Zastupnički dom Kongresa SAD-a je bez ustezanja i jednoglasno zločine Islamske države nazvao genocidom, dok je francuska ministrica inicirala zahtjev za prepoznavanje femicida u ratnim sukobima kao zasebnog zločina i njegovo unošenje u međunarodne zakonske akte kroz mehanizme UN-a.
Američki državni tajnik John Kerry 17. ožujka objavio je u ime američkog Kongresa kako je Islamska država počinila genocid nad kršćanima i drugim manjinama u Iraku i Siriji: “Smatram da je Daesh odgovoran za genocid nad skupinama u područjima koja su pod njihovom kontrolom, uključujući Jazide, kršćane i šiite”. Upotrijebio je pogrdnu arapsku riječ za Islamsku državu (Daesh) te je govorio o pokolju nad Jazidima na planini Sinjar u Iraku 2014. godine, kada je ISIS zatočio tisuće djevojčica i žena. Zastupnički dom Kongresa SAD-a jednoglasno je (393:0) djelovanje Islamske države proglasio genocidom nad manjinskim skupinama na Bliskom Istoku, a glasnogovornik Paul Ryan je izjavio: “Ono što se događa u Iraku i Siriji je namjerno, sustavno uništavanje religijskih i etničkih manjina. Danas je ovaj Zastupnički dom jednoglasno nazvao zločine koje čini ISIS pravim imenom: genocidom”.
UN još od 1948. zahtijeva od svojih članica da rade na prevenciji genocida i kažnjavaju počinitelje, a SAD je tek drugi put u povijesti objavio deklaraciju kojom optužuje za genocid (prvi put se to dogodilo 2004. u vezi ubojstava u Darfuru, u Sudanu). UN definira genocid kao “djelovanje koje ima namjeru uništiti u cjelini ili dijelom neku nacionalnu, etničku, rasnu ili religijsku skupinu”. U svakom slučaju, termin genocid ima veliku težinu u međunarodnom pravu, a nedavno smo vidjeli/e i kako je Haški sud odbacio tužbu Hrvatske i protutužbu Srbije za genocid smatrajući da tužitelji nisu dokazali genocid. U brojnim sudskim procesima zločina (koji traju još od 1993.) počinjenih u ratu 1990-ih na području bivše Jugoslavije, vidjeli smo brojne odbačene optužnice za genocid. No, Haški sud je i prvi međunarodni kazneni sud koji je izrekao osuđujuće presude za genocid u Europi, kada je u travnju 2004. godine Žalbeno vijeće utvrdilo da je 1995. u Srebrenici počinjen genocid.
Samo dan nakon objave američkog državnog tajnika, 18. ožujka, na nedavnoj 60. sjednici UN-ove Komisije o statusu žena (CSW60) govoreći o sudbini jazidskih žena koje su pretvorene u seksualno roblje, silovane i ubijene, francuska ministrica za pitanja obitelji, djece i prava žena Laurence Rossignol tražila je od UN-a usvajanje termina “femicid” u međunarodnoj legislativi koji bi opisao ovakve strašne zločine.
“Ono što je učinjeno jazidskim ženama jest femicid!”, izjavila je za Agence France-Presse (AFP). “Nema smisla da se termin ‘genocid’ koristi kao sastavni dio međunarodnih pravnih akata, dok se termin ‘femicid’ ne koristi. Međunarodna koalicija, koja provodi ratne anti-terorističke operacije u Iraku i Siriji, trebala bi naglasiti kako se tu ne radi samo o borbi protiv terorizma, već da su tamo i kako bi zaštitili žene od femicida”, naglasila je Rossignol.
Rossignol je morala objasniti i članovima Komisije i predstavnicima medija što znači femicid – “ubijanje žena zato što su žene… nasilnu praksu koja poput genocida ima namjeru iskorijeniti neku skupinu. U slučaju femicida ta skupina su žene”.
