Da nam živi, živi rad?

Nekada sam punim srcem slavila 1. maj. Odrasla sam u obitelji u kojoj mi je rad bio usađen kao vrijednost – vrijednost koju nisam osjećala kao proklamaciju, već kao smislenu životnu aktivnost. Kada sam se zaposlila, čestitala sam Praznik rada i donosila karanfile svima oko sebe. Svoje kolegice i kolege (a radim u javnom sektoru) uvijek sam smatrala radnicama/ima, a ne djelatnica/ima, zaposlenica/ima i nipošto uhljebima. (Hm, kad li se pojavila ta riječ?).

Pamtim 1. maj u socijalizmu. U školi sam učila o primarnom, sekudarnom, tercijarnom i kvartarnom sektoru i bila mi je, čak i kao djetetu, prilično jasna ta podjela. Barem mi je bilo jasno u kojem sektoru rade moji roditelji, roditelji mojih prijatelja, susjedi i ostali odrasli ljudi koje sam poznavala. Dakle, ljudi su RADILI. Roditelji su kao radnici u kvartarnom sektoru radili osam sati dnevno i zarađivali dovoljno za ugodan i financijski neopterećen obiteljski život. Za 1. maj se išlo ‘u prirodu’, a ja sam na gradskoj priredbi posvećenoj Prazniku rada u lokalnoj društvenoj dvorani pjevala Pjesmu radu i recitirala Kranjčevićevu pjesmu Radniku.

Ako ovo zvuči kao nostalgija za nekim prošlim, uređenijim društvom, boljim vremenima i izgubljenim vrijednostima – nije. Da, to jesu bila druga vremena, ali i socijalistički sustav je imao svoje lice i naličje – mnogo, mnogo skrivenih problema ‘pod tepihom’, klase, statusne i ekonomske razlike, radnike i direktore, platne koeficijente, sindikate s uskršnjim šunkama i ‘ravnopravne’ drugarice koje su imale pravo na porodiljni od samo tri mjeseca. Jedan moj sugovornik umirovljenik mi je nedavno rekao: “Prvi maj je bila svečanost onih koji su ga željeli slaviti, a oni koji nisu (sada neću ulaziti u razloge) su šutjeli”. I kako god danas gledali na ta vremena, demokracija ih nije krasila.

U međuvremenu se pojavio i kvinarni sektor – pružatelji modernih usluga (informatika, astronomija, teleoptika i sl.), a vjerojatno postoji i sekstalni (meta)sektor koji bi bio rezerviran za razne konzultante, spin-doktore i tko zna kakva zanimanja kojih još nismo ni svjesni. Možda se varam, no čini mi se da danas u javnom diskursu postoje samo privatni/realni (onaj koji stvara profit)  i javni (neprofitabilni) sektor.

Zaposlila sam se 1997. u zamahu tranzicije te u osvit kapitalizma. Stopama roditelja – u kvartarnom, neprofitabillnom, dakle javnom sektoru gdje i danas radim. U tom mom knjižničarskom (neki bi rekli uhljebničkom) svijetu nije se puno toga promijenilo. Plaće su redovne, tu negdje prosječne – no danas teško pokrivaju kredite i bujanje suvremenih potreba i “potreba”. Za mobitel se ima, za putovanje ne. Učlanjena sam u sindikat koji po mom sudu sve više i više funkcionira kao socijalna pomoć zaposlenicima/cama koji u javnom (konkretno obrazovnom) sektoru “jedva krpaju kraj s krajem”.  

{slika}

Lista mojih žensko-radničkih zahtjeva od sindikata i institucija vrlo je dugačka – i uključuje i potrebe onih manje privilegiranih od mene. Zato me ljuti što cijelo društvo spava. Zato me ljuti što više nemam želju čestitati Prvi maj, a kamoli poklanjati karanfile. Zadnja smislena sindikalna akcija bila je ova nedavna, kada su stali iza radnika tvrtke Valipile koji su bili podvrgnuti ispitivanju poligrafom i podigli medijsku prašinu. U izvrsnom i zanimljivom tekstu na lupiga.com, Hrvoje Šimičević piše o povijesti ovoga ‘efikasnog mehanizma za zastrašivanje radnika i uspostavljanje klime straha koji je doprinio stogodišnjem rasturanju sindikalnih pokreta, pacificiranju radničke klase i konačnom normaliziranju tržišnog fundamentalizma’.

