Nešto je pogrešno u načinu na koji se u posljednje vrijeme govori o feminizmu. A govori se mnogo. Od Taylor Swift koja je shvatila da “zauzima feminističke stavoveˮ bez da ih tako izrijekom naziva, do Beyoncéine izjave: “Pretpostavljam da sam suvremena feministicaˮ, poznate se osobe na sve strane razbacuju riječju na “fˮ. U privatnom životu također primjećujem da sve više ljudi svojata spomenutu imenicu i potiče druge da naprave isto izjavama poput: “Smatraš li da žene zaslužuju imati posao i pravo glasa? Čestitam, ti si feminist(kinja)!ˮ, izjavama koje u pravilu nailaze na odobravanje.
Nemojte me pogrešno shvatiti: sjajno je da mnogi/e od nas razbijaju apsurdne stereotipe o feminizmu i feminist(k)i(nja)ma te otvoreno prihvaćajunavedene pojmove. No dok se svojski trudimo rebrandirati pojam “feministkinjaˮ, stvara li spoznaja da ljudi napokon prihvaćaju feminizam umjesto da ga otpisuju na temelju pogrešnih asocijacija i neosnovanih stereotipa u nama toliko olakšanje da smo spremni/e prihvatiti bilo kakvu definiciju feminizma, čak i onu najosnovniju i/ili konzervativnu? Ja nisam. Meni je dosta.
Dosta mi je tvrdnji da je feminizam samo shvaćanje da su i žene ljudi ili samo vjera u jednakost i ništa više. I dosta mi je ljudi koji izjavljuju da su i oni/e valjda feminist(k)i(nje) (izjava popraćena slijeganjem ramenima). Ma dajte – pa s više žara zahtijevam burrito bez luka. A ja zbilja mrzim luk. No heteropatrijarhat mrzim još i više i spremna sam boriti se protiv njega. Ne zanima me niti feminizam koji ne uključuje snažnu predanost spomenutoj borbi. Također, nije mi baš jasno kako netko može biti feminist(kinja) samo u teoriji kada živi u seksističkom svijetu. Ako svu svoju energiju usmjerimosamo na to da ljude natjeramo da govore, “Okej, u redu, i ja sam feminist(kinja)ˮ, gubimo iz vida razlog zašto nam je uopće potrebno da ljudi prigrle feminizam. A ako i dalje nastavimo pogrešnim putem, to bi moglo imati ozbiljne posljedice na sam pokret.
Feminizam nije samo uvjerenje da žene i muškarci zaslužuju društvenu, političku i ekonomsku jednakost. Feminizam je i shvaćanje da ta jednakost na svim spomenutim razinama, u svim sferama društva i svim dijelovima svijeta ne postoji. Feminizam je i predanost mijenjanju te činjenice, za sve žene i sve skupine koje diskriminiraju kulturno stvorene, sistematske, opresivne reakcije na njihove identitete, napose one rodne. Feminizam kritički propitkuje ono što ne valja u našoj seksističkoj kulturi, autorefleksivno istražuje kako ti problemi utječu na nas osobno, oslanja se na zajednički dijalog s ciljem stvaranja i razvijanjadruštvenesvijesti, te poduzima konkretne korake kako bi mijenjao opresivne sustave na manjim i obuhvatnijim razinama.
Feminizam Je Rad. Štoviše, čak i najosnovnija definicija feminizma kakvu nalazimo u rječniku navodi da se radi o pokretu koji “zagovara, definira, razumije, propitkuje, uspostavlja, brani, štiti, izaziva, podržava, promovira…ˮ. Sve sami glagoli. Biti feminist(kinja) znači činiti feminizam, ne samo pozivati se na njega. Osobno, mnogo manje razbijam glavu oko toga kako ljudi sami sebe nazivaju, a više oko toga što čine. Sasvim mi je svejedno hoće li se riječ “feministkinjaˮ naći na kakvoj pozornici obasjana svjetlima reflektora, no itekako mi je važno da postoji ozbiljan dijalog o rodu.
