Prošlog mjeseca održan je još jedan, sedmi po redu, CMC festival. U subotu, 13. lipnja, u Vodicama je održan centralni događaj festivala – nastup 27 pjevača/ica s novim pjesmama. Godine iza nas su pokazale da festival svake godine izrodi nekoliko novih hitova koji postanu izrazito slušani tijekom cijele godine. Možda najbolji primjeri za to su “Karanfili” Nives Celzijus, “Okus mentola” i “Nirvana” Jelene Rozge, “Priđi bez razloga” grupe ET, “Tako ti je mali moj” grupe Colonia, “Raduje me, raduje” Slavonia Banda ili Joletova “Ja ti mogu biti tata”. Ako netko od čitatelja/ica ne prepoznaje ove pjesme, ima jako puno sreće jer se radi o najpopularnijim pjesmama u Hrvatskoj.
Organizatori su se na svojoj službenoj stranici pohvalili kako je koncerte ove godine pratio “rekordan broj gledatelja, više od 35.000”, a kako je “prošlogodišnji album “CMC festival Vodice 2014″ najprodavanije diskografsko izdanje prošle godine”. Koncerti su prenošeni uživo na programu CMC televizije, na kojoj se, u raznim emisijama, prikazuju pjesme izvođačica i izvođača. Shodno tome, moram pretpostaviti kako će i ovogodišnje pjesme s Festivala doći do široke publike.
Zato smo se zapitali – što to slušamo? Kakve to pjesmice pjevuše oni najmlađi? Na kakvu se glazbu ‘zabavljaju naši mladi’? Što to iskače iz paštete i pred one starije? Kakve poruke šalju pjesme s ovogodišnjeg CMC festivala?
Igor Cukrov je izdanak regionalnog showa Operacija trijumf. U showu je dogurao do polufinala, a iste godine kad se završava show predstavlja Hrvatsku na Eurosongu s pjesmom “Lijepa Tena“. Lijepu Tenu je otpjevao s Andreom Šušnjarom (sadašnjom pjevačicom Magazina, na koju ćemo kasnije više puta osvrnuti). Pjesma Igora Cukrova stvarno je za rubriku “vjerovali ili ne”, uz to što svoje mjesto može pronaći i na Libelinom Stupu srama. Seksizam i konstrukcija muškosti vrlo su česti u hrvatskoj glazbi, ali Igorova ovogodišnja pjesma s CMC festivala to odvodi na sasvim novu razinu. U pjesmi “Volio sam cure” se izjasnio kao “jedan od bezbroj mladića koji hoće odmah poslije prvog pića”. Ističe da je volio cure “što isprve daju, najbolje su bile, nikad se ne kaju” i da je ljubio “mnoge lakoga morala”, da su mu dale tijelo i “zato im hvala”. Trebaju li žene “lakoga morala” sad, kao pasivni objekt, reći možda “molim”? Ili da se zahvale Igoru na tome što je, poput pravog muškarca, pred svijetom opjevao prikazivanje žena na način koje je društvo prihvatilo kao normu? Kako se postaje žena “lakoga morala”? Postoji li neki broj seksualnih partnera koji žena mora prijeći da bi dobila tu etiketu ili je to nešto što “svi znaju”? Moraju li isti broj zadovoljiti i muškarci da zadobiju tu etiketu ili je to zapravo nemoguće? Zašto bi se na žene koje se žele seksati gledalo kroz moralne naočale, dok se kod muškarca seks potiče bez takvih pitanja? (Jeste li odgovorili na ova pitanja? Koliko vam je sada točno neugodno?)
Maskulinitet ima duboko umočene prste u tekst ove pjesme.
Magazin je nastupio s pjesmom “Doktore” kroz koju nam je njihova pjevačica, Andrea Šušnjara, otpjevala kako želi da je doktor liječi ili zaključa. Naime, ona je “izgubljen slučaj” zbog neuzvraćene ljubavi nekog muškarca. Andrea poziva doktora da ju izliječi “kada on to neće” i javnosti šalje poruku kako žena, unatoč svim odbijanjima, i dalje mora pružiti šansu muškarcu. Ukoliko on to ne želi, neka se jednostavno obrati za zdravstvenu pomoć. Vjerujemo da je ovo napisano metaforički, ali krajnji zaključak je – ili imaj muškarca, ili izgubi glavu pokušavajući. Budući da je autorica teksta Vjekoslava Huljić, vrijedi se prisjetiti komentara Mirele Priselac Remi tik nakon izlaska Rozgine “Nirvane”. Remi je tad rekla: “Mislim da je Vjekoslava Huljić hrvatskoj ženi naudila više nego svi hrvatski šovinisti zajedno. Nalijepila joj je da se realizira isključivo kroz brak i majčinstvo, te da dopušta da je gaze i emocionalno zlostavljaju…”. Ovog puta nitko (kao u Rozginoj Nirvani) ne ide na ženu kao na tortu, ali je zaključavaju jer je izgubljen slučaj. Vjekoslava nikad ne razočara.
