Feminizam i rock glazba oduvijek su imali, u najboljem slučaju, nedosljedan odnos. Temelji metal i punk glazbe osamdesetih godina prošlog stoljeća počivali su na užasnoj povijesti mizoginije (mržnje prema ženama), što potvrđuje i Led Zeppelinov “incident s morskim psom”. Osamdesetih godina, nažalost, nije postojao glazbeni pravac koji se u potpunosti suprotstavio tom tonu glazbe. Tek maleni broj rock pjesama koje su govorile o osnaživanju žena je postalo hitom. Tijekom ženskog pokreta za oslobođenje jedino su pjesme Helen Reddy “I Am Woman” i Jeannie C. Riley “Harper Valley P.T.A” našle svoje mjesto na vrhu top ljestvica. S druge strane, 90-te su proizvele bezbroj pjesama koje su postale kvazi-feminističke himne, od “Just a Girl” grupe No Doubt, “You Oughta Know” Alanis Morrisette do pjesme “Bitch” Meredith Brooks, no niti jedna od njih nije bila politička u eksplicitnom smislu riječi.
Najpoznatiji val feminističkog rocka je bio Riot Grrrl pokret početkom 90-ih pod vodstvom Kathleen Hanne i njezinog Bikini Kill benda. No, usprkos utjecaju pokreta i ogromnoj količini medijskog prostora kojeg je bend dobio, on se zadržao većinom na underground sceni. Ako ne računate Sonic Youth i Hole koje su bili povezani s Riot Grrrl pokretom – “Pretend We’re Dead” grupe L7 je jedini apsolutni hit proizašao iz pokreta.
No, devedesete su donijele još jedan fenomen – Nirvanu i Pearl Jam – koji su bili u potpunosti feministički bendovi. Kako godine prolaze, njihovo javno zauzimanje za feminizam u ranim 90-tima izgleda još zapanjujuće danas, nego što su izgledali tada. Nirvana i Pearl Jam bili su u to vrijeme dva najveća benda na svijetu i zauzeli su se kroz svoje pjesme i javne nastupe za feminizam iako su u bendu svi članovi bili muškarci.
Iako se pamte najviše zbog toga što su vratili ugled mainstream rocku, njihovo najveće priznanje bi trebalo biti to što su se kroz platformu najvećih bendova na svijetu založili za ženska prava. Nitko drugi u povijesti rock glazbe, nije imao ni približno isti učinak kao što su oni imali po tom pitanju.
“She scratches a letter into a wall made of stone. Maybe someday another child won’t feel as alone as she does.” (Pearl Jam, “Why Go”)
Izvedba pjesme “Porch” Pearl Jama na MTV Unplugged jedan je od najpoznatijih trenutaka u legendarnoj povijesti serije. Razmišljajući o tome, shvatiti ćete koliko je apsolutno neproducirana rock glazba bila tada. Možete li uopće zamisliti bend koji je potpisao za veliku izdavačku kuću, koji na svom putu prema dijamantnoj prodaji debitantskog albuma, se glupira na nacionalnoj televiziji? Tijekom nastupa Eddie Vedder pada sa stolice, bubnjar Dave Abbruzzese zvuči neumjesno jer svira preglasno zaboravljajući kako je riječ o unplugged koncertu, dok Jeff Ament se ljulja na bas bubnju kao da svira u areni. Takvo ponašanje je razlog zbog kojeg je Kurt Cobain jednom prilikom izvrijeđao Pearl Jame uspoređujući ih s “pionirskim, korporativnim, alternativnim penis – rock bendom”
Ali kroz svo glupiranje, Eddie Vedder je napravio jedan od najpoznatijih pro-feminističkih proglasa u popularnoj glazbenoj povijesti pisanjem “pravo izbora” markerom po svojoj ruci. To možda ne izgleda kao velika stvar, ali sjetite se apsolutne medijske senzacije koju je uzrokovala Beyonce svojim nastupom na dodijeli VMA nagrade 2014. godine kada je iza nje stajao natpis “feministkinja”. Zamislite onda koliko je dojmljiv Vedderov nastup bio prije 25 godina kada je pitanje pobačaja bio neizmjerno veća tabu tema nego što je danas.
