaista jest veća. Ništa nije isto, u tome se slažemo. Izglasan je Zakon o radu, ali ako trudnice nisu lezbijke, koga briga rade li noćnu smjenu?
