Oni i one koji/e me bolje poznaju, znaju da sam pasionirani čitatelj jednog od najvećih domaćih sportskih dnevnika. Priznajem da moj interes za sadržaj koji se objavljuje u dnevnim tiskovinama ovoga tipa nije isključivo glad za informacijama o rezultatima iz svijeta sporta već i potraga za narativima koji u naizgled nepolitičke teme, provlače elemente onoga što Michael Billig naziva banalnim nacionalizmom.
Naime, kao vjerni čitatelj sportskih sadržaja u dnevnim novinama vremenom sam formirao mišljenje da pored sportskog sadržaja, sportski tisak u Hrvatskoj vrlo često predstavlja čvrsti bastion nepatvorenog etničkog nacionalizma. Neki od priloga često imaju malo ili nimalo veze sa sportom: tako se u osvrtima na tradiciju pojedinih sportskih udruženja u Hrvatskoj čitateljima nude feljtoni koji u dugu tradiciju klubova nekritički uključuju i uspjehe koje su ovi ostvarili u razdoblju NDH, nogometni uspjesi NDH prikazuju se u kontekstu hrvatske nogometne povijesti, gotovo kao da je riječ o legitimnoj prethodnici današnje reprezentacije (a ne o ‘uspjesima’ kojih se treba sramiti i stidjeti činjenice da su neki Hrvati, dok su im susjede deportirali u koncentracijske logore, i dok su se objavljivali državni proglasi o ograničavanju slobode kretanja za različite etničke kategorije građana/ki, imali, eto, i vremena za slobodno haklanje u pauzama od služenja domovini). Ako je nacionalna reprezentacija jedna od manifestacija simbola državnosti, i ako u totalitarnim poredcima upravo sport ima važnu ulogu u promidžbi državne ideologije, uvijek mi se činilo bizarnim kako ovakvi tekstovi ostaju neprimijećeni u očima šire javnosti. Vjerujem da bi političar/ka koji/a bi se u javnom diskursu referirao/la na neki element NDH kao legitimne osnove za tumačenje današnjih počela hrvatskih sportskih, kulturnih i/ili političkih dostignuća, bio na rubu izazivanja ozbiljnog međunarodnog skandala.
Nadalje, tekstovi koji se osvrću na nogometne derbije između, primjerice, Barcelone i Real Madrida, redovito su pisani na način da su više od nogometne igre važni Hrvati koji u ovim timovima igraju. Na razini dobrog ukusa su i tekstovi koji nude detaljnu raščlambu etničkog porijekla igrača iz dijaspore ili koji nude kulturnu legitimaciju za prihvatljivost stranaca koji nastupaju za nacionalne sportske timove (npr. jest stranac, ali se oženio za našu i tome slično). Opaske tipa ‘tamnoputi igrač’ i slične također nisu strane u sportskim rubrikama. Ironično je da autori/ce ovakvih članaka nisu svjesni/e svoje uloge u promicanju i odgajanju novih generacija čitatelja/ica kojima etnička isključivost ne može biti tako jasno problematična, kada već postoji industrija koja takve vrijednosti posredno povezuje sa sportskim idolima nacije. Što drugo reći o ulozi sportskih novinara i novinarki koji/e atmosfere na nogometnim stadionima, na kojima više tisuća ljudi euforično uzvikuju ‘Ubij Srbina’ (pa čak i kada, recimo, igra Hrvatska protiv Bugarske), prikazuju kao izvrsnu sportsku atmosferu, a navedeni poklič nazivaju ‘elementom već uobičajenog navijačkog folklora’.
Međutim, dok se u sportu ovaj tip nacionalnog diskursa očituje jasnim simbolima i žargonom prezentiranom na ograničenom prostoru i namijenjenom određenoj publici, tolerancije više ili manje agresivnog etničkog nacionalizma u drugim sferama društvenog djelovanja mnogo je opasnija za razvoj mogućnosti slobodnog mišljenja, razvoja poštenih tržišnih odnosa, a u nekim slučajevima ograničava mogućnost razvoja socijalne i građanske solidarnosti.
U tom kontekstu, mislim da treba gledati i na moguće sankcije koje UEFA može primijeniti na hrvatsku nogometnu reprezentaciju: ako već cijelo hrvatsko društvo mora biti talac etničkog nacionalizma, koji prosječnog/u građanina/ku već 25 godina drži u svojevrsnoj pat poziciji, sprječavajući ga da slobodno misli ili razvija svoj život u skladu sa svojim afinitetima, ne vidim ništa sporno u tome da zbog manifestacije iste ideologije netrpeljivosti na sportskim terenima, UEFA izbaci našu reprezentaciju iz kontinentalnog natjecanja. Točno je, imamo zlatnu generaciju koja samo želi neopterećeno raditi ono u čemu je najbolja: igrati nogomet. Točno je i da većinu naših sjajnih reprezentativaca ne zanima politika (paradoksalno ovoga puta i imamo vrhunsku generaciju koja doista primarno želi pokazati bogatstvo svog talenta na najvećim sportskim smotrama: Modrić, Rakitić, Kovačić i drugi rijetko su se kada mogli naći u središtu nacional-šovinističkih skandala, što nije bio slučaj s nekim ‘većim’ zvijezdama koje su nogometne uspjehe koristili i za promidžbu ‘nacionalnih’ vrijednosti); ali zanima me koliko je hrvatskih sjajnih znanstvenika/ca, umjetnika/ca i radnika/ca moralo napustiti Hrvatsku u zadnjih dvadeset godina, jer se zbog nacionalističkih performansa različitog tipa, više ili manje agresivnih, nisu osjećali dovoljno sigurno da slobodno i bez stresa rade ono u čemu su najbolji?
Ako će za hrvatsko društvo tek isključivanje nogometne reprezentacije s EURA dovesti do toga da počne razmišljati o tomu što znači romantizacija ultimativnog zla i poretka koji industrijski likvidira svoje stanovnike i stanovnice, onda je to, vjerujem, mala cijena koju hrvatsko društvo treba platiti. Možda u konačnici dovede i do toga da i sami nogometaši počnu otvoreno zagovarati antifašističke vrijednosti u svojim govorima, budući da bi ih sankcija UEFA-e mogla vrlo jasno približiti prosječnim hrvatskim građanima i građankama, budući da bi cijenu netrpeljivosti u ovom slučaju mogli platiti oni sami.
O autoru: Viktor Koska je zamjenik predstojnice Centra za istraživanje etničnosti, državljanstva i migracija (CEDIM) i znanstveni novak – asistent na Fakultetu političkih znanosti, Sveučilišta u Zagrebu.
