Glamour je američki časopis o stilu i trendovima od ljepote do politike kako sami kažu. I svaki mjesec ih čita više od 12 milijuna ljudi, a usput su skupili preko 170 raznih novinarskih nagrada. Prosječna dob čitateljica (i nešto čitatelja) je 35 godina. Taj Glamour proglasio je Jadranku Kosor, zajedno sa svim drugim šeficama država, ženom godine. Condoleezza Rice, usput budi rečeno žena godine istog časopisa 2008. godine, rekla je da su one skupno proglašene ženama godine jer su fokusirane na pitanja ženskog osnaživanja i zahvaljujući njima djevojčice imaju snažne uzore. Jaca se fino zahvalila na nagradi i istakla da je i ta i takva nagrada dobrodošla Hrvatskoj i odmah je krenuo rafal ismijavanja. Jaca dobila nagradu časopisa koji daruje torbe i piše o bojama za kosu. Ženom godine proglasili su i pop pjevačicu (koja je vlasnica 6 Grammy-a, ali to je valjda nebitno). Tko još ozbiljno shvaća “ženske” časopise. Vjerojatno samo onih 12 milijuna čitatelja i čitateljica. Ironično je što su gotovo isti mediji doživljavali kolektivni orgazam svaki put kad je drIvo držao predavanja po opskurnim američkim sveučilištima ili je neki nogoloptaš čiji je čukundeda otplovio u Australiju postao australski reprezentativac i naganjao loptu na nekakvom svjetskom prvenstvu. Sviđalo se javnosti ili ne, da, Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja na svijetu u kojoj je žena premijerka ili predsjednica države. Točnije jedna od osamnaest (18)! Na stranu njeno odnosno njihovo vođenje država i na stranu odluke koje kao šefice država donose, jer to nije niti bio razlog za nagradu. Nažalost, činjenica da imamo premijerku još je uvijek nešto što i nas kolektivno, i Jacu pojedinačno, izdvaja iz mase. Žene niti u 21. stoljeću ne sudjeluju razmjerno u procesima odlučivanja u velikom broju zemalja. Zahvaljujući Glamouru 12 milijuna ljudi je saznalo da je Hrvatska iznimka, da ima premijerku i možda je posljedično zaključilo “to mora da je neka relativno civilizirana zemlja”. Pa konačno da se uklopimo u nekakav stereotip izvan balkanskog mentaliteta i plemena bradatih muškaraca koji ratuju svako toliko te jedu malu djecu. No, nama je valjda draže kad Jaca promaši kakav izlaz, govori lošim engleskim ili poentira kulinarskim metaforama. Tako nam je savjest čišća kada je javno želimo smjestiti tamo gdje “prirodno” pripada, u zapećak, na mjesto zapisničarke ili kućanice, na lomaču. Svaki put kada se na bilo koji način problematizira položaj žena u javnom životu nailazi se na strahovito mizogini odgovor dežurnih piskarala i nabrijane javnosti. Uvijek je to nešto nebitno. Nešto za sprdnju. Nešto o čemu nema smisla raspravljati jer postoji toliko važnijih problema. Recimo brodogradnja, INA ili drIvo. No dok ne shvatimo da bacanje ženskih resursa u vjetar – što isključivanjem žena iz ekonomije i politike činimo – nije nešto nebitno, nego temelj cjelokupnom razvoju i ekonomskom napretku te da je pitanje položaja žena prvoklasno političko pitanje, nećemo daleko dogurati. Bila nam šefica Vlade Jaca ili netko drugi.
Sa stavom
Glamour i oko njega
