Drugarica kćer je napunila 6 mjeseci ovih dana, a u tih 6 mjeseci rodila je još cijela plejada mojih znanica, prijateljica, kolegica, pa se moj svijet doslovno sveo na razgovore o psihofizičkim postignućima malih beba s detaljnim analizama kakice. Neopisivo me to frustrira. Žudim za razgovorom o recesiji, vladi, kvaliteti Lushove ponude, izostanku nove sezone Big Brothera (ali ne iz perspektive koliko će poskupiti dječja oblekica, hoće li preživjeti dječji doplatak, smije li se dijete kupati u lushovoj kupki i pogubnom utjecaju Big Brothera na mentalni razvoj potomstva). Ali čak i ako izuzmemo nedostatak odraslog razgovora makar i o infantilnim reality emisijama, nedostatak izlazaka, nedostatak seksualnog života i kronični nedostatak nove garderobe, ponajviše me frustriraju stvari koje sam zahvaljujući majčinstvu otkrila o sebi. Svakako zvuči sladunjavo kako mi je majčinstvo dalo novi pogled na mene kao osobu, ali je zastrašujuće točno. Prije Bebe (before Baby – b.B.) moj život je bio sjajan. Život s čovjekom kojeg obožavam, u stanu koji mi se sviđa, s plaćom koja mi je dovoljna da popratim recentnu koncertnu sezonu i povremeno otputujem, s poslom iz snova. I onda se pojavila ta crtica na štapiću. Nije bila neočekivana ili neželjena, naprotiv, radilo se na tome da se pojavi. Ali nekako. Ne znam zapravo što smo mislili da ta crtica, i ono što iza nje slijedi, znači.
Trudnoća je bila prvi šok. Neprestano sam slušala kako je to najljepši period u životu žene. A ja sam jedva čekala da prođe. I tu je negdje počela sumnja u vlastitu sposobnost bivanja majkom. Jerbo, ako je vjerovati svima drugima, trudnoća je divna, predivna, blažena, žene cvjetaju i izgledaju kao božice. To što se osjećaš ko nasukani kit preko kojeg je prošao bager nema veze jerbo u tebi raste novi život. A to što novi život svojom nogom pika po tvom mjehuru i sjedi ti na crijevima je također prekrasno. Ma divno.
Onda sam rodila. Trenutak u kojem su drugaricu kćer konačno izvukli iz mene također se nije upisao u najbolji trenutak u mom životu. Iako se ne mogu sjetiti da sam ikada prije osjetila takvo olakšanje. Konačno je gotovo. Konačno više nisam trudna! Moje tijelo je opet samo moje, i ako odem na wc nitko se neće u meni namještati u novi položaj. Dakle, ako je do tada postojala sumnja da možda majčinstvo za mene baš i nije bila najbolja ideja, ovdje je svaka sumnja uklonjena. Pa koja majka ima takve misli prilikom rođenja vlastitog djeteta?
I tu nije stalo. Nekako je ispalo da samo moje dijete ima grčeve. Da samo moje dijete provodi dane i noći spavajući na meni. Da samo moje dijete ima potrebu nositi se 98% svog budnog vremena. Da samo moje dijete odbija svaku pomisao o fizičkoj aktivnosti tipa okret na bok ili trbuh. Da samo moje dijete mrzi kolica. Mrzi vožnju autom. Mrzi ležati. Vrišti kao sumanuto. Spava cijelu noć sa sisom u ustima. Ili ne spava uopće. Kronično umorna i neispavana, s bolnom kičmom i koljenima koja kvrcaju pri svakom pokretu, uopće ne nalazim utjehu u onoj “Uživaj u nosanju i cijelonoćnom maženju, tako brzo odrastu”. Štoviše, svako jutro se budim nadajući se da ću pored sebe ugledati tinejđericu koja spava do podne i ignorira me. Sve to naravno slijedi milijun pogleda ispod oka i komentara, izgovorenih ili prešućenih: Mlijeko ti ne valja. Nemaš ga dovoljno. Dijete je gladno. Hraniš ga prečesto. Nosiš ga previše. Naviknut ćeš ga. Razmazit ćeš ga. Dijete će ti biti gore od Zdravka Mamića. Najgora si majka u cijelom svemiru! U jednom trenutku, oko 3 u noći, nakon 2 sata hodanja gore dolje popraćenog vrištanjem, uhvatiš se u razumijevanju stanja svih onih žena koje su pomahnitale. Maštaš o podizanju kompletne ušteđevine i odlasku na neki tropski otok gdje ćeš raditi kao sobarica, a u slobodno vrijeme ispod palme čitati jeftinu beletristiku. Čvrsto vjeruješ u to da si najgora majka u cijelom svemiru jer ne možeš smiriti vrištajuće dijete u tri u noći. Ne možeš ga naučiti da spava. I što je najgore, ne uživaš u svakom vrisku koji tvoja beba istisne kroz svoja usta. A trebala bi. To se očekuje. Jer to su slatke muke, zar ne?
Ponekad se pitam jel’ sam stvarno samo ja ovako nemajčinski materijal. Da li zaista sve druge uživaju u smradu pelena, neprospavanim noćima, bolnim sisama? Ili samo šute i lažu. I jeli zapravo jedina ocjena mene kao majke onaj smješak koji dobijem kad uđem u prostoriju, a koji nitko drugi ne može izmamiti iz drugarice kćeri. Ne znam. Jedino što znam je da je sve što sam pretpostavljala o životu nakon Bebe (after Baby – a.B.) bio totalni promašaj i da život a.B. više nikada neće biti kao život b.B. I da ja više nikada neću biti ista osoba. Netko bi sada rekao: Doh! Dobro jutro.
Kako god bilo drugarica kćer raste, ja se i dalje otkrivam (O da, mogu imitirati razne glasove. Nemam pojma kako se glasa tigar pa izmišljam. Da, mogu plesati po sobi usred podneva i bez 1,8 promila u krvi. I da, mogu preživjeti sa po 2 sata sna u komadu punih 8 mjeseci.). I sve više upoznajem i zaljubljujem se u nju. Jednu zanimljivu i jedinstvenu malu osobu koja zna što hoće i zahtjeva to jasno i glasno. I bivam joj mamom. Na svoj način. Na NAŠ način.
Ovaj tekst sam počela pisati prije dva mjeseca. Toliko očito treba da se počne i završi tekst uz drugaricu kćer. Da, život i ja smo postali nešto drugo. Ne nužno lošije. Možda ne ni bolje. Ali sigurno posve drugačije.