Razmislite samo što bi se dogodilo da druge društvene probleme percipiramo slično kao i seksizam i druge oblike kirijarhalne opresije? Kad bi liječnici/e obznanili da se čvrsto protive bolesti, bismo li jednostavno prestali/e brinuti o oboljelima od ebole u zapadnoj Africi? Zar bismo povjerovali/e da je problem uništavanja šuma riješen kada bi sudionici/e spomenutog procesa izjavili/e da je drveće cool? A što da je Malcolm X rekao: “Vjerujete li da su crnci ljudi? Čestitam, pripadnik/ca ste Crnih panteraˮ?
Stvar je jasna: ozbiljni društveni problemi iziskuju promišljen, široko rasprostranjen, predan odgovor, a uvjerenjima bez djelovanja nema mjesta u društvenom pokretu. A ipak, i dalje smo voljni/e prihvatiti neaktivan feminizam. Razlog tomu možda se krije u onim istim društvenim obrascima koji nas od pamtivijeka uče da je sve žensko ili ženstveno inherentno pasivno, pa stoga i na feminizam spremnije gledamo kao na pasivnu pojavu. (Jeste li ikada upoznali pasivnog aktivista za muška prava? Ni ja!). A možda se radi o tome da su problemi žena i drugih potlačenih skupina postali toliko nevidljivi da ih više uopće ne primjećujemo, te zaključujemo da je jednakost najvećim djelom postignuta. Nisam baš sigurna.
Ono što mogu sa sigurnošću ustvrditi jest činjenica da nas čeka još gomila posla te da mijenjanje opresivnih struktura i iscjeljivanje rana nastalih zlostavljanjem upisanim u društvene strukture iziskuje mnogo truda i vremena. Sigurna sam i u to da činjenica da mnogi/e od nas tvrde da su feminist(k)i(nje) (iako je, treba i to reći, još uvijek mnogo onih koji/e se od toga ograđuju) ne čini društvo u kojem živimo feminističkim.
Možda vam se čini da sam previše oštra. Možda mi želite reći da ne razumijem unutarnja djelovanja procesa koji se poduzimaju ili načine na koje drugi ljudi doživljavaju privilegiranost i opresiju, da ne bih smjela kritizirati načine na koje drugi ljudi čine feminizam, tim više što se takvo ponašanje s moje strane uklapa u povijesno problematičan trend definiranja feminističkog pokreta od strane cis bjelkinja, da ne mogu očekivati da se svatko budi s mislima o queer politici i liježe s knjigom Audre Lorde. Imate potpuno pravo. Nitko nema pravo definirati feminizam za druge ili tvrditi da se druga osoba ne može identificirati kao feminist(kinja) samo zato jer ju mi ne doživljavamo kao takvu. Ipak, vjerujem da se osobu koja se očituje kao feminist(kinja) smije upitati: “Kakvu ulogu feminizam ima u tvom životu?ˮ ili “Na koji način ti prakticiraš feminizam?ˮ. Jer izjaviti da ste feminist(kinja) za mene je tek početak razgovora, nipošto njegov kraj. Nažalost, riječ je o razgovoru koji tek trebamo voditi. U protivnom, identitet (i pripadajuća mu ideologija) kojega se ranije odbacivalo kao previše radikalnog ponovno bi se mogao naći u opasnosti od odbacivanja, ovoga puta jer je previše pojednostavljen.
Ne trebamo pomodni feminizam, već feminizam koji je transformativan. Feministička svijest može se razvijati godinama, a dekonstruiranje stavova i ponašanja (kako izvana tako i iznutra) nikada ne prestaje. Stoga nemojmo minimalizirati ono o čemu govorimo. Nemojmo dopustiti feminizmu da postane trend. Trapezice su trend. Atkinsonova dijeta je trend. Feminizam je nevjerojatna, raznolika skupina čudesnih pojedinaca okupljenih u prekrasnom, osnažujućem djelovanju koje slavi život, jača našu ljudskost i međusobno nas povezuje u zajedničkom cilju stvaranja boljeg svijeta za sve nas. A sada – na posao!
Prevela i prilagodila Nada Kujundžić