Jednako važni kao i Unplugged nastup, bili su tekstovi koje je Vedder napisao, koji su se redovito bavili feminističkim pitanjima. Kako je jedan pisac napisao ” … pjesme kao što je “Why Go“, “Daughter” i “Better Man” su jednako feministički kao i sve pjesme koje su Bikini Kill ikada snimile”. Vedder je bio poznat po svojim tradicionalnim pjesmama iz perspektive žene, trudeći se predstaviti njezinu perspektivu kroz empatiju. Iako kada muškarac pokušava ispričati priču jedne žene može biti problematično – a to je bila točka prijepora Riot Grrrl pokreta – Vedderova osjetljivost na feministička pitanja i njegova želja da se ona istaknu u javnosti treba nagraditi pljeskom.
“He’ll keep you in a jar and you’ll think you’re happy.” (Nirvana, “Sappy”)
Kada je Nirvana primljena u Rock and Roll Hall of Fame 2014. godine, svi su se pitali tko će zamijeniti Kurta Cobaina tijekom izvedbe njihovih pjesama. Umjesto da izaberu jednu osobu, članovi benda izabrali su četiri različite osobe – sve redom žene – koje su izvele njihove hitove. Za mnoge ljude, odabir žena da izvedu pjesama jednog od najomiljenijeg muškog benda u povijesti bio je neobičan izbor. No, bendu se ideja sviđala tvrdeći kako samo žene mogu izvesti pjesme “u čast Kurta i onog što Nirvana jest!”
{slika}
Iako to većina ljudi nije shvatila u to vrijeme, Nirvana je bila povezana s Riot Grrrl pokretom. Poznato je kako je frontmanica benda Bikini Kill, Kathleen Hanna smislila naslov za pjesmu “Smells Like Teen Spirit” jer je Kurt koristio dezodorans svoje tadašnje djevojke – bubnjarice Tobi Vail. No, Nirvana je po pitanju feminizma otišla mnogo dalje od ove anegdote. Kurt se stalno igrao s pitanjem rodnih uloga u javnosti – činjenica da je bio odjeven u haljinu u spotu “In Bloom” samo je jedan od primjera. Kurtovi su tekstovi bili još intenzivniji i izravniji od Vedderovih u pogledu feminističkih pitanja. Njegove pjesme koje se bave rodnim ulogama (“Been a Son“, “Sappy“) i silovanjima (“Polly“, “Rape me“) kod mnogih slušatelja mogu izazvati čak i neugodu. Kurt je jednom priliko napao i frontmana grupe Guns N’ Roses, Axl Rosea, zbog njegovih seksističkih i homofobičnih tekstova.
Iako mnogi govore kako je Kurt mrzio slavu, popularnost mu nije bio pravi problem. Ono što je zapravo mrzio je ono što je došlo zajedno s titulom najboljeg benda na svijetu – to da su fanovi benda bili “seronje”. Kurt je 1992. godine rekao Spinu “Želim se osloboditi svih homofoba, seksista i rasista u našoj publici . Znam da su vani i to mi neopisivo smeta.” Pokušao ih je ukloniti iz publike svim potrebnim sredstvima – njegov pristup danas bi izazvao velike konfrontacije s većinom izdavačkih kuća. U omotu albuma “Incesticide” Kurt je izrazio svoj bijes činjenicom kako Nirvanini fanovi koriste njegove stihove na odvratan način. Pokušao je otjerati svakog u publici tko je imao predrasuda na bilo koji način, ne bojeći se koristiti niti uvrede.
“U ovom trenutku imam jedan zahtjev za sve fanove” napisao je Cobain, “Ako itko od vas mrzi homoseksualce, ljude različite boje kože ili žene, molimo Vas za uslugu – ostavite nas na miru! Ne dolazite na naše koncerte niti kupujte naše albume. Prošle godine, jedna je djevojka bila silovana od strane dvojice otpada koji su tijekom silovanja pjevali našu pjesmu “Polly“. Teško se nosim s činjenicom da znam da takvi planktoni su u našoj publici”.
Žalosno je što je u povijesti Nirvane i Pearl Jama feminizam postao tek manja fusnota njihovog nasljeđa. Kao što je ranije navedeno, ne postoje drugi umjetnici s takvim statusom – pogotovo ne muške rock zvijezde – koje su se bavili feminističkim pitanjima na tako izravan i snažan način kao što su to činili Nirvana i Pearl Jam. Možda se ta činjenica može pripisati općoj klimi ranih 90-ih godina kada su rock bendovi prodavali albume u milijunskim tiražama, bili glorificirani u medijima te im je bilo dopušteno reći i učiniti što god su htjeli. Sonic Youth i Riot Grrrl bendovi su stalno gurali feministička pitanja u prvi plan zahtijevajući od bendova da zauzmu javno stajalište po pitanju feminizma dok su diskografske kuće i MTV zarađivali na “grunge” sceni ne znajući još tada kako ju kontrolirati i utišati.