Lana Jurčević je nastupila s pjesmom “Ludo ljeto“. Unatoč tome što žene moraju imati pravo raditi sa svojim tijelom što god žele te ga, ukoliko to žele, koristiti na način koji smatraju poželjnim, stvari postanu bitno drugačije kad ta ista žena otpjeva “nemoj nikad stati, ni kad ti kažem stop”. Kao što je objašnjeno ovdje, žene su često prilikom seksualnih implikacija, pa tako i u Laninom slučaju, prikazane kao objekt koji služi zadovoljenju tuđe seksualnosti – muške. Muškarac je često onaj koji dominira, koji je aktivan u seksualnom odnosu. Sasvim konkretno, on je subjekt, a žena je objekt – i to već jest problem. Koliko god se organizacije civilnog društva trudile govoriti o nasilju prema ženama i hrabrosti žena koje su ga preživjele, njihove riječi će teško dosegnuti jednako široku publiku kao Lana Jurčević. Pjesma je brza, lako ulazi u uho i najmlađim generacijama. Upravo o tome govori nedavni članak Nataše Vajagić pod naslovom “Neodgovoran izbor riječi od nasilja radi senzaciju, a od nasilnika žrtvu“. Nasilje je postalo dio medijskog cirkusa. Nasilje se prikazuje kao zabavno, kao nešto o čemu se veselo pjeva i na što se poziva. U ovom trenutku čak nije ni važno misli li Lana Jurčević da ne stvarno znači NE. Važno nam je ono što radi – a ne da ne radi ništa po pitanju osvještavanja ljudi o ovom pitanju, nego potencijalnim žrtvama seksualnog nasilja (a to smo svi mi) odmaže koliko god može.
Lidija Bačić je odavno odustala od glazbe kojom se pokušavala probiti na vrhove hrvatskih glazbenih ljestvica. Sama je o snimanju spota za pjesmu “Kaktus” svojevremeno rekla: “Najzabavniji mi je trenutak bio kada mi je pet muškaraca iz mog tima objašnjavalo kako da se pravilno naguzim”. Je li joj to bilo zabavno ili neugodno, ne možemo prosuditi, ali poanta je upravo u tom “trenutku”. Pitanja koja se postavljaju su koliko Lidijinih muških kolega dobiva ovakve instrukcije na snimanju spotova i, kao očito potpitanje na odgovor, zašto ih ne dobivaju? Na ovogodišnjem CMC-u je otpjevala pjesmu “100 posto možda” koja u stihu “al jedno zapamti, kad piće zaljulja, gasi se žarulja, u glavi ti je lom, ruka pod haljinom” uzima zdravo za gotovo inferiornost žene pred pijanim muškarcem i, u najmanju ruku, predstavlja pijane muškarce kao nešto što se ženama sviđa.
Mladen Grdović i Ivana Kovač otpjevali su pjesmu “Dva goluba” u kojoj muškarac plovi svijetom, dok ga je žena u njihovom portu “vjerno čekala”. Ako se ova pjesma većini hrvatskih građanki i građana čini bezazlenom, onda to samo još jednom potvrđuje seksistički stav društva. Pitanje koje se postavlja jest: zašto žena nije plovila svijetom, a muškarac vjerno čekao? Situacija danas definitivno više nije kao u pjesmi, no autore današnjih pjesama to i dalje ne sprječava u opisivanju takvih vremena – i to na nimalo kritički način.
Nives Celzijus i klapa Sv. Florijansu za CMC festival pripremili su pjesmu “Biondina“. Ono što se meni čini očitim, kad je u pitanju Nives, jest to da vrlo vješto zarađuje novce koristeći sve alate kojima ju je naoružala društveno iskonstruirana uloga žene. No, o objektiviziranju tijela Nives Celzijus mišljenja su i među feministima i feministkinjama jako podijeljena. Stoga ću se posvetiti onome očitome – konstrukciji maskuliniteta u pjesmi. Društveno konstruirani identitet muškarca se vidi u stihovima “muškarčina ja sam zdrava, prilika sam prava”. Tekst implicitno slušatelju daje do znanja kako bolestan muškarac nije muškarčina, već je nešto niže u društvenoj hijerarhiji. Sličan tome je i stih “a nije da nije lipa, al bi rađe bocu pipa”. Društvo je godinama konzumiranje alkohola povezivalo s muškarcima, a tako je i u ovoj pjesmi (kao i u gore navedenoj pjesmi Lidije Bačić). Također, ovaj stih muškarca trpa u stereotip koji kaže da će muškarac radije piti, nego što će pokazati interes za osobom koja ga privlači – jer to je ono što muškarac radi.
Ono što se iz ovog pregleda može zaključiti jest to da je glazba jedan od alata kojim se patrijarhat vrlo vješto služi. Patrijarhat to čini na razne načine – prikazivanjem kako žena gubi interes za svime, kada nema muškarca, prikazivanjem žene kao seksualnog objekta i prikazivanjem njene uloge u vezi, općenito, kao pasivne, poigravanjem s temom silovanja, održavanjem društveno iskonstruiranog identiteta muškarčine i prikazivanjem inferiornosti žene pred pijanim muškarcem kao nečeg što se uzima zdravo za gotovo.
I ne, ovo nisu samo pjesme. Ovo su pjesme s festivala koji godinama izbacuje najslušanije pjesme u Hrvatskoj.
I ne, ovo nisu samo pjesme jer je glazbu, kao i svu umjetnost i kao sav medijski prikaz rodnih uloga, nemoguće maknuti iz njihovog konteksta – a njihov kontekst je patrijarhalno hrvatsko društvo u kojem dominiraju bijeli, bogati, moćni, zdravi, heteroseksualni muškarci s izraženim identitetom svojeg ‘hrvatstva’.
Naši pjevači i pjevačice samo pjevaju kako oni sviraju.
