Ranije ove godine, nakon bešćutnog islamističkog napada na Charlie Hebdo u Parizu 7. siječnja, europski i svjetski vođe pozivali su na “europske vrijednosti”, termin kojeg su zazvali vjerojatno u najboljoj namjeri, no ta namjera ga ne čini ništa manje fiktivnim. Solidarnost, sekularnost i vladavina prava koje navodno sačinjavaju te europske vrijednosti dugo su proturiječile europskim izvoznim proizvodima poput kolonijalizma, imperijalizma, prekrajanja tuđih granica i sveopćeg ignoriranja dobrobiti zemalja Bliskog istoka i Afrike u ime vlastitog prosperiteta. No, čak i ako zanemarimo tu proturiječnost, solidarnost, sekularnost i vladavina prava su zaista bile vrijednosti koje su potrebne Europi, vrijednosti iza kojih smo svi mogli stati. Nažalost, događaji koji su uslijedili pokazali su nam da je Europa, suočena sa zločinima i nasiljem na vlastitom terenu veoma lako otklizala u izostanak solidarnosti i vladavine prava, te u konzervativne bajke o “kršćanskim vrijednostima” koje su ubrzo zamijenile ideal sekularizma.
Bezbrojni anti-muslimanski napadi u Europi
Nakon napada na Charlie Hebdo u Francuskoj je zabilježeno preko 28 napada na džamije među kojima su bili i napadi bombama i vatrenim oružjem te još stotinjak prijetnji i uvreda upućenih prema muslimanima. Nakon te tragedije, svjetla medijskih reflektora pala su na njemačku PEGIDA-u, radikalnu, desničarsku, islamofobnu organizaciju “Patriotskih Europljana protiv islamizacije Zapada”, aktivne još od listopada 2014. godine., koja je epilog pariške tragedije iskoristila kako bi na svoje mitinge privukla rastuće brojeve simpatizera u Njemačkoj. Rast antiislamskih incidenata od gotovo 50% zabilježen je i u Velikoj Britaniji gdje su u napadima na muslimane sudjelovala i djeca stara svega 10 godina.
Situacija je postala još gora nakon što je izbjeglička kriza u Europi eskalirala. Ikona francuske ekstremne desnice Marie Le Pen, grčevito se borila za to da Francuska odustane od prihvata izbjeglica pravdajući se besmislenim izmišljotinama da je riječ o ekonomskim migrantima koje sačinjava 99% muškaraca. U međuvremenu se ni hrvatski političari nisu proslavili – Tomislav Karamarko je baljezgao o tome kako će izbjeglice otimati radna mjesta Hrvatima, dok je Damir Kajin u očajničkom pokušaju privlačenja pažnje zamjerao izbjeglicama što se ne bore protiv Islamske Države kao što se bore protiv hrvatske policije.
Prazne riječi europskih političara i političarki su dovoljan indikator za rastuću netoleranciju prema muslimanima, ali situacija na terenu još je gora. U kolovozu ove godine netko je spalio izbjegličko sklonište nedaleko od Berlina samo nekoliko dana nakon nereda na antiizbjegličkom prosvjedu u gradu Heidenau. Spaljivanje tog skloništa bio je tek jedan od preko 200 napada na izbjegličke centre u Njemačkoj do tada u 2015. godini. Tijekom kolovoza dogodio se još jedan incident u Francuskoj u kojem je netko spalio džamiju u gradu Auch nedaleko od Toulusea.
U Švedskoj su se također zaredali napadi na izbjeglice i imigrante. Serija od 15 napada na prihvatilišta za izbjeglice kulminirala je kada je sredinom listopada spaljeno prihvatilište u gradiću Munkedalu. Zatim su se zaredala dva napada u dva dana-u prvom je ekstremni desničar s poviješću glorificiranja Hitlera, mačem ubio profesora i dijete u školi s visokim udjelom imigranata, dok je dan kasnije nepoznata osoba spalila još nedovršeni kompleks za udomljavanje izbjeglica zapadno od Stockholma.
