Žensko pisanje je oduvijek bilo trn u oku muškog literarnog establišmenta. Od strahova u 18. stoljeću da će čitanje romana – pogotovo napisanih od žena – biti emocionalno i fizički opasno za žene do Brontë sestara koje su prvotno objavljivale pod muškim pseudonimima pa do odbijanja žanra romantične fikcije kao kritički nedostatnog, uvijek je postojala dominantna kultura koja smatra asocijaciju žena i pisanja opasnom. Odavno je to nešto što se treba kontrolirati, upravljati i odbaciti.
Jedan od načina na koji izdavači, književnici i kritičari “upravljaju” književnošću je kroz pojam žanra: označavanje knjige kao “detektivska fikcija” postaje jednostavan način identificiranja posebnih tropa u romanu. Ove oznake žanra osobito su korisne za izdavače i knjižare sa sljedećom logikom: čitatelj/ica može ući u bilo koju knjižaru, bilo gdje i otići do sekcije detektivske fantastike i naći knjigu za čitanje jer je već čitao/la detektivsku fantastiku i uživao/la.
Ono što komplicira ovo jest tko donosi odluku o tome koji žanrovi se smatraju prikladnima i koje se knjige stavljaju u koju kategoriju. Žanr je također kompliciran idejom ženskog pisanja. Možemo li imati žanr koji je označen isključivo spolom autorice? Što bi bilo kada bismo to okrenuli pa bi žensko pisanje bilo pojam kojim se jednostavno slavi pisanje o ženama? Ovo je pet romana od žena, o ženama, tijekom 20. stoljeća. Svi romani se bave ženama i neovisnošću, svaki na svoj način.
Agatha Christie: “The Man in the Brown Suit” (1924.)
Anna Beddingfeld, ironična junakinja, koja je svjesna konvencija o spolu i žanru, impulzivno kupuje kartu za Južnu Afriku jer je cijena plovidbe točno onoliko koliko joj je ostalo novaca na cijelom svijetu. Na kraju razotkrije međunarodni sindikat kriminala sa samopouzdanjem i poletom.
Lucy Maude Montgomery: “The Blue Castle” (1926.)
Doss je neudata starija žena u viktorijanskom romanu. U ovoj priči ona odlazi od svoje uglavnom nezainteresirane obitelji te se seli u kabinu na otoku s muškarcem kojeg kratko zna. Ovaj roman, fantazija o kanadskoj divljini, bio je jedan od Montgomeryjevih romana za odrasle.
Mary Stewart: “Nine Coaches Waiting” (1958.)
Ova prerada Jane Eyre je roman koji sadrži sve trope gotičke romantike – dvorac, obiteljsku tajnu, ubojstvo – ali oni su svi izazvani od jedne od najboljih Stewartinih protagonistkinja, Linde Martin. Martin je zaposlena kao guvernanta u stranoj plemićkoj obitelji, ali odbacuje zamke romantike kako bi zaštitila svoju dužnost i vlastiti integritet.
Octavia Butler: “Kindred” (1979.)
Edana Franklin se budi u bolnici s amputiranom rukom te joj policija postavlja pitanja o njezinom suprugu. Radnja postepeno otkriva da Edana putuje natrag u 1815. godinu, gdje dolazi u ponovni kontakt i sukob s Rufusom, jednim od njezinih predaka koji posjeduje robove. Ovaj roman postavlja važna pitanja o muškosti, moći i nasilju.
{slika}
Shirley Jackson: “Patchwork Girl” (1995.)
Jedno od najranijih djela elektroničke književnosti, prepričavanje Shelleyjeva Frankensteina (1818.) i Baumove “The Patchwork Girl” (1913.) stavlja pripovijest u ruke čitatelja/ica koji/e spajaju priču kroz ilustracije dijelova ženskog tijela.
Često, popularni ženski romani imaju narativni luk koji je vidljiv od početka: protagnistkinje će na kraju pronaći romantične partnere. U gore navedenim knjigama neke žene ih nađu, a neke od njih ne. Za one koje ih nađu, romantika je sekundarna u odnosu na posao koji rade, kao i izbori o tome što čine u vlastitom životu.
Ono što ujedinjuje romane jest istraživanje izbora koje neke žene moraju napraviti zbog svog spola i roda, bilo da iznenadno otputuju u Južnu Afriku, da se nehotice vraćaju na plantažu robova/kinja ili da izričito pozivaju čitateljice da odaberu razvoj elektronske priče.
Pisanje o ženama (i često od žena) nam daje neke primjere kako izazvati status quo, čak i ako je to samo na neko vrijeme. Svaki izazov pruža još jedan primjer kako izvršiti promjenu u patrijarhalnoj kulturi. Ovo su samo neke od spisateljica (o ženama) koje su to učinile – od Jane Austen do Shirley Jackson, od Frances Burney do Josephine Tey do Angele Carter i Val McDermida.
Prevela i prilagodila: Mia Vodopija