                                                                     * * *

Danas se ne osjećam slavljenički. Imam tek potrebu da povodom Praznika rada odam počast onima koji su se tijekom povijesti borili i izborili za neka prava koja danas uzimamo zdravo za gotovo, ali i da izrazim svoju bojazan, pa i sram, zbog toga što smo se tako lako prepustili manipulaciji liberalnog kapitalizma, što sve više gubimo ono što su za nas davno postigli drugi i zapravo gazimo po žrtvama koje su se borile za buduće generacije.

Kao što je slučaj i s feminističkim pokretom, tako i iz povijesti radničkog pokreta i slavljenja 1. maja možemo mnogo toga naučiti. Od radničkog organiziranja krajem 19. stoljeća i nemira u Chicagu 1886. godine prošlo je oko 130 godina, no čini mi se da na svakom djeliću Zemljine kugle možemo povući neke paralele tadašnjeg s današnjim vremenom i da brojne lekcije povijesti nismo usvojili.

Za ponavljanje lekcije iz povijesti, predstavit ću tekst Erica Chasea iz Industrial Workers of the World, koji je napisan i objavljen 1993. i donosi kratak pregled povijesti 1. maja s posebnim naglaskom na doprinos radikalnih socijalista i anarhista koji su bili uključeni u radnički pokret u SAD-u krajem 19. stoljeća.

19. stoljeće bilo je obilježeno nehumanim iskorištavanjem radnika i radnica, a radnička klasa bila je u konstantnoj borbi za osmosatno radno vrijeme i bolje radne uvjete. Bilo je uobičajeno raditi od 10 do 18 sati dnevno, nadnice su bile bijedne, a često se radilo i u prilično nesigurnim i opasnim uvjetima. Na poslu se ozljeđivalo i pogibalo. U svim zemljama razvijenog kapitalizma, a posebno u SAD-u, radnici su štrajkovima zahtijevali dostojnije uvjete života i rada.

Kasnih 80-ih 19. stoljeća organizirani radnici uspjeli su proglasiti osmosatno dnevno radno vrijeme s čime poslodavci, naravno, nisu bili zadovoljni. U to vrijeme, socijalizam je bio nova, atraktivna ideja koja je privukla mnoge radne ljude. Radnici su osjetili na svojoj koži kako kapitalizam koristi samo njihovim poslodavcima, dok njihovim životima trguje za profit. Socijalizam je ponudio izlaz – proizvodnju i distribuciju dobara i usluga u rukama samih radnika. U Americi su počele nicati različite socijalističke organizacije – od političkih stranaka do radničkih zborova. Socijalisti su bili birani i na izborima i ulazili u politička tijela i vladajuće strukture, no ubrzo su ih progutali politički procesi rukovođeni velikim biznisom i dvopartijska politička mašinerija. To je dovelo do toga da su deseci tisuća socijalista napustili svoje stranke, odbacili cijeli politički sustav i procese koji su očito štitili samo bogate, te počeli formirati anarhističke skupine diljem zemlje. Tisuće radnika prigrlile su anarhističke ideale – ukidanje cjelokupnog hijerarhijskog sustava (uključujući i vladu), naglašavanje radničke kontrole industrije, vrednovanje direktne akcije iznad birokratskih političkih procesa.  I nije točno da su radničke sindikate preuzeli socijalisti i anarhisti, prije se dogodilo to da su socijalisti i anarhisti stvorili sindikate.

Godine 1884. u Chicagu su na svojoj konvenciji Federacija trgovačkih organizacija i Radnički sindikat donijeli rezoluciju o osmosatnom radnom danu, koja je trebala stupiti na snagu 1. svibnja 1886. Tijekom sljedeće godine odlučili su svoju rezoluciju poduprti štrajkovima i prosvjedima. U početku je većina radikala i anarhista smatrala ove metode reformističkim te su se nastavili zalagati za “uništavanje korijena zla”. Poznata je izjava Samuela Fieldena objavljena 1885. u anarhističkim novinama The Alarm: “Bez obzira radi li radnik 8 ili 10 sati, i dalje je rob”. Tijekom te godine samo u području Chicaga mobilizirano je oko 300 000 radnika koji su prosvjedovali protiv poslodavaca i dalje zahtijevajući osmosatni radni dan i humanije radne uvjete, a pridružili su im se i radikali/anarhisti koji su unijeli u radničku borbu ciljeve u smjeru društvene revolucije i drastičnije promjene ekonomskog sustava kapitalizma.