Novi napadi, novi izazovi za Europu
U noći s petka na subotu, 13. na 14. studenog, nekolicina terorista ‘Islamske Države’ na nekoliko je lokacija u Parizu izvršilo terorističke napade vatrenim oružjem i samoubilačkim bombaškim napadima. Taj stravičan čin nasilja rezultirao je s najmanje 129 mrtvih i oko 350 ozlijeđenih (brojke dostupne u trenutku pisanja ovog članka), a očekuje se da će taj broj i rasti. Svega nekoliko sati nakon tih događaja, francuski predsjednik Hollande objavio je rat ‘Islamskoj Državi’, a njemačka kancelarka Angela Merkel dala mu je svoju podršku. Što će taj rat podrazumijevati, još uvijek nije jasno- francuska involviranost u rat u Siriji, kao i involviranost u ratu u Libiji nikada nije otišla do te mjere da rezultira francuskom vojskom na terenu, no ni takav ekstremni razvoj događaja ne treba isključiti. Francuska je u stanju šoka i moglo bi se bez pretjerivanja reći da je ovaj napad neka vrsta njihovog vlastitog “jedanaestog rujna”. Ovog puta izlike za napad ne mogu se naći u crtežima Muhameda- ciljevi nisu bili partikularni, poput jedne redakcije. Ovog puta ne moramo kopati duboko u live izvještaje pojedinih portala da bismo našli izjavu jednog od napadača da su napad izveli, između ostaloga, i zbog situacije na Bliskom istoku koja je prenesena reda radi. Ovog puta te izjave imamo crno na bijelo u dopisu IS-a u kojem pišu da “miris smrti neće napustiti nosnice Francuske i ostalih država sve dok ustraju na križarskim pohodima protiv zemalja Kalifata”.
Kakva će biti reakcija Francuske, Europe i svijeta? Hoćemo li vidjeti još rata? Hoćemo li opet gledati zapadnjačke vojnike u bliskoistočnoj zemlji kako u impotentnoj borbi protiv lokalnih snaga otpora granatiraju kvartove ispunjene civilima pod egidom importiranja slobode i olako pričaju o kolateralnim žrtvama kao da su srušili vazu sa stola, a ne pobili na desetine i stotine nevinih ljudi? Hoćemo li toliko brzo zaboraviti da je rast islamizma na Bliskom istoku i njegovo prenašanje na Europu jasno povezan sa zapadnjačkim geopolitičkim igrama u regiji, rušenjem režima, financiranjem lokalnih siledžija i uništavanjem sekularnih nacionalnih pokreta? O tome je suvišno više i pisati, toliko puta je već bilo do u detalja obrađeno.
Budućnost izbjeglica u Europi
No, sljedećih dana ne treba pratiti jedino izjave o vojnim pohodima nego i o drugim pitanjima. Odgovornost Europe ne leži samo u načinu na koji će se suočiti s ‘Islamskom Državom’, nego i u načinu na koji će se suočiti sama sa sobom i sa stotinama tisućama izbjeglica koje su sigurnost od rata potražile unutar njenih granica. Kako je započelo, ne obećava-izbjeglički kamp u Calaisu u kojem je smješteno 6000 izbjeglica počeo je goriti tek nekoliko sati nakon napada u Parizu. Nejasno je zašto. U pitanju može biti osveta, a možda je i riječ o eskalaciji trodnevnih policijskih intervencija u kampu. Političari poput nizozemskog radikalnog desničara Geerta Wildersa, slovačkog premijera Roberta Fice, poljskog ministra za europske poslove Konrada Syzymanskog i talijanskog nacionalista Mattea Salvinija već koriste pariški pokolj za vlastito skupljanje političkih bodova apelirajući na zatvaranje granica. Radikali na društvenim mrežama, a nažalost i izvan njih, ponašaju se kao psi otrgnuti s lanaca, ne zadržavajući se na zatvaranju granica nego zazivaju i izbacivanje izbjeglica iz Europe i pozivaju na pokolje.
Posljednji puta kada je javno mijenje u Europi bilo ovako nabrušeno na neku skupinu ljudi, radilo se o Židovima. Posljedice toga vjerojatno ne moramo ni spominjati, iako izgleda da je Europa, uživajući u sterilnosti svoje odvojenosti od patnje desetina milijuna ljudi, kroz desetljeća zaboravila kakva su se neizreciva zvjerstva događala na njenom teritoriju prije samo 70 godina u ime mržnje i navodne inherentne superirornosti. Tako su Europljani, osim pokojeg sukoba na Balkanu i u Ukrajini, svjetske sukobe gledali uglavnom kroz šture novinske izvještaje, džingoistička bulažnjenja svojih vođa i američku pop kulturu koja je kao vrhovnu žrtvu svojih vojnih intervencija postavila svoje vlastite vojnike, tako u drugi plan stavljajući ljude čiji su članovi obitelji pobijeni i domovi razrušeni.