Ujedinjeni narodi potiču države da u svojim zakonima prepoznaju femicid, a UN Women se godinama zalaže za kategorizaciju femicida kao zasebnog zločina. Danas više od 100 država u svojim zakonima prepoznaje i tretira femicid kao kazneno djelo. Primjerice, cijeli niz zemalja Južne Amerike, u kojemu je femicid poprimio užasne razmjere, ugradio je ovaj termin u svoje zakone, a posljednjih smo godina pratile kako države Latinske Amerike uvode zakone koji definiraju i kažnjavaju femicid kao specifičan zločin odnosno kazneno djelo. Posljednja i 16. u nizu bila je Kolumbija s dosad najvećom predviđenom zatvorskom kaznom za počinitelja femicida – od 20 do 50 godina.
{slika}
Rossignol smatra da je to nešto što bi trebalo biti ugrađeno u legislativu na međunarodnoj razini kao osnova za tužbe na međunarodnim sudovima. U ožujku 2015. godine UN je u svom izvještaju napade na jazidsku manjinu u Iraku koje je počinio ISIS okarakterizirao kao genocid. No, nema sumnje da je nasilje nad jazidskim ženama počinjeno zato što su žene. Kada je Islamska država doprla do područja u kojemu je živjela kurdska manjina, opkolili su mlade žene i odveli ih. Samo 2014. na taj je način oteto oko 5.000 žena koje su potom prevažane i smještane kao žensko roblje, prodavane i silovane. Brojna svjedočenja govore kako su one koje su pokušale pobjeći bile ubijane, kao i žene koje su opirale ekstremnim seksualnim praksama na koje su bile prisiljavane.
Bez obzira na sve iskaze i dokaze, i bez obzira na to što UN potiče članice da kategoriziraju femicid kao zaseban zločin u svojim zakonima, femicid ne uspijeva postati službeni termin definiran kao specifično kazneno djelo u međunarodnim aktima.
Budući da je femicid krajnji oblik i posljedica nasilja nad ženama, koje je prisutno u svim porama patrijarhalnog društva, i budući da su ta društva ustrojena kao države čiji su prepoznatljivi označitelji vojne snage i vojne institucije – i u ratu i u miru – zločin femicida se neminovno događa u ratnim sukobima. Kao prvo, ratne situacije još lakše nego mirnodopske dopuštaju i propuštaju svako nasilje i ubojstvo pa tako i rodno uvjetovana ubojstva žena te ona prolaze nekažnjeno kao ‘nužno zlo’. Femicidi su se događali i događaju se u svim društvima i kontekstima koji to dopuste, a počinitelji prolaze nekažnjeno. Nasilje nad djevojčicama i ženama u svim svojim oblicima koristi se kao ratno oružje s ciljem dehumaniziranja i poražavanja neprijatelja, u čemu su žene prve ‘na udaru’. Prisutna neravnopravnost i nasilje, pa tako i rodna neravnopravnost i rodno uvjetovano nasilje, u vrijeme ratnih sukoba postaju još izraženiji.
Nedavno smo na Libeli prenijele tekst o seksualnom nasilju kao oružju rata koji je s novinarkom Guardiana Mellanne Verveer potpisala specijalna predstavnica glavnog tajnika UN-a Zainab Hawa Bangura u kojemu navode konstruktivne prijedloge kako zaustaviti seksualno nasilje koje u ratnim sukobima funkcionira kao sustavno i strategijsko oružje. Premda je Vijeće sigurnosti UN-a još prije 15 godina objavilo Rezoluciju 1325 pod nazivom “Žene, mir i sigurnost”, a koja se smatra ključnim dokumentom za suzbijanje nasilja i posljedica nasilja nad ženama i djevojčicama u ratnim sukobima, ne samo što se Rezolucija ne primjenjuje sustavno i u potpunosti (o čemu govori Bangura), već niti ne prepoznaje termin, pa tako ni pojavu femicida. Femicid ne prepoznaju ni novije Rezolucije Vijeća UN-a koje prozivaju članice-potpisnice zbog nedovoljne i nepotpune implementacije odnosno zbog neizvršavanja svojih obveza u području sprječavanja i kažnjavanja seksualnog nasilja nad ženama u ratnim sukobima.