Uoči samog 1. svibnja 1886. mediji su diljem SAD-a bili preplavljeni radikalnim i ratničkim anarhističkim pozivima i podgrijavali atmosferu straha i očekivanja masovnog krvoprolića. Biznismeni i državne institucije spremili su “obranu”. Podigli su stupanj spremnosti te dobili novo naoružanje, a sve to su financirali lokalni poslovni moćnici. “Chicagocommercial club” je financirao nabavu strojnica za Nacionalnu gardu Illinoisa koje su se trebale upotrijebiti protiv prosvjednika. Povorke desetina tisuća prosvjednika na ulicama demonstrirale su snagu i ujedinjenost radnika, i nisu bili nasilni kao što su prijetili mediji i državne institucije. Nasilje se dogodilo dva dana kasnije 3. svibnja u McCormic Ripper works factory. Radnici McCormicka su pripadali Sindikatu metalnih radnika koji je imao reputaciju anarhističkog. Čelnici sindikata sljedeći su dan sazvali masovni sastanak na Hymarket Squareu kako bi protestirali protiv brutalnosti. Sastanak je prošao bez incidenta, ali kada je na red došao i posljednji govornik ostalo je tek nekoliko stotina štrajkača. Kada je posljednji govornik sišao s bine, na policiju je bačena bomba – jedan policajac je ubijen, a 70-ak ih je bilo ranjeno. Policija je uzvratila paljbom. Točan broj poginulih se ne zna ni danas, no prema svjedočenjima se pretpostavlja da je poginulo 7 ili 8 civila, a četrdesetak ih je ranjeno, te osmorica policajaca.

{slika}

Što je to čega se sjećamo i čemu odajemo počast? Ljudi su ginuli da bismo imali osmosatno radno vrijeme; kuće i obitelji su gorjele kako bismo imali neradne subote; osmogodišnji dječaci su pretučeni jer su protestirali protiv dječjeg rada. Shvaćamo li doista da ono što danas imamo ne možemo uzeti zdravo za gotovo? I da bismo se trebali boriti za iste ciljeve, ako treba i ispočetka, i završiti njihovu borbu. I da je borba danas globalna, da moramo misliti i na one koji i danas rade u tzv. izrabljivaonicama (sweatshops) diljem svijeta, na milijune izrabljivanih diljem svijeta (uključujući i djecu) koji su doslovno robovi kapitalističkog sustava.

Na spomeniku u Haymarketu ugravirane su moćne riječi: ‘Doći će dan kada će naša šutnja biti glasnija od glasova koje danas pokušavate ušutkati’.

Bojim se da još nije došao taj dan.

Nastavljači/ice radničkog pokreta s kraja 19. stoljeća u Chicagu slave danas svoj May Day. Radikalna koalicija organizira niz događaja kojima slavi svoju prošlost i bori se za budućnost. 1. svibnja su na rasporedu marš, prosvjedi, demonstracije bukom protiv kapitalizma i državne represije. 2. svibnja imaju tradicionalni dobrotvorni punk/ska/reggae koncert kojim se prikupljaju sredstva za različite vrste akcija (organizirani rad, imigrantska prava, feministička borba, LGBTQA prava, antirasizam) te naglašavaju kako su svi ti problemi povezani u temu borbe protiv represije uperene protiv radničke klase. Nova generacija “radikalaca” također propituje i sam rad kao vrijednost – koliko je rad vrijednost sam po sebi, a koliko bi trebao biti sredstvo postizanja humanističkih vrijednosti u društvu?*

A kako će biti obilježen ovogodišnji Praznik rada u našoj državi? Nadala sam se da ćemo možda ove godine izbjeći Bandića u Maksimiru, no nažalost ništa od toga. Sindikati se sele iz metropole u Sisak, gdje će pred Rafinerijom govorancije održati predsjednici sindikalnih središnjica, a nadamo se i pokoji predstavnik sisačke Rafinerije ili kutinske Petrokemije.

Naš središnji trg 2. svibnja također će ugostiti jedan koncert i takozvane stopostotne Hrvate koji nažalost ne slave Praznik rada, već pod krinkom socijalne revolucije odaju počast i nastavljaju putevima najtamnije mrlje ove države.