Mi ili oni
Europa polagano, ali sigurno, tone u “mi ili oni” mentalitet, pozivajući se na neki fiktivni europski identitet (kao da i sama nije sastavljena od desetaka različitih identiteta) koji stoji naspram Drugoga i njegovog koruptivnog divljaštva. Jezik koji se upotrebljava kada se referira na izbjeglice jezivo podsjeća na riječi Frantza Fanona iz njegove kultne knjige “Prezreni na Svijetu” u kojoj, pričajući o francuskoj kolonizaciji Alžira piše: “Ponekad takav maniheizam ide do krajnjih granica svoje logike i dehumanizira kolonizirane. Zapravo, on ih animalizira. I zaista, jezik kojim kolon govori o koloniziranom, jezik je zoologije. Govori se o gmižućim kretnjama žutih, o zadahu koji se širi iz domorodačkog sela, o hordama, o smradu, o nicanju, klijanju, o gestikulacijama. (…) Ta galopirajuća demografija, te histerične mase, ta lica s kojih je i posljednji trag ljudskosti iščezao, ta gojazna tijela koja više ni na što ne nalikuju, ta gomila bez glave i repa, ta djeca koja kao da nikome ne pripadaju, ta lijenost izložena suncu, taj ritam vegetacije, sve to pripada kolonijalnom jeziku. General de Gaulle govori o “žutim gomilama”, a Mauriac o crnim, smeđim i žutim masama koje će uskoro nagrnuti.”
Europska desnica u svojim napadima na izbjeglice zaboravlja da su izbjeglice od radikalizma pobjegle. Također zaboravlja da su ljudi koje se suprotstavljaju IS-u, sirijska vojska, gerile Kurdistanske Radničke Partije, vojske Narodne i Ženske Obrane Kurdistana, iračke šiitske paravojske, Hezbolah, iranska vojska, iračka vojska, libanonska vojska i palestinske gerile u Siriji – gotovo svi redom muslimani i muslimanke. Težak je teret neznanja, ali izgleda da ga europski desničari i desničarke lako nose. Oni i njihovi proklamirani protivnici-radikalni islamisti tako egzistiraju u perverznoj simbiozi u kojoj jedni drugima daju goriva za mržnju, perpetuirajući već dovoljno tragičnu situaciju.
Solidarnost je potrebna onda kada je najteže
Europa mora naći snage u sebi i na toliku mržnju i toliki perfidni desničarski oportunizam odgovoriti solidarnošću i ujedinjenom politikom nulte doze tolerancije prema političkom skupljanju bodova na tuđoj patnji. Ne smiju se više događati situacije u kojima se pokolji u zemljama Bliskog istoka i Afrike odvijaju paralelno s tragedijama u našem susjedstvu, samo da bi bili izignorirani jer nisu dovoljno bitni ili jer ne prikupljaju dovoljno klikova. Ne smijemo ignorirati vlastitu odgovornost za tragedije na Bliskom istoku i poricati činjenicu da su one velikim dijelom doprinjele do problema s kojima se sada suočavamo. Ne smijemo tražiti od milijardu i pol muslimana da konstantno osuđuju islamske ekstremiste dok mi svoju involviranost u paklu koji je zahvatio njihove domove racionaliziramo. I najbitnije od svega, ne smijemo zaboraviti što se dogodilo prošlog puta kada smo zamrzili cijelu jednu skupinu ljudi. Ovakvo polagano kliženje u vode radikalizma ne obećava, kao ni dosadašnje iskustvo nošenja zapada i Europe u ovako emocionalno nabijenim situacijama, ali usprkos tome, pozivanje na solidarnost ne smije prestati, kao ni konstantna kritika europske politike koja je dovela do eskalacije terorizma.
Francuska je potpaljivala sukobe u Libiji i Siriji u ime globalnih geopolitičkih igara, a Hrvatska je poslala tone i tone oružja “umjerenim sirijskim pobunjenicima”. Nitko normalan neće ustvrditi da je Francuska zbog toga zaslužila tragediju koja ju je spopala, niti da bi se Hrvatskoj trebalo dogoditi isto, ali zanemarivati činjenicu da zemlje Europe aktivno sudjeluju u destabilizacijama zemalja koje posljedično rezultiraju radikaliziranjem stanovništva i stvaranjem terorističkih prijetnji je suludo.
Suvisla i ujedinjena europska politika prema Bliskom istoku, s fokusom na obuzdavanju monarhija Perzijskog zaljeva i Turske, te inzistiranju na stavljanju razrješenja rata u Siriji ispred partikularnih geopolitičkih interesa vanjskih i lokalnih igrača u regiji su prvi koraci ka normalizaciji situacije. Panika, bijes i mržnja su ono što ‘Islamska Država’ želi izazvati kod ljudi, a to ne smijemo dozvoliti.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