Diana Russell je još prije 40 godina (1976.) upotrijebila termin ‘femicid’ na Međunarodnom tribunalu za zločine nad ženama u Bruxellesu, kada je govorila o seksualnoj politici koja stoji iza ubojstava žena, a 1990. s Jane Caputi objavila je članak “Femicide: Speaking the unspeakable” (“Femicid: Govoreći neizrecivo”) u kojemu je femicid prvi put definiran kao “ubijanje žena od strane muškaraca iz mržnje, prezira, zadovoljstva ili osjećaja vlasništva nad ženama (women), odnosno seksizma”. Russell napominje i kako se pojam ‘femicid’ navodi još u u Wharton’s Law Dictionary gdje se definira kao kazneno djelo. Russell se bavi ubojstvima žena iz globalne feminističke perspektive već 40 godina, te istražuje i piše i danas zalažući se za korištenje termina ‘femicid’ u pravnom sustavu i koristeći navedenu definiciju. Smatra da je termin ‘femicid’ dovoljno jasan i da ga time izdvaja iz kategorije ‘ubojstava kao takvih’, a kako bi se učinila distinkcija prema ubojstvima žena u kojima je rod irelevantan, ta ubojstva žena naziva ne-femicidalnim (non-femicidal) tako dodatno podvlačeći značenje/definiciju femicida.
Nedavno je irska feministkinja i profesorica prava, stručnjakinja u području ljudskih prava s fokusom na nasilje nad ženama, sa Sveučilišta Belfast Ronagh McQuigg objavila članak u kojemu se zalaže za novi UN-ov sporazum o nasilju protiv žena (“The Need for a UN Treaty on Violence against Women“) koji bi trebao postaviti okvir na temelju kojega bi države bile obvezne odgovarati za svoje postupke koji se tiču obiteljskog/partnerskog nasilja, prisilnih brakova i svih drugih kršenja ljudskih prava žena. U nedostatku takvog međunarodnog pravno obvezujućeg dokumenta, neke svjetske regije uzele su stvar u svoje ruke. Tako je 2011. Vijeće Europe usvojilo Konvenciju o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (Istanbulska konvencija) koju McQuigg predlaže kao polazište za razvoj sveobuhvatnog dokumenta kroz institucionalne mehanizme UN-a. Nepostojanje takvog međunarodnog i pravno obvezujućeg sporazuma stvara poteškoće u implementaciji konvencija i drugih dokumenata stoga što države i njihove institucije ne snose nikakvu odgovornost. Što se tiče samog femicida u kontekstu ratnih sukoba, taj ogroman i ignorirani ‘problem’ moguće je prevenirati i procesuirati isključivo kroz međunarodne pravne dokumente i sudske procese, dakle na razini međunarodnih sudova.
Europski ženski lobi (European Women’s Lobby – EWL) kao krovna organizacija odnosno najveća ženska mreža u Europi s pravom sudjelovanja u Europskom parlamentu, ustrajno se zalaže za preciznost terminologije koja se tiče diskriminacije i nasilja nad ženama, kao i protiv imenovanja oblika nasilja nad ženama eufemizmima. Tako se zalažu i za korištenje termina ‘femicid’ za sve vrste ubojstava žena koja su rodno zasnovana. U kontekstu izbjegličke krize s kojom se danas suočavamo, EWL neprestano ukazuje na stvarnost u kojoj se djevojčice i žene bježeći od sukoba i rata suočavaju s različitim vrstama muškog nasilja – od strane vojske, policije, službenika, krijumčara i trgovaca, ali i drugih izbjeglica
Danas svjedočimo kako je i genocid kao specifičan zločin, premda uključen u međunarodne zakone i akte, teško dokaziv i rijetko se izriče u presudama, te da je i tu potrebno još mnogo rada, osvještavanja i usklađivanja, a čini se da je femicid u međunarodnom pravu potpuna nepoznanica. I kao što su tvrdile feministkinje još 1970-ih, nužna je precizna terminologija i nužno je nazvati zločine onim što jesu. Čini se da je doista potrebno i neophodno krenuti opet iz početka – od usvajanja i korištenja samog pojma femicida – kako bismo imenovali i lakše ukazali na nasilje nad ženama koje ima ogromne razmjere i posljedice i koje se ni danas diljem svijeta ne prevenira, ne sprječava i ne kažnjava.
.
