Kako se približava kraj predizborne kampanje, teško se oteti dojmu da nijedna opcija nema, ili ne želi iznijeti, jasnu ideju o tome na koji će se način nositi s ekonomskom i socijalnom krizom koja zemlju trese već tri godine. Perspektiva produbljenja i produženja krize s obzirom na ekonomske trendove u Europskoj uniji i neodrživost dosadašnjeg modela života na dug, automatski traži smanjivanje državnog proračuna i pad standarda svih koji su o njemu ovisni, dakle velike većine hrvatskih građanki i građana. Budući da je iz programskih smjernica i predizbornih poruka teško razaznati kako će nam izgledati iduće četiri godine, pogotovo tko je spreman promijeniti ekonomsku paradigmu i s kojim posljedicama, odlučio sam istaknuti nekoliko točaka iz predizborne kampanje koje su mi se učinile posebno indikativnima za karakter buduće vlade, sretan što je kampanja pred krajem i što je ovako kratko trajala, barem njen službeni dio.
Heroji i žrtve borbe protiv korupcije
Osnovni zaključak koji se može donijeti par dana prije izbora jest da su dva glavna politička bloka ostala dosljedna sebi – HDZ svojoj dvoličnosti, a Kukuriku koalicija svojoj bezličnosti. Vjerojatno poučeni iskustvom s prethodnih parlamentarnih izbora, stranke Kukuriku koalicije, prvenstveno SDP, zauzele su poprilično pasivnu poziciju, već i prije službene predizborne kampanje, prepuštajući HDZ-u da za njih dobije izbore. Naime, osim stila vođenja kampanje kroz direktno uključivanje građana i građanki u izradu programa i debatiranje oko njega, koalicija nije ponudila neke konkretne, nove i krucijalne teme kao ključne točke kampanje, pa im se ona svodi na sljedeće – nastavak starog modela upravljanja državom samo bez korupcije. S druge strane, HDZ je, kao i obično, zauzeo agresivniji stav i uz standardno plašenje birača crvenim avetima te povratkom Jugoslavije inzistirao na svojoj dvojnoj poziciji lučonoše i žrtve u borbi protiv korupcije. Dakle, osim što borbu protiv korupcije prikazuje kao stvar politike, a ne pravosuđa, HDZ politizira DORH i Uskok obrazlažući istrage protiv HDZ-a njihovom urotničkom rabotom u koju su se još uključili i mediji. Zanimljiva logika, pogotovo od stranke koja je vodila državu u doba kad je koruptivno ponašanje bilo modus vivendi i modus operandi svih državnih struktura.
Govor mržnje
Slijedeći tu logiku viktimizacije, HDZ je otišao korak dalje, uvodeći govor mržnje kao lajt motiv u djelovanju svih koji ih se usude kritizirati – od političkih protivnika do medija. Ova je retorika krenula u vrijeme grotesknog ukidanja imuniteta SDP-ovom zastupniku Željku Jovanoviću pozivanjem na zločin iz mržnje i isticanjem kako je upravo za vrijeme HDZ-ove vladavine donesen Zakon o suzbijanju diskriminacije. Takvo se trivijaliziranje dugogodišnjeg mukotrpnog truda nevladinih udruga da se u kazneni zakon unesu zločin iz mržnje i govor mržnje (prvenstveno da bi se zaštitilo seksualne, rodne i nacionalne manjine) nastavilo kroz predizborne skupove i spotove stranke u kojima se u kršćanskom i tješiteljskom tonu poziva birače da ne daju glas onima koji “mrze i vrijeđaju”. HDZ-ovo se anđeosko prenemaganje nad onima “koji trpe svakoga dana” rastače u krajnjem cinizmu ne samo u trenutku kada s partnerima dijele hranu umirovljenicima i nezaposlenima ili šalju specijalce na jedva pokretnog starca, već pogotovo kada svoje birače pokušavaju mobilizirati strahom od ljudi ne-hrvatskih imena (Josip Đakić) ili homoseksualca koji će se drsko razmiliti čednim poljanama hrvatskih gradova (Ante Kulušić) odlučni u svojoj paklenskoj namjeri da napadnu hrvatsku nerođenu djecu (Darko Milinović). A upravo su ne-Hrvati i LGBT osobe one/i koje/i su najviše trpjeli mržnju svakoga dana zadnjih dvadeset godina, od kojih je HDZ vladao sedamnaest. U tom je kontekstu pokušaja kontroliranja krajnje desnog biračkog tijela sasvim shvatljivo i partnerstvo HDZ-a s Kerumovim HGS-om te vraćanje stranačkim korijenima i nacionalističkoj retorici (dokaz čega bi, između ostalog, trebao biti i povratak Miroslava Tuđmana i Vesne Škare-Ožbolt pod okrilje HDZ-a), ali je nekako u neskladu s proklamiranom borbom protiv mržnje i diskriminacije.
Margina kao sudbina
Upravo se o pitanju istospolnih brakova i omogućavanja posvajanja djece LGBT osobama ili istospolnim parovima moglo očekivati artikuliranije pozicioniranje Kukuriku koalicije kao saveza socijaldemokrata i liberala 21. stoljeća, pogotovo s obzirom na izvjesnost njihove izborne pobjede. Međutim, te su teme nekako s nelagodom stavljene u koalicijski ormar, što se najbolje vidjelo u nedjeljnom Dnevniku HTV-a (16. listopada) kada se na stranačko sučeljavanje o LGBT pravima nitko iz koalicije nije odazvao. Osim šutnje o ovim “nezgodnim temama” u vrijeme jedne od najgledanijih emisija u zemlji, ništa više se nije čulo ni u službenoj predizbornoj kampanji, dok je u samom Planu 21 ponuđena općenita formulacija o slobodi izbora životnog stila, “uključujući i slobodu izbora punoljetnoga suglasnoga partnera”. Još se poraznijom čini argumentacija po kojoj hrvatsko društvo još nije spremno za posvajanje djece od strane LGBT osoba jer za promjenu je visoko patrijarhalnog karaktera hrvatskog društva potrebna puno veća doza hrabrosti nositelja politike (možda bi odluke bivše Zapaterove vlade u Španjolskoj u tom smislu mogle poslužiti kao dobar primjer). Bez toga će LGBT osobe i dalje tavoriti na marginama društva, a rodna ravnopravnost ostati prazan pojam. Nažalost, potonje se može naslutiti iz činjenice da je jedino HSU ispoštovao Zakon o ravnopravnosti spolova koji propisuje minimalno 40 posto zastupljenosti podzastupljenog spola na stranačkim listama. Na temelju toga, možemo se samo zapitati koliko će izborni pobjednici biti vjerodostojni u ostvarivanju rodne ravnopravnosti zacrtane u svojim programima.