***
Histerija po pitanju glazbenika i glazbenica zahvaljujući eksponencijalnoj pozornosti medija u 21. stoljeću neusporediva je s onom tijekom osamdesetih i devedesetih godina. Danas, usprkos većoj pristupačnosti javnoj platformi za izražavanje političkih i društvenih stajališta glazbenika, njihovo mišljenje zamijenile su trivijalne informacije poput nagađanja o tome s kim se viđaju ili komentiranja o tome kako su odjeveni. Čini se kako danas više nije toliko bitno što glazbenici imaju za reći – kako u svojim pjesmama, tako i tijekom intervjua, koliko je bitna instant-popularnost zahvaljujući tračevima i skandalima, odnosno koliko je bitno postalo danas dobro se prodati.
No, usprkos glazbenoj industriji koja veliča seksualnost i erotiku, brojni pjevači i pjevačice koriste svoju popularnost koriste kako bi izrekli svoj stavove te ukazali na određene probleme današnjice. Popularna glazba pronašla je način da prenese političku poruku po pitanju društvenih i političkih problema kroz zaglušujuće ritmove. Uzmite na primjer pjesmu “Born this way” pjevačice Lady Gage koja je postala svojevrsna internacionalna gay himna jer na otvoreni način progovara o homoseksualnosti. Neovisno o tome što mislili o njezinom prijašnjem ili trenutnom glazbenom stvaralaštvu, Lady Gaga je dospjela na vrhove top ljestvica pjesmom koja veliča ono na što, na žalost, još uvijek brojni konzervativci gledaju s prijezirom.
Što se feminizma tiče – iako je on u glazbenoj industriji u prošlosti bio omalovažavajuć identifikator, moderno doba dovelo je do toga da je feminizam postao prestižna etiketa. U posljednjih nekoliko godina, kako je feminizam postao gotovo uobičajena leća kroz koju se promatra popularna kultura, imali smo fascinantan prizor u to kako su se stavovi mainstream medija razvijali u pogledu stavova prema feminizmu, jednako kao i samih glazbenica koje su prihvatile feminizam kao dio svog identiteta (primjerice gore spomenuta Lady Gaga je u početku svoje karijere “bježala” od mogućnosti usporedbe s feministkinjama nakon čega je promijenila mišljenje i prihvatila feminizam u potpunosti, za razliku od nje glazbenica Ke$ha istaknula je u brojnim intervjuima kako je “feministkinja u određenim pogledima dok u određenima se ne slaže s feminističkom filozofijom”, a za razliku od njih američka pjevačica i kantautorica Kelly Clarkson ne želi “prići feminizmu ni na deset metara”).
Brojne glazbenice od nasljeđa Riot Grrrl pokreta do indie glazbenica i pop-rock pjevačica prihvatile su feminizam u svom životu i kroz svoja djela – od Beyonce i Lorde, Grimes i Peaches do Ani DiFranco feminizam je pronašao svoj put u sve glazbene žanrove – osnažujući žene da kažu svoje mišljenje, zauzmu stav i budu ono što žele biti. Iako ponekad ne bi ni pomislili da određeni pjevači ili pjevačice imaju išta zajedničko s feminizmom neki put bi ste se mogli i iznenaditi. Recimo možete li spojiti grupu Pussycat Dolls i feminizam? Ako ništa drugo, mogli biste reći kako su njihove pjesme vratile feminizam deset godina unazad, no nemojte biti toliko kritični. Pjesma “When I grow up” himna je ženskom izboru – jer kada odraste ako žena želi biti kraljica, zvijezda, vidjeti svijet, imati fanove – zašto ne bi? Živjela sloboda izbora!
Iako je etiketu “feminizam” lako dodati miksu drugih identifikacijskih deskriptora, puno je teže izboriti se za prostor oslobođen nejednakosti, stereotipa i okolne diskriminacije, prostor gdje su glazbenice od Joni Mitchell, Kathleen Hanna, P.J. Harvey do Nicki Minaj, Miley Cyrus i Beyonce oslobođene fokusa na fizički izgled i seksualne veze nego gdje je pozornost usmjerena na njihove vokalne i glazbene sposobnosti. Komercijalni motivi su ono što je bitno u popularnoj glazbenoj mašineriji, a ne napredak, kako feministički tako niti jedan drugi.